Aralica na Badnju večer traži oprost od Jergovića

Jergoviceva koza BijelkaU sumrak na Badnju večer u kombiju Araličinog rođaka Nidže vozio sam se k Jergoviću u Vukomeričke gorice vratiti mu kozu Bijelku.

Aralica je sjedio na suvozačkom sjedištu, a Bijelka i ja bili smo iza, sjedio sam na izvrnutoj kašeti od piva. Potrošio bih najmanje pet stranica kad bih išao opisivat kako je do toga došlo. Pokušat ću u najkraćim, telegrafskim crtama, kakvima je Dikens kao mlad novinar izvještavao sa sjednica parlamenta… Na Badnje jutro došao sam se  pridružiti piscima u prosvjedu protiv deložacije Društva hrvatskih književnika iz njihovih prostorija na Trgu. Bilo vina, rakije. Ja se po običaju nacvrcao. Zapao u povišeno emotivno stanje. Aralici priznao da u stanu imam Jergovićevu kozu. Drmnuli su mu je proljetos radikalni ljevičari i ostavili je kod mene da je pričuvam. I zaboravili na nju. Jadna životinja pati zatvorena u stanu. Aralicu je to jako dirnulo. Priznao mi je da njega razdire želja da se Jergoviću ispriča zbog Fukare, da zatraži oprost. Kršćanin na Božić ne smije ni s kim bit u zavadi, od svakog mora zatražiti oprost, čak i od najljućeg neprijatelja. Sa svakim ljudskim bićem mora se izmiriti, inače nije dostojan čistog srca proslaviti Božić.

Tako je počelo. A nastavilo se u gore spomenutom kombiju…

Preko Nidžinog đipijesa pronašli smo Jergovićevu kuću. Adresu sam znao iz Jergovićeve knjige prepiske sa Semezdinom Mehmedinovićem. Kuća ni ružna ni lijepa. Na proplanku. Uz nju vinogradi. Da je bilo snijega, sve bi to bilo puno idiličnije.

Uhvatila me teška nelagoda. Ni Aralici nije bilo svjedno. Jedino su oči koze Bijelke živnule kad je kroz prozorčić kombija ugledala svoj dom. Nekako kao da se pomladila.  Počela se ritat, htijela je probit stražnja vrata kombija.

– Ma zašto bih ja njega išao molit za oprost… Pa on je mene prvi počeo napadat, ponižavat po novinama… Napisao je da je rat bio ostvarenje mojih snova. Da mi je rat omogućio da dobijem stan u Zagrebu – smrknuo se Aralica. – I sad da ja njega molim oprost! On bi još i to iskoristio protiv mene. Izrugivat će mi se kasnije u Jutarnjem… Da sam klečao pred njegovim pragom. Nema taj duše.

– Briga vas, napravite to zbog sebe. Da budete zadovoljni noćas na ponoćki – rekao sam.

– Neću. Vozi, Nidžo, natrag. Da stignemo do devet na Ružicin bakalar.

– Dajte da bar kozu iskrcam – molećivim ću glasom. – Kad smo već tu…

Aralica  je pomilovao Bijelku po glavi.

– Vidi je, ko s naslovnice mog Okvira za mržnju…  Volim koze. Ajde, vodi je, baš će se usrećit kod tog nekrsta… Pričekat ćemo te, znam da nemaš za autobusnu kartu.

Dok sam utjeravao Bijelku u dvorište, iz kuće je izletio sjedokosi muškarac s karabinkom. Ivan Lovrenović… Uperio je karabinku u mene. Zamalo sam se doslovno usro u gaće. Drhtavim glasom objasnio sam mu da sam u šumi pronašao Jergovićevu kozu i da sam mu je došao vratit. Lovrenović je muklim glasom odsjekao da Jergovića nema, otišao je Badnjak proslaviti u Ukrajinu.

– A vjerojatno u onu Armensku katedralu u Lavovu… Jesenas je pisao da je u toj katedrali po prvi put osjetio nešto što bi se moglo opisat kao božja prisutnost… – štreberskim ću glasom.

– Mda. – Lovrenović je spustio karabinku.

Odahnuo sam. Malo je falilo da ga pitam da mi dopusti razgledati Jergovićevu kuću. Želio sam vidjeti onu Jergovićevu fotelju u kojoj satima čita sva nova Frakturina izdanja. Umjesto toga sam rekao:

– Eto, koza je tu, pa je vi onda predajte Miljenku kad se vrati. Doviđenja, sve najbolje za blagdane.

