Skarabej: Bizarno i plošno igranje prosječne obitelji

”Skarabej” (HENA COM, 2018) Ankice Tomić roman je snažnih i znakovitih riječi, vezanih i ukoričenih u intrigantnoj fikciji.

U starom Egiptu skarabej označuje kukca, simbol Sunca, i kao takav postao je sveti egipatski amulet, u drugom se značenju ističe kukac, skarabej, koji kotrlja izmet kuglice uporno i predano, samo to radi cijeli svoj životni vijek (Hrvatski enciklopedijski rječnik). U narodu je nazvan kotrljan, govnovalj.

Tako se u romanu od prve do zadnje stranice kotrljaju dva života poput dviju kuglica koje sudbonosni skarabej povezuje, istodobno ih spajajući i razdvajajući. Pripovjedačica u Prologu prati s distance njihovo kotrljanje uvodeći čitatelja u jedan sumorni zaplet koji se nikako ne raspliće. Valjaju se te sudbine, kotrljaju se tromo izmjenjujući ritmički korake koji život nose, već nekako. Svakim korakom praznina postaje sve bliža i sve dublja. No, Ona svejedno za njim korača, bez riječi ga prati, i kako zakorači tako ”razdere površinu lokvice.

A onda brzo povuče nogu /…/ savije u koljenu /…/ hoda uokolo” i na kraju se negdje ”penju /…/ ne razgovaraju”. Ona želi toliko toga, ali ”on ne želi… On želi nešto drugo” I dok ”njihovi koraci odzvanjaju po ulaštenoj kamenoj površini, izloženoj stoljećima suncu” sve je glasnije pitanje što je to što ona želi, a on odbija. On u stvari želi nešto sasvim drugo, no što je to, zar je skriveno u srednjovjekovnoj ”utrobi utvrde” kako se nazire u Prologu.

Pripovjedačica sigurno vodi čitatelje u avanturu čitanja. Prvi dio započinje svakodnevnim, ali nosivim riječima. Otkrivaju se sudbine dvije prosječne obitelji, i u mahu pripovjedačica čitatelja dovodi pred gotov čin, jednostavno iskače iz svake riječi pitanje i dilema, nametljivo se zrcale u ovim riječima životi onih koji čitaju, i kako onda izbjeći pitanje izravno usmjereno:

Ne protječu li naši životi slično, možda ih valja kakav skarabej? Neka samo valja dok sve ne usahne.

U pripovjedačkom je fokusu Suzana koja se baš se budi u prvim riječima romana nakon što su je noću rastezali ”na srednjovjekovnoj spravi za mučenje”. Na vrijeme je shvatila: ”sanjam živo /.. / Užas!” Ona živi sa suprugom liječnikom, on cijelo vrijeme piše doktorat i sav je obuzet svojim radom. Imaju sina u pubertetu, uobičajeni problemi. Inače se bavi dizajnom, s prijateljem restaurira stari namještaj, ako ga se dohvati. Sva je u tom poslu jer drugi životni sadržaji izmiču, jednostavno u njezinoj se obitelji, između nje i njezinih, ništa novo ne događa. Točnije, između nje i njezinog supruga ostaje svakodnevna praznina, sve što je nekada davno tinjalo, definitivno se ugasilo. I tako traju bez pogovora i prigovora, samo im ostaju male svakodnevne svađe i neslaganja o kojima se nikad dalje ne raspravlja.

I tog prvog jutra na samom početku priče pročitala je u novinama vijest o zločinu u Šibeniku: Smrt na koncertu. Piše dalje, u tvrđavi sv. Nikole pronađeno je tijelo žene ”na najnižoj razini srednjovjekovne tvrđave”. Došao je plimni val i ugušio ženu, baš kao što je taj podzemni prostor Tvrđave služio u srednjem vijeku ”kao tamnica u kojoj bi zatvorenici umirali u mukama upravo dočekavši plimni val”.

