Andrej Tomić: Slikanje je za mene uvođenje reda u vizualne senzacije

Premda na počecima likovne karijere, rad osječkog slikara Andreja Tomića pobuđuje pozornost, a ostavlja utisak i što autor ima za reći o svom odnosu prema slikarstvu. Budući da je diplomirao prije četiri godine još se ne može govoriti o raznolikom slikarskom opusu, fazama ili ciklusima, ali je razvidno kako se dosad istaknuo zauzetošću za slikarski métier. Kakav je njegov pristup slikarstvu na određen način otkriva intervju u nastavku koji smo vodili u ovo vrijeme trajanja epidemije koronavirusa. Izolacija se odrazila u radu (likovnih) umjetnika i s obzirom na to da je poželjan radni uvjet te u većini slučajeva neophodan za razvijanje kreativnosti. (Razumije se, jednako kao što su i uravnoteženi društveni kontakti). Kao tema nametnuo se i odnos između kolorizma i imaginacije u slikarskom procesu i radu.

Dosad je Tomić za polazište imao predmetni svijet, figurativne motive, pri čemu je doslovnost početnih oblika slikajući na vlastit način transformirao i nadograđivao. U njegovu ciklusu s isječcima prirode poput šumskog raslinja sagledava se koloristička životnost, slute se koliko poznati predmetni toliko i izdvojeni oblici koji se ne temelje na stvarnosti. U pogledu likovnih elemenata u međuodnosima Tomić postupno gradi kompoziciju, predaje se katkad spontanosti iako svjestan zakučastosti u koju se svaki slikar tražeći slobodu puta katkad zavuče. Njegova narav zbog toga ne rezignira i ne otežava mu ići dalje. Zbog važnosti kontinuiranog angažmana na osiguravanju slikarskih uvjeta o slikarstvu Tomić misli i kad slika i kad ne slika. Stoga odnos i rad na slici izgrađuje i sistematizira prema svojim životnim navikama i likovnim svjetonazorima pred kojima se trudi biti otvoren. Pri tome mu je bliska i komunikacija s djelima slikarskih prethodnika. Za triptih „Graničari – Stjegonoša, Glavešina, Barjaktar“ dobio je nagradu na nedavnom petom Bijenalu slikarstva 2019. (Umjetnik umjetniku, Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut) pa razgovaramo i o tome što je prethodilo slikanju te teme. O tome što sada radi u Osijeku, najvećem slavonskom gradu, čija je likovna scena, makar manja od zagrebačke, vrijedna pažnje, također je tema našeg razgovora.

Budući da razgovaramo u (propisanim) izvanrednim okolnostima pod utjecajem širenja epidemije uzrokovane koronavirusom reci nam što trenutno radiš i kako se snalaziš u ograničenim uvjetima rada?

Za početak suočavam se s radom u virtualnim učionicama, što je samo po sebi izazov kada srednjoškolcima predaješ stručne slikarske predmete. Inače je za kvalitetno provođenje takve nastave potreban adekvatan prostor i oprema, širok izbor slikarskih materijala i, ono što je najbitnije, individualizirani rad uživo tijekom izvođenja praktičnog zadatka. Sve je to u ovoj situaciji izostalo i onda se svi, i učenici i ja, snalazimo kako najbolje znamo i umijemo. Korekture im pokušavam predočiti pomoću digitalnih alata za crtanje ili pišem duge poruke kako bih obrazložio ono što bi inače puno brže i jasnije mogao učiniti demonstracijom uživo. No sve je to surogat za realnu situaciju, jer ono glavno što nosi praktičnu nastavu zajednička je radna atmosfera kada se učenici svojim radom međusobno potiču. Tu se najbolje uči i napreduje.

Kako izgleda tvoj dan u virtualnoj učionici? Slikaš li u međuvremenu i kako slikaš?

Virtualna se nastava uglavnom razvuče na cijeli dan, a između pojedinačnog javljanja učenika budu kraće ili dulje pauze. U pauzama radim skice u gvašu, nabacujem ideje i pokušavam riješiti neke kompozicijske nedoumice u svojim trenutnim radovima. Tijekom prvih nekoliko kritičnih tjedana epidemije uglavnom sam se držao stana i gvaševa jer atelje dijelim s više ljudi pa se to pokazalo problematičnim po pitanju održavanja mjere socijalnog distanciranja. Mali odmak od slika na kojima sam dotad radio na kraju mi je čak i dobro došao. U međuvremenu smo se uspjeli nekako sinkronizirati po pitanju dolaska u atelje tako da sada nailazim u večernjim satima kada znam da mogu biti sam.