Vratio sam se u kombi. Aralica je kroz prozorčić zurio u Lovrenovića koji je Bijelku zavezao za drvo u dvorištu.

– Vidi mi ti imenjaka Ivana… Nekad je obožavao moju prozu. Posebno mu je bila draga Propast magnuma – sjetno će Aralica.

– Očito se pali na oružje, karabinke, magnume. Zamalo me nastrijelio – procijedio sam.

– Ma, ne Magnum je moj izmaštani, drevni grad. Kao Markezov Makondo… Vi mladi ništa ne čitate – ljutito će Aralica.

Onda je naslonio glavu na staklo. Činilo se kao da drijema. Nidžo je šutke vozio. Na ulasku u Zagreb, Aralica se uspravio na sjedalu. Promrsio je sebi u bradu kako bi volio noćas s Viskovićem otići na ponoćku.

– Ali kad on to ne voli… – Odmahnuo je rukom kao da tjera muhu.

– Ne voli više ni Jergovića – dometnuo sam. – Možda bi se na tom temelju vas dvojica ponovo mogli spojit.  Pustite ponoćku, koliko mi je poznato, Crkva vas je i razdvojila. Visković vas je odbacio kad ste u Tajni sarmatskog orla nedvosmisleno stali uz nauk Crkve.

– Da… Valjda.

– Pa, neka nas Nidžo odvede k Velimiru – pokušao sam.

– Dosta mi je trčanja za božićnim čudima. Skroz sam podjetinjio… – Zavrtio je Aralica glavom.

– Krist i želi da budemo poput djece – sad je pak mene uhvatila neka božićna razdraganost.

– Nidžo, vozi ti nas na Ružicin bakalar – prozaićno će Aralica. – Ajmo kusat.

Pritajio sam se u nadi da se podrazumijeva da i ja idem na taj bakalar. Stojka me nije pozvala k sebi doma na badnju večeru. Kao da se sramila pokazat me svojoj staroj za koju je tvrdila da dobro kuha.

Prenuo sam se kad je Nidžo zaustavio kombi na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj.

– A bakalar… – zaustio sam.

– Ako požuriš, naći ćeš ga još u Konzumu. Jedini je problem što bakalar treba čitavu noć namakati. Moja Ružica ga dvije noći namače. Pa se topi u ustima kao maslac. – Mljacnuo je Aralica.

Izbezumio sam se, od jutra ništa nisam stavio u kljun.  Zar ću na Badnjak hrskati krekere i piti jeftino vino ko neki otužni hrvatski pisac stvarnosne proze koji se ni u pedesetoj ne može otresti utjecaja Bukovskog? Sasuo sam Aralici u facu da mu je srce neprobojnije od brave Pašalićevog trezora. I da se ne bih čudio da ga noćas, kao Skruđa, pohode duhovi koji će mu na strašan način pokazati da nije dostojan Božića.

– Vi ćete u prvi mah, baš kao i Skruđ, misliti da su ti duhovi posljedica loše probavljenog bakalara…

– Kažem ti da se taj bakalar namakao dvije noći. Nema šanse da ikako našteti probavi. Može je samo pospješiti, kao dobre mekinje. – Aralica me svojim malim, krležijanskim dlanovima maltene izgurao iz kombija.

Badnju večer proveo sam u svom brlogu bez struje u Plitvičkoj, sam kao pas. Gorko sam zažalio što sam Bijelku vratio Jergoviću. Ipak mi je ona bila kakvo-takvo društvo, maltene cimer.

Na kraju su, kao Skruđa, mene počeli pohoditi božićni duhovi. Prvi mi se javio nakon druge litre Simfonije. Pokazao mi je neke moje prijašnje  Božiće. Na primjer onaj kad sam u drugom osnovne na Badnje jutro ispreturao kuću i prije vremena otvorio sve poklone. A u jednom je bio tamni dildo, nalik crnačkom penisu. Stari ga je kupio u prvom osječkom seks šopu. Valjda u nadi da bi ta seksi igračka njemu i staroj mogla osvježiti spolni život.  Bio je to ujedno prvi i jedini put da je stari uspio prevazići svoje rasističke predrasude. Pravo božićno čudo. Koje sam ja pokvario svojom nestrpljivošću.

Književna Groupie

*Naručite svoj primjerak hit knjige Pavla Svirca, Književne Groupie 2: Strovaljivanjena info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“ po akcijskoj cijeni od 69 kuna.

**Komplet koji čine oba nastavka Književne Groupie kupite, uz besplatnu dostavu u Zagrebu i Splitu, za samo 130 kuna.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...