Zastala je u čudu, na čelu je probio hladan znoj, pritišće je u grudima, i u trenu je shvatila, bez dvojbe ”u ovim je riječima /novinske vijesti/ toliko prošlosti”, i to njezine osobne prošlosti. Tragovi i sjećanja postajali su sve jasniji. Težak dan je tek slijedio, nastavlja se ”depresija od ranog jutra”.

Riječi prošlosti otvorile su valove osjećanja, davno zaboravljene traume, naletio je plimni val proživljavanja prve ljubavi, krhotine samo izviru jedna za drugom, prvo ljubavno iskustvo ispunjava ju cijelu, tome se više ne može oteti.

Odlazi u podrum i otvara njegova pisma, jedno po jedno čita, intenzivno upija u sebe svaku riječ, mjeri i vrednuje njihovu snagu i autentičnost. Suprug za to vrijeme svojim prigovorima niskog intenziteta živi pored nje bez ikakvih saznanja, ne primjećuje buru u očima svoje supruge, a sin ostaje u trećem planu neslaganja i neshvaćanja, školski primjer generacijskog jaza. Još ju samo rad na restauraciji namještaja čini posebnom i autonomnom u svijetu obiteljskih obaveza.

Tim ritmom pripovjedačica živi u Zagrebu iz dana u dan, od pisma do pisma tragajući za onim pismom, sudbonosnim. Zaljubljen tada u nju, dakle njezin ljubljeni vojnik kojega baš nije mogla pratiti, pače pribojavala se njegovih ideja, pisao je svojoj izabranici, upravo njoj, o pokušaju da napiše roman, da u njemu razradi ideju ”o fabuli psihoužasa”. Ali ta se ideja u njegovom ”romanu u nastajanju” mijenjala, nadograđivala ”do razine nemogućega”. Tvrđava sv. Nikole u Šibeniku bila je najpogodnije mjesto za njegov ”fiktivni psihoužas” koji se temeljio na zapletu ”zločina iz strasti”. Doslovno, u tom pismu stoji nacrt zapleta u kojem ”muškarac ubije ženu tako da je onesvijesti i ostavi na najnižoj razini srednjovjekovne tvrđave”. Sačuvala je to ”inkriminirajuće pismo”.

Druga obitelj živi u Šibeniku. Ona je profesorica glazbenoj školi, sobom se bavi kotrljajući iz dana u dan uvijek isto pitanje; što se to s njom zbiva, nezaustavljivo sve pred njom nestaje dok suprug živi odvojeno svoj život, poduzetnik je na svim razinama, i za nju uopće ne mari. Ona svejedno ostaje s njim u obiteljskoj zajednici tek onako.

Davno u mladosti, krajem srednje škole bila je lijepa i poželjna, bila je zaljubljena u jednog neobičnog mladića svojeg vršnjaka, sretno su se voljeli, barem je tako mislila. Međutim jedan maturalac pokvario je sve, usred zabave našla se odjednom u zagrljaju s drugim i ostala je s njim u praznom isušenom braku. A on, njezina prva ljubav, nestao je bez traga. I dogodilo se u vrijeme depresije i nezadovoljstva da u kasnim godinama jedno drugo pronađu. Pokušali su preko društvenih mreža obnoviti sjećanja, ponovo se približiti, naći se zajedno tijelom uz tijelo. Na kraju im je uspjelo, bili su jedno uz drugo, sastajali su se ”predvečer i dugo razgovarali”. No oboje su znali da ”od ove priče neće biti ništa. Kao i onda, tako i sada /… / za nešto više nema kapaciteta”.

Ostala je samo zagledanost u davno proživljenu ljubav. Obje su žudjele su za njim, i ona iz Zagreba i ova iz Šibenika, jer ”nimalo se nije promijenio”, jednako je bio poželjan za temeljitu rekapitulaciju životnog žara. No, njihovi su životi davno stali, sve se zagubilo u davnim danima kada su bili zajedno, jedno im je preostalo, da svakodnevno misle na njega i prisjećaju se kako je nekada u njima budio plam, prisjećaju se obje toga čovjeka ”ne bez nježnosti”.Svaka je na svoj način izgovarala i u srcu vrtjela žudnju za njim. Da, ostao je i dalje i za jednu i drugu ”moj Goran”.