Fotografija: Tamara Sekulić

Riječ izolacija koristi se za označavanje i izražavanje različitih značenja, u različitim kontekstima. Ipak, doima se da je ta riječ gotovo sveprisutna posljednjih mjeseci. Što tebi i općenito što slikaru znači i može značiti (samo)izolacija?

Svi oblici umjetnosti ovise barem o nekakvom obliku društvenosti i komunikacije. Suvremeni virtualni prostori samo su proširili područje unutar kojeg se komunicira. Slikarstvo nije možda toliko uvjetovano kao primjerice performance ili happening, no i slika u konačnici ŽIVI u očima promatrača. Bez njegova udjela ona je samo materijalna činjenica boje raspoređene na određeni način po nekoj površini. S druge strane slikanje je jedna samotna aktivnost, intimna komunikacija između slikara i prostora slike kojim on na odabrani način pokušava ovladati. Izolacija je tu opet sastavni dio priče.

Prema tome, za slikara, za tebe ovo nisu posve nove radne okolnosti. Poticajno za rad trebalo bi biti i priznanje struke jer si na nedavnoj dodjeli nagrada petog Bijenala slikarstva dobio nagradu za triptih „Graničari –Stjegonoša, Glavešina, Barjaktar“. Možeš li približiti što je u likovnom smislu prethodilo slikanju te teme?

Kroz cjelokupno školovanje, a i poslije, suočavao sam se s dihotomijom između tzv. likovnog, čisto formalnog sadržaja slike i onog izvanjskog, uvjetno to nazovimo, nelikovnog sadržaja. Dosta onoga što su mi tijekom studija sugerirali profesori temeljilo se na postulatima modernizma koji je zagovarao autonomiju likovnog jezika. Te sugestije nisu, doduše, bile krajnje radikalne u smislu potpunog odbacivanja bilo kakve opisnosti vanjskog svijeta, ali su dolazile iz tabora koji je uglavnom naginjao apstrakciji. Uvijek je bilo pitanje u kojoj mjeri treba unijeti deskriptivne sadržaje kako oni ne bi pretjeranom narativnošću opteretili sliku onim suvišnim, a koje se oslovljavalo izrazom pogrdnog prizvuka „ilustrativno“. Da me ne shvatiš krivo, ja sam još od osnovne škole i prvog susreta s reprodukcijama slika modernističkih slikara, kako domaćih tako i stranih, bio i ostao zaljubljenik u takve inačice slikarstva. U konačnici sam zato i odabrao školovanje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti koja to, zasad, još gaji u svom programu. No to pitanje granice između formalnih i narativnih elemenata slike nije me prestalo zanimati, prvenstveno jer sam se s tim pitanjem suočavao prilikom rada na svakoj dotadašnjoj slici. Slike koje su prethodile „Graničarima“ kao svoje polazište uzimale su motiv vegetacije koji mi se pokazao dosta zahvalan za istraživanje mogućnosti jezika i razvijanje vlastite inačice tog jezika.

I kako je išlo dalje? Što su u tom kontekstu za tebe „Graničari“?

Na put se u jednom trenutku ispriječilo pitanje kako to dotadašnje (poglavito apstraktno) slikarsko iskustvo primijeniti u figurativnom motivu i to s temom koja nije sama po sebi umjetnička. Ako ćemo svesti na čisto formalnu razinu, kako ritmičnu slobodu apstraktnih elemenata spojiti s oblikom poput ljudskog tijela koje ima svoje zadane obrise i koji se mogu negirati samo do određene mjere prije nego što postanu nešto drugo. Na tematskoj razini pitanje je bilo u kojoj je mjeri moguće s vlastitim izražajnim sredstvima progovoriti o nečemu nelikovnom, odnosno o jednoj povijesnoj i društvenoj karakteristici našega podneblja koja me je intrigirala. „Graničari“ su, dakle, bili eksperiment, moj hod „po žici“ tj. „granici“ mojih slikarskih mogućnosti. U kojoj mjeri je eksperiment uspio sve navedeno objediniti u funkcionalnu i smislenu cjelinu? Konačnu ocjenu može donijeti svaki promatrač za sebe. Moj stav je da se u određenoj mjeri ravnoteža uspostavila između formalnog i narativnog, no uspješnost tog spoja varira od slike do slike.

Pri tome povijesno značenje teme nije bilo u središtu zanimanja.

