Antun Jozing: Češnjak

Ne pušim već više od šest mjeseci, a još ponekad imam potrebu za nikotinom i svim ostalim otrovima iz duhana. 

Nedavno sam primijetio da sve češće imam apetit za češnjakom. Nikad prije to nisam osjetio, nisam ga ni volio, osim u kobasicama. Sada jedem sirovi češnjak svaki dan i usudio bih se reći da mi vrlo prija pa mi cigarete rjeđe padaju na pamet.

Po cijele dane sam sam sa svojim karabinom a njemu ne smrdim po češnjaku….bar se do sada nikada nije žalio.

Rano ujutro, još za mraka ili magle, odlazim tamo naprijed u svoj rov. Iza leđa mi ostaje brisani prostor i do noći nema nazad. Vraćam se u selo tek kad padne mrak.

Rano je proljeće, 1992. godina. U stvari, još i nije ono pravo. Ni sunovrati nisu još dobro propupali, jedino nailazim na visibabe, a one najbolje znaju da je proljeće blizu.

Ima, meni usput, jedna napuštena kuća i dosta je isturena od ostalih u selu te je prva na udaru neprijatelja. Vlasnica je starija žena i morala je otići jer su četnici vježbali gađanje, a meta im je bio trokrilni prozor na njenoj kući. Baš ispod tog prozora, uza sami zid, procvale su plave ljubičice… ima i bijelih, ali samo nekoliko. U malom vrtu imala je ta starica posađeni češnjak i cvijeća, raznih vrsta.
Baš taj češnjak, u jesen neizvađen, proklijao je, a iz svake glavice izraslo po pet-šest strukova mladog luka.

Taj mladi češnjak najviše mi je prijao. Svako jutro svratim mali vrt i izvadim iz zemlje rukohvat mladog češnjaka. Postala mi je to… ne navika, ne rutina – već potreba. Više mi ni konzerva mesnog nareska ne bi prijala bez njega. Vadio sam ga i nosio sa sobom možda i desetak dana. Negdje oko 10 ili 11 sati, sjedeći u rovu, izvadim kruh, otvorim konzervu, očistim mladi češnjak i počne vojnička „gozba“. Imam sa sobom i vodu, pa do noći i ne trebam ništa drugo.

Toga jutra sve je išlo svojim tijekom, sve do one uobičajene, kažimo, gozbe. Imao sam čak dvije konzerve, pola svježeg kruha, rukohvat češnjaka, a umjesto obične vode ponio sam bocu Fante. Više se ne sjećam zašto sam bio ovako bogato počašćen. Možda je opet bilo potpisano primirje, koje oni od prijeko ionako nikad nisu ispoštovali.

Konzerva je otvorena, kruh narezan, luk očišćen… e da, i sol je tu. Prvi zalogaj i sve je u redu, pa čak ni četnici ne pucaju, valjda zbog primirja. Zagrizem luk a on bljutav ! Gledam ga u čudu, probam ponovno, a on i dalje bljutav! Pogledam bolje, pa to i nije mladi češnjak već mladi narcis. Slični su i izgledaju gotovo jednako. Valjda sam sav češnjak povadio, a u nastavku gredice, u njenom produžetku bio je posađen i taj cvijet. Jutros, još u polumraku, nisam primijetio razliku.

Moram imati češnjak i gotovo!

Neće me valjda četnici natjerati da jedem bljutave narcise?! Do vrta je brisani prostor, istina, ima nešto suhe prošlogodišnje trave, ali snijeg od zimus ju je povaljao i nije Bog zna kakav zaklon. Idem po češnjak. Možda ga ima tamo na početku gredice, mora da sam ipak koji preskočio.

Gledam otvorenu konzervu, kruh i Fantu, pa sol… nemam što posoliti ako nema luka. Krenem po češnjak, a želudac mi se stisnuo od treme, da ne kažem straha. Kada i ako stignem iza kuće, bit ću u dobrom zaklonu. Moram ponijeti i snajper jer se možda neću moći vratiti u rov.

Pužem najprije polako, a kad sam prešao pola puta, požurim. To što sam požurio, privuklo je pažnju nekoga od njih. Tuče rafalom, a zrna udaraju po zemlji oko mene i po zidu kuće. Sada potrčim tih zadnjih desetak metara, stalno očekujući metak. Stigao sam iza zida i sada sam u dobrom zaklonu. Ležim zadihan i gledam češnjak koji je sada od mene udaljen oko tri metra, ali je on, mislim češnjak, na otvorenom. Pregledavam se da negdje možda ne krvarim, možda me je ipak dohvatilo. Prošao sam bez ogrebotine ali možda samo ovaj put.

Kad sam znao upitati ranjene suborce kako su doživjeli ranjavanje, odgovori su bili različiti. Netko je osjetio udarac kao drvenom palicom, a netko ni to. Neki od njih su odmah osjetili bol, ali su i jedni i drugi krvarili.

Sada treba zgrabiti češnjak, a onaj od prijeko možda baš to čeka. Idem pokušati pa što bude. Pa ne zna četnik za češnjak, a i nisam valjda lud da napustim zaklon i izađem mu na nišan!
To se ja kao stavljam u njegov položaj.

Sa drugog ugla kuće, a iz relativno dobrog zaklona, pogledam kroz optiku na karabinu ne bih li ga vidio. Ne vidim ama baš nikoga od njih. Idem sada na brzinu izvaditi češnjak pa što Bog da. Ne može me on tako brzo nanišaniti i pogoditi, pa nije snajperist.
Izvadim, ne jedan, nego čak dva struka, a lagano se vadi jer je sinoć padala obilna kiša. Nakon toga, ponovno sam u zaklonu iza zida.

Što sad? Moram nazad u svoj rov, pa što bude. Vučem vraga za rep, ali valjda tako mora biti.
Riskiram život radi dva stručka češnjaka.

Provjerim još jednom je li to češnjak ili, ne daj Bože, bljutavi narcis. Češnjak je. Riješim da ću trčati do moga rova, a onda onaj neka samo puca. Trčim što brže mogu, u lijevoj ruci mi je češnjak, a u desnoj snajper. Kada sam bio svega tri, četiri metra nadomak rovu, rafal od preko doda mi brzinu i u rovu sam!
Dišem ubrzano kao da sam pretrčao dobar kilometar.

Čuo sam da u ovoj ratnoj ludnici i groznici ljudi znaju raditi nelogične stvari, prkoseći a ne znajući ni kome ni zašto. Ni dan danas mi nije jasno zašto smo činili takve ludosti.

Možda smo već tada prolupali.

Antun Jozing

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More