‘Annihilation’ je zalogaj epskih proporcija koji njegov redatelj nije uspio do kraja progutati

Annihilation (115min, 2018.)
Režija: Alex Garland
Scenarij: Alex Garland
Glume: Natalie Portman, Oscar Isaac, Jennifer Jason Leigh, Tessa Thompson, Gina Rodriguez, Tuva Novotny

Puno se prašine diglo oko filma Annihilation, drugog po redu redateljskog uratka britanskog scenarista Alexa Garlanda (28 Days Later, Sunshine, Never Let Me Go, Dredd). Nakon što je režirao s punim pravom hvaljenu Ex Machinu, koja mu je 2016. donijela nominaciju za Oskara u kategoriji najboljeg scenarija, očekivanja od njegove adaptacije SF romana Jeffa VanderMeera iz 2014. postala su velika. No Paramount, navodno poučen flopom Aronofskyjeve majke! na box officeu, odlučio je kako je Annihilation ipak malo “previše” (“intelektualan”, “kompliciran”) za sveopći kinoposjetiteljski puk (u kino distribuciju pušten je jedino u SAD-u, Kanadi i Kini), stoga ga je direktno prodao popularnom Netflixu.

Garland to nije dočekao s oduševljenjem, smatrajući nepoštenim da se ostatak svijeta zakine za doživljavanje njegova filma onako kako je on to namijenio – na velikom platnu, u mraku kino dvorane. Kako god bilo, američki ga kritičari na sva usta hvale, često koristeći upravo gore navedene epitete u zagradi, a ja vam mogu reći da, makar Garlandov ambiciozni projekt jest neloš način za provesti dva sata života, stvarno nije ni “preintelektualan”, ni pretjerano kompliciran.

Već u prvim kadrovima upoznajemo Lenu (Natalie Portman), ženu u zaštićenim uvjetima ispitivanu o misiji koja je, po svim parametrima sudeći, pošla jako po zlu. Garland nas time pošteno navlači i budi potrebu da čim prije dobijemo odgovore na elementarna pitanja (“što?”, “tko?”, “kako?”, “zašto?” i “gdje?”). Ubrzo saznajemo kako je Lenin muž Kane (Oscar Isaac) nestao tijekom tajne vojne operacije prije godinu dana, a ona, inače biologinja koja predaje na fakultetu, to nikako nije preboljela. Njen uzbuđenja lišen i nihilizma prepun život drastično će se promijeniti kada nakon neočekivanog događaja naglo zamijeni svoju profesorsku poziciju potpuno drugačijim zadatkom – zajedno s psihologinjom dr. Ventress (Jennifer Jason Leigh), fizičarkom Josie Radek (Tessa Thompson), bolničarkom Anyjom Thorensen (Gina Rodriguez) i geologinjom Cass Sheppard (Tuva Novotny), Lena će se zaputiti u područje zahvaćeno pojavom koju su znanstvenici nazvali “the Shimmer” (svjetlucanje/treperenje). Riječ je o treperavom elektromagnetskom polju koje se širi zadnje tri godine, a iz kojeg nitko živ izašao nije…

Glavni adut Annihilationa zapravo je njegova idejna, da ne kažem filozofska postavka. Veličina tematika koje nam se serviraju ne može se poreći – kao i u majci!, i u ovom filmu svjedočimo konceptu cikličke izmjene destrukcije i kreacije (i na mikro i na makro razinama) koje idu ruku pod ruku. Ali ovdje je implicitni fokus na tome kako, uslijed naše potrebe za identifikacijom, sve što nas lišava identiteta i mijenja našu unutarnju strukturu kako bi se utro put novoj kreaciji doživljavamo kao čin “istrebljenja”, kao ultimativnu destrukciju. Na bazi narativa (dakle, na makro razini), u Annihilationu taj transcendentalni koncept o “smrti ega” poprima ekstremna obličja i odvodi nas u mjestimice prekrasne, ali češće šokantne zakutke znanstvene-fantastike. Prostor za iščitavanje metafora i promatranje iz kuteva koji nisu isključivo egzistencijalističke prirode širom je otvoren.

Impresivna i domišljata vizualna rješenja (ilitiga specijalni efekti) tu svakako igraju veliku ulogu, postepeno nas mameći u na trenutke snolik, a već u idućim sekundama košmaran svijet koji se krije s one strane mističnog elektromagnetskog polja. Taman kada nas se do te mjere uljuljka da pomislimo kako bismo komotno mogli zaspati, dočeka nas iznenađenje koje toliko iskače iz bilo kakvih okvira da bi ga se malo tko među nama mogao dosjetiti.

I premda se, ovako na prvu, činilo da Annihilation otvara daleko dublja i značajnija pitanja od onih o prirodi i značenju svijesti kakvima se Garland bavio u Ex Machini, ispostavlja se da je potonji daleko intrigantnije i poantiranije obradio svoje tematsko područje, dok si je s Annihilationom redatelj uzeo zalogaj epskih proporcija, koji kao da ni sam nije uspio do kraja progutati. Tamo gdje Ex Machina ciljano propitkuje, Annihilation nekako ovlaš “daje na znanje”. Nije to samo po sebi ni dobro ni loše, ali kada atmosferski fali soka, potrebno je ipak malo više štofa da bi se film mogao nazvati dobro popunjenom cjelinom.

I upravo na toj atmosferi Annihilation najviše zapinje. Ranije spomenuta uljuljkavanja koja služe kao uvertira u nedosanjana iznenađenja znatno utječu na tempo koji ne samo da je spor, već i poprilično neujednačen. Sve to ne bi toliko smetalo kada bi trenuci bonace odzvanjali atmosferičnom gustoćom koja hipnotizira i ne pušta – mnogo je “sporih” filmova čije se majstorstvo očituje upravo u tome da pažnju gledatelja drže nevidljivim nitima kojima ga vežu za sebe. Annihilation u tom pothvatu, na žalost, ne uspijeva. Prava napetost neobjašnjivo izostaje, a ono što nas kao gledatelje goni da gledamo dalje isključivo je potreba za time da saznamo što se krije onkraj tog predivno stravičnog tripperskog sna.

Čak ni likovi, koji u teoriji zvuče kvalitetno i diferencirano, a u praksi su odlično odglumljeni, ne potiču na vezivanje i saživljavanje, a i dijalozi su takvi da glumci iz nekog razloga izgovaraju ono što bi im likovi trebali proživljavati, a što bi nama trebali – pokazati. Idejno to ima smisla – ako se film već bavi “istrebljenjem” i svojevrsnom nebitnošću individualnog identiteta (između ostalog), onda taj naš odmak od likova može itekako biti u službi poante. No, gledajući film kao umjetničko djelo koje doživljavam kao katalizator za katarze i transformacije, osjećala sam se zakinuto – nakratko mi se stimulirao intelekt, ali emocije su ostale nedotaknute.

Svim navedenim nedostacima usprkos, Garlandov se novi film isplati pogledati, ako ni zbog čega drugog, onda radi ideje koja obećava i otvara prostor za rasprave i interpretacije. Zato stvarno jest šteta što je puni potencijal njegov uradak ostvario samo na trenutke (najčešće one zastrašujuće), time nam pokazujući u koje se sve smjerove moglo otići i koliko svemirsko prostranstvo zapravo stoji na raspolaganju za istraživanje – i stvaranje.

Koraljka Suton

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...