Što se tiče povijesne tematike, ona je tu tek u natruhama, sugerirana folklornim elementima poput turbana ili dolame, no ostala je samo na površini. Bez obzira na sve ja sam zadovoljan time što sam u danom trenutku iskreno slikao ono što me zanimalo.

Fotografija: Juraj Vuglač

Nastavljaš li, hoćeš li i imaš li želju nastavljati s tim eksperimentom?

Pitanja s kojima sam se u „Graničarima“ bavio temeljna su za pristup slikarstvu kojemu u svojim slikama težim. Tako da u tom smislu nastavljam jer u tom tankom međuprostoru između formalnih i narativnih elemenata slike nalazim poticaj za rad. Jedina promjena je u tematskom okviru. Trenutno sam odlučio usredotočiti se na neposrednije poticaje iz vlastite svakodnevice.

Slijedom govora o eksperimentima, možeš li približiti još svoj slikarski postupak?

U svom sam dosadašnjem radu više bio pobornik jednog postupnog i organskog izrastanja slike tijekom procesa rada na platnu i svih onih spontanosti koje pri tome nastanu. Dosad mi nije bilo interesantno cijelu sliku unaprijed osmisliti i onda je samo mehanički točno prenijeti u uvećanom ili umanjenom mjerilu na za to određeni format. Ne mogu reći da nisam i to probao, no svaki moj dosadašnji pokušaj takvog rada uvijek bi završio suhoparnim i bestrasnim rezultatom u kojem u konačnici ni ja nemam nikakvo zadovoljstvo. Da ne bude zabune, na početku uvijek imam nekakvu okvirnu ideju što želim naslikati, no volim si kroz cijeli proces ostaviti jednu količinu manevarskog prostora za spontane preinake.

Kako gledaš na svoj odnos između kolorizma i imaginacije u slikarskom procesu i radu?

Uvijek u procesu rada nastanu nekakvi momenti u načinu na koji je materija boje sjela u potezu, gustoći ili transparentnosti, ti nekakvi „sretni trenuci“ iz kojih onda vrijedi dalje graditi cijelu stvar. Tada se ne mogu rigorozno držati inicijalne ideje. Treba to prihvatiti i s time napraviti nešto, jer mislim da u tim malim trenucima leži ona čar slikarstva zbog koje vrijedi, unatoč svemu, i dalje slikati. Takav način rada je sporiji u produkcijskom smislu, no tako uspijem izvući neka intuitivna (nazovi „moja“) rješenja koja bi pukim mehaničkim reproduciranjem izostala. Tijekom etapa slikanja na pojedinom me platnu nosi znatiželja kako će se sve te početne vrijednosti na kraju uklopiti i kako će se sve to što je na početku nabacano artikulirati u jednu zaokruženu cjelinu.

Kako izabireš i koristiš boje u slikanju?

Zbog takvog pomalo kaotičnog procesa uvijek krenem s ograničenom paletom boja. Svaka boja koja se stavi na sliku dodatna je vrijednost koju treba nekako uklopiti u cjelinu i harmonizirati s onim što je već prisutno na platnu. I zato se trudim ne zakomplicirati si život odmah na početku te si pomažem tako što prvotnu paletu uglavnom svedem na akromatske tonske vrijednosti. Zatim postupno unosim boju. Ne mogu reći da mi je kolorizam cilj sam po sebi, no volim boju i ona ima velik udio u mojim slikama. Na kraju mi je najbitnije da slika funkcionira unutar sebe kao cjelina, da je sve na svom mjestu.

Andrej Tomić, Raslinje, 2019., ulje na mediapanu, 19x15cm

Možeš li približiti kako si došao tog načina slikanja, odnosno je li na tvom putu na tebe nešto znakovito utjecalo da uspostaviš pristup kako kažeš „postupnog i organskog izrastanja slike tijekom procesa rada na platnu“? Ili je najviše utjecalo samim time što si uvidio da su „sretni trenuci“, kako ih nazivaš, ustvari uporišta u kojima slutiš put do nečega novog?

Mislim da sve to u jednakoj mjeri proizlazi iz nasljeđa europskog i općenito „zapadnjačkog“ slikarstva kojem sam bio izložen prije i tijekom studija, koliko i iz samog iskustva slikanja. Nitko od nas nije tabula rasa koja sama iz sebe stvara. Postoji puno načina na koje se može reagirati na prazninu platna, a pri tome koristimo „naslijeđene“ konvencije. Mislim da stvaralačka autentičnost danas ne leži više toliko u iznalaženju novih načina, koliko u uvjerljivosti kojom se određenim načinom ili kombinacijom načina služimo. Pri tome ne mislim na virtuoznost izvedbe. Svi posežemo za sredstvima za koja osjetimo da su adekvatna za prenošenje onog nečega što nas zaokuplja.