Pripovjedačica u čitavom romanu priča o sebi, sebe izriče i prepričava se u prvom licu. Naizmjence priziva i prikazuje ženu iz Šibenika u trećem licu evocirajući prvu ljubav lijepe i poželjne Šibenčanke. Distancira se pripovjedačica iz Zagreba od njezina života isticanjem tankih i sporednih razlika. Šibenski zet za razliku od doktora medicine živi paralelne živote i jednostavno ne mari za suprugu. S tim su oboje pomireni i o tome se u njihovu domu ne raspravlja. Zagrepčanka također živi sa suprugom pasivnim životom, bez paralelnih veza i naglih odlazaka. Svakodnevno se susreću u sređenom građanskom stanu posvećeni svojim poslovima. Emotivno prazni i nezainteresirani za bilo kakav dublji razgovor. Dokono i mirno prolaze njihovi životi, jednako depresivno ovaj zagrebački u prvom licu i onaj u Šibeniku u trećem licu.

Roman je izgrađen i oblikovan realističkim stilom, s lakoćom se prati očekivani slijed zbivanja, postupno se razvijaju dvije paralelne stvarnosti jasnim isticanjem sličnosti i razlika u životima dvije prosječne obitelji, materijalno sređene i zadovoljavajuće situirane. U njima i oko njih, na svakoj stranici priče potvrđuje se samoća i površnost, nezainteresiranost i ravnodušnost likova. Motivacija koja ih veže i drži na okupu bizarna je i plošna. Materijalno su zbrinuti, okolina očekuje da pristojno traju, i oni se prilagođavaju, čak ni jedno pitanje nije postavljeno o mogućoj promjeni statusa. Motiviranost u cjelokupnoj priči ostaje negdje između, nikako da se zakotrlja, i sam roman kao da u pričuvi čeka da nešto iskrsne, da pukne negdje i da se napokon rasprsne to gnjilo i prisilno igranje obitelji, supružništva, roditeljstva.

Replike titraju na površini, ne zadiru ni u jednu bolnu točku, i kada se najavi nekakva bura u međuodnosima ostane tek pristojna rasprava, inat, kontrolirana ljutnja, izbjegavanje sukoba, i na kraju sve pokrije jalova šutnja. I sam zločin figurira više kao izraz neslaganja i neprihvaćanja života, dvojba oko životnog izbora.

I na tome sve staje, svaki pokušaj da se nešto preispita gubi snagu. Cijelom svojom strukturom roman usporava emocije, odluke i svaku započetu akciju, ne može do kraja otkotrljati ni jednu izmet kuglicu koje se uspije dokopati. A ima ih u najavi i previše.

Skarabej nema za to snage, od svega je i sam umoran, i nije više pravi skarabej. Odabire radije povratak jer pripovjedačica se želi vratiti u davno proživljeno vrijeme iako je svjesna iluzije i uzaludnog pokušaja ”da se vrijeme može sačuvati, uštedjeti, ostaviti za kasnije”. Roman ostaje u tom pokušaju, laganom iskoraku jer jedino još to može ispuniti, da baš ta iluzija preostaje.

Unatoč svemu pripovjedačica svjesno odabire pred očima čitatelja ”emocionalni povratak”, ona se želi vratiti tamo gdje su živjele i zračile ”njegove riječi, njegove poruke .. /i želi se prepustiti nepovratnoj/ paralelnoj stvarnosti /koju je/ bahata i mlada, odbila s indignacijom”. Izazov je to svakom čitatelju, rukavica je u lice bačena, dok je sama pripovjedačica zastala, zakotrljala je život i odmah potom stala.

Još je samo jedno željela, svega se započetog ”pod hitno riješiti. Dosta je bilo!” I sve ostaje kako je bilo i prije, važno je da sad on, partner iz svakodnevice, bilo što od navedenog ”ne primijeti”. Na kraju bješe snaga, i vratila se pripovjedačica ”kompotu i nožiću za otvaranje konzervi”.

Miroslav Artić

Foto: Hadersfild (2007)

   

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...