Mad Max, Rolling Stonesi i romaneskni prvijenci Andyja Jelčića

Godina seobe srca 1967. godina je nade, poplave optimizma, pokušaja, akcije, hrabrosti, smjelosti i ludosti, ali i neobjašnjivih naleta tjeskobe, straha, praznine, iskrene potrebe za utjehom, razumijevanjem i unutarnjim ispunjenjem, ulaganja u budućnost i cijene koja se za to plaća u sadašnjosti, suočavanja s besperspektivnošću vlastitog života, bezvoljnosti, pasivnosti, potrage za spokojem, čekanja… Godina o sposobnosti prilagodbe sistemu i sposobnosti preživljavanja, o kompromisima u životu, godina spoznaje kada se ne možeš uspeti i uspjeti po svojim uvjetima i pravilima. Godina je to u koju Andy Jelčić, naš nagrađivani prevoditelj, pisac i književni komentator, situira radnju svog prvog romana. Rolling Stonesi tada simbolično izdaju album s pjesmom 2000 Light Years From Home, a to je čak i bolji naziv za mjesto radnje ovog romana od Afrike ili Sudana.

Igor u Jelčićevu romanesknom prvijencu Godina seobe srca (Vuković & Runjić, 2017.) sluša The Rolling Stones u nastojanju da utaži glad za onim temeljnim, izvornim i stvarnim. Naime, podrhtava obiteljska podloga, a članovi obitelji Wolf ulijeću u vlastite atmosfere i svoje borbe, integriraju se i sele u zasebna poglavlja, a to je i simbolično podržanom kompozicijom romana.

Kako prisliti sam sebe da se u nekoj dalekoj i beznadnoj zabiti osjećaš opušteno i kao kod kuće? Ljudski život kao „dvojba između pripadanja i nepripadanja“, visjeti u zrakopraznom prostoru, cijena separacije od prethodnog svijeta radi integracije u novi, rizici i dobiti prijelazne faze, tranzicije, kompromisi, izbori, držanje i, s druge strane, otpuštanje tematske su okosnice Jelčićevih romana. Kako se na jednom mjestu sugerira, – zažmiriti i odraziti se – jedini je put od Ludbrega do Gornjega grada, a kako se onda u Africi, gdje se nije moguće zabarikadirati, oduprijeti i zaštititi, ne pustiti niz Bijeli Nil, niz dan, niz jaru koja popušta prema večeri. Iako je već cijeli roman poruka koju je autor htio izreći, u strukturalističkom poimanju, ovdje bi se izvrsno uklopila intertekstualna poruka iz romana da na putu u Egipat ne razmišljamo o povratku (Zapisi kuške kandake Amanirene, oko 25. pr. n. e.).

Juba, grad na jugu Sudana, 4500 km od Draškovićeve ulice, odakle je odguran liječnik jer je odbijao partijsku knjižicu, kao prototip prirodnog uvlači u svoj vrtlog čovjeka koji je sve shvaćao ozbiljno, čak i svog mehaničara, i koji je vječito težio nepripadanju bilo čemu osim vlastitoj obitelji i zvanju. Čitav roman posvećen je njegovom privikavanju na realistično i uvjerljivo prikazane surove uvjete rada u afričkoj bolnici nakon odvajanja od obitelji, odnosno fazi integracije nakon početne separacije.

Stjepanova je prilagodba bila mukotrpna, ali je njegova godišnja misija uspješno završena i bar je urodila iskustvom. Kraj je u potpunom skladu s panta rei. Vraća se u bolnicu u Draškovićevoj. I članovi su obitelji posljednjim poglavljem opet objedinjeni, ali jedno je od temeljnih pitanja koje viče u svojoj prešućenosti – gdje je povezanost, iskrenost, prisnost među članovima obitelji za vrijeme Stjepanove odsutnosti ili, bolje rečeno, odsutnosti svih članova obitelji koji bivaju uvučeni svatko u svoj paralelni svijet uz rizične i moralne posrtaje?