Koliko treba da bude i kad je (kako si to izrazio ranije) „sve na svom mjestu“? Doima se i da je slikarstvo katkad za tebe poput meditativnog procesa, primjerice dok se uspostavljaju odnosi izabranih boja i polja koja zauzimaju. Što misliš o tome?

Bilo bi lijepo da je taj proces nalik meditaciji i da samo teče. Ima i takvih sretnih dana, iako su češći trenuci frustracije i blokada. Svaka slika zahtijeva vrijeme, i ne možeš je požurivati i nasilu dovršavati. To nije kao rad na traci, puka proizvodnja nečega. Slikanje je za mene izravnavanje vrijednosti, uvođenje reda u vizualne senzacije i njihova značenja. A opet treba paziti da taj red ne rezultira nečim sterilnim.

To pokazuje da se o tijeku radnih procesa koji prethode slici većim dijelom može samo slutiti. Živiš u Osijeku. Što je po tvom mišljenju vrijedno isticanja kad je riječ o likovnoj sceni u gradu? Kako si uključen u kulturno-likovni život/scenu u svom gradu?

Osječka scena u velikoj mjeri rezultat je djelovanja osječke Akademije. Značajan udio čine profesori s Akademije te umjetnici koji su se na njoj školovali. Teško je sada sve svoditi na jedan zajednički nazivnik, no ono što je uočljivo kao karakteristika kod većeg broja prisutnijih aktera je afinitet prema minimalističkom pristupu i multimedijalnosti. U tom pogledu sam ja pomalo „odd man out“ uzimajući u obzir moje afinitete, no mislim da to dobro dođe. Raznolikost nas uvijek potiče da preispitujemo naše pozicije i tako se održava živost u procesu stvaranja. HDLU Osijek i Galerija Kazamat glavno su mjesto susreta, poglavito zbog toga što su odmah do Galerije i ateljei članova. I ja sam jedan od korisnika ateljea. Stjecajem okolnosti godinu dana bio sam i zadužen za vođenje izložbenog programa Galerije Kazamat, što je bilo poučno iskustvo jer sam dobio širi uvid u to kako funkcionira umjetnička scena, ali i produkcija izložbi. Otežavajuće okolnosti HDLU-a Osijek su te da njegovo djelovanje u velikoj mjeri ovisi o volonterskom radu članova. Uz taj rad svatko od nas radi dodatan posao kojim ostvaruje redovita primanja (ili se barem njima nada). A onda je tu i vlastiti umjetnički rad koji pokušavaš ne zanemariti. Sve u svemu, uvijek smo na rubu opstanka, ali se držimo i ustrajemo.

Kakav je onda pogled na Zagreb iz Osijeka?

Što se tiče odnosa prema Zagrebu, osjetna je centralizacija sadržaja iz raznih područja, pa tako i umjetničkog. No uzrok tome je jednostavno što smo mala država i s obzirom na populaciju ne možemo ni očekivati da ćemo imati više velikih središta. Osijek ima svoje Sveučilište i to je nešto što će ga, uz rastući IT sektor, u budućnosti vjerojatno pozitivno obilježiti. No izgledno je da će osječki umjetnici i dalje biti primorani orijentirati se k Zagrebu za potvrdu svog rada. Naša pozicija time ostaje na periferiji i to nas stavlja u nepovoljniji položaj po pitanju kontakata, koji su, ruku na srce, nužni u poticanju i održavanju umjetničkog djelovanja. S druge strane periferna pozicija ne podrazumijeva i manjak kvalitete, naprotiv, pruža nam priliku da s kritičkim odmakom promatramo aktualnosti u središtu.

 


Andrej Tomić rođen je 1992. godine u Osijeku. Maturirao je 2011. na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek te iste godine upisao studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je u klasi Zoltana Novaka i diplomirao 2016. kod Zlatana Vrkljana. Dosad je izlagao na pet samostalnih te više skupnih izložbi. Dobitnik je „Nagrade Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut, umjetnici umjetniku“ na 5. Bijenalu slikarstva 2019. Trenutno je zaposlen kao nastavnik stručnih predmeta na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek. Živi u Osijeku. (Kontakt: mob: 099 4999 460, mail: andrej39t@gmail.com)

 

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More