Kao da je svatko spavao svojim snom, da se izgubio, i da je 2000 svjetlosnih godina bio od doma. Kćerka Jelena u svom je fakultetskom filmu i dolazi u djevojačka iskušenja, sin Igor postaje članom najopasnije kvartovske bande u Zagrebu, majka Ana počinje sumnjati u smisao svojeg dugogodišnjeg odricanja i brige za obitelj. Nema uvid u suprugovo zbližavanje s Azrom, ali ni on u njezin tragikomičan obilazak antikvarijata i razmatranje da za 1300 maraka proda svoju iskrenost, poštenje i odanost obitelji i poslodavcu. Roman priziva u sjećanje Begovićevu da je dovoljan jedan zid pa da pomisliš je li to onaj isti što je maloprije bio ovdje. A da je to bila godina ne samo tjelesne odsutnosti već i odsutnosti srca, svjedoči ono neizrečeno u njihovu odnosu, nedorečeno, ledeni pokrov na koji će kapnuti očeva suza kada o tom progovori Igor. Slika Jube koju je davao tek je siva koprena kao na koricama ovog romana.

Iako ni prvom romanu ne nedostaje akcije, počevši od jurnjave po bolnici u kojoj su samo tri liječnika, a sve slučajevi intenzivne njege, drugi Jelčićev roman 85.000 (Hena.com, 2017.) donosi drugi oblik akcije i „hrvatsku verziju“ Mad Maxa. Juri po opasnim i prašnjavim iračkim cestama u pratnji terenskih vozila naoružanih teškim strojnicama zbog čega ga katkada ozari osjećaj važnosti i ponosa. Ako mislite da to nikada ne biste mogli raditi, ohrabrite se jer je to mislio i Ludbrežanin, bivši student povijesti i arheologije, a na „oglas“ je u novinama naišao sasvim slučajno.

It’s not uncommon for a foreigner working for a company in Iraq driving a truck to have an annual salary of $75,000 with some earning as much as $100,000 while working in the more dangerous areas of the country.

Potpisuje ugovor s američkom tvrtkom (koja provodi politiku da ne uzimaju nikog domaćeg ili iz susjednih arapskih zemalja zbog bojazni od terorista) za koju radi kao vozač kamiona te za 85.000 pokriva sva opasna područja. Ni njegov kolega suvozač Jesus nije čovjek kojem bi se odmah po rođenju povjerio maxovski posao. Izrazito simpatičan lik, nenametljiv, „reducirane pojavnosti“, posvećen je jedino svom cilju što manjeg rizika i štednje za obitelj. Tip je čovjeka koji sebi u životu postavi određene moralne okvire i ciljeve i jedino čime se bavi jest da te okvire ne prekorači.

Na pojedinim mjestima u tekst je utkan spontan, suptilan i iskren životni humor. Kako ti se sviđa džamija?, rečenica je koja u svom kontekstu izmamljuje čitateljev osmijeh iako je Ludbrežanina stajala otmice i odštete. Tada se 85.000 i nije činilo mnogo. Iako se suludost njegova posla katkada čini razmjernom suludosti Aninih pokušaja da ukloni pečat s Princeze Tripolijske. Dok na granici gorskog i smiješnog Ludbrežanin svoju izvanrednu priču nastoji banalizirati (on je kao na turskim putovanjima, tih nekoliko hitaca iz lakog topa malo ga je uznemirilo, to je točno, ali i to je zanimljivo, treba to vidjeti), Ana od svoje obične čini napetu detektivsku priču kojoj jedva čekamo vidjeti ishod, ali i uživamo u njezinim „kombiniranjima“ koja s moralnog gledišta završe sretno.

Suho i sunčano doba s hladnim noćima u Jubi su zamijenili sivi, teški oblaci, koji bi po nekoliko dana potpuno zatvorili nebo, a kiša je pljuštala bez prestanka. Ulicama su tekli crvenosmeđi potoci po žitkome blatu. S okruglih koliba voda se jednakomjerno slijevala kao s kišobrana. (…) U tu se svakodnevicu postupno uvuklo ozračje čekanja.

(Godina seobe srca, Andy Jelčić)

U podtekstu ovih romana čitamo – tragove društvene igre: izvedi ili snosi posljedice, Heideggerove da čovjek tako odlučno ide na ruku postava da ga više ni ne razabire kao nagovor, a strah od odbačenosti i isključenosti iz zajednice najveći je ljudski strah, veći i od smrti (Fromm). Sve teče, ali ni čovjekov unutarnji život ne trpi odgodu i mora biti nahranjen.

Ludbrežanin još jednom odluči baciti kockicu, pa što bude u novoj godini, a prošla nam je dala ove iznimno, i životno i društveno, pronicljive, hvalevrijedne i u današnjem kontekstu (s obzirom na unutarnje i vanjske migracije) i više nego aktualne romane.

Marijana Ivić

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...