Iako je teško pronaći zajednički nazivnih svim bujnim aktivnostima Anđela Jurkasa, možda je njihova najčvršća poveznica ono što on sam naziva “glazbenim aktivizmom”.
Čudovišno produktivan i sve vidljiviji u širim kulturnim krugovima, Jurkas se u proteklih nekoliko godina etablirao kao jedan od najpozvanijih sugovornika o pop-kulturi, kao novinar bezdlakog jezika i originalan glazbenik, no prije svega kao publicist. Uspješnom nizu njegovih knjiga o glazbi na (uglavnom) Ovim Prostorima, pridodao je nedavno novi naslov, “Off the record“, koji je i povod ovome razgovoru.
Knjiga ima podnaslov «Priče sa smiješne strane, kronologija smijeha i skandala». Kako bi ukratko objasnio taj podnaslov onima koji nisu imali prilike još zaviriti u knjigu?
– Radi se o sintezi priča koje se uglavnom dijele u povjerenju, jelte, off the record ili kao javne i ine tajne ili bar teme o kojima se ne govori s velikim naslovima u novinama jer su kakti škakljive. Povezanica je Balkan i subjekti – domaće, regionalne i inozemne glazbene zvijezde u situacijama koje opravdavaju dramatski naboj i interes čitatelja. Od komičnih do tragičnih tanka je linija, a ove zabilježene na 600 strana su iz prve ili provjerene druge ruke. Bitno je bilo da su istinite, doista proživljane, da nisu publicirane dosad ili da su zaboravljene, a da puno govore o terenu na kojem su se događale. Unutra je od smrti, ubojstava, samoubojstava, kontroverzi, kriminala, sukoba verbalnih i šaketačkih, fight clubova, prijetnji realnih i umišljenih, financijskih i inih malverzacija, namještaljki, preseravanja tipskih za “zvijezde”, do smijeha i suza zbog nevjerojatnih scenarija kakve inače smišljaju timovi South Parka, Monty Pythona, Jackassa, Alan Forda kao meni osobito dragih vrsta humora. Ima svjedočenja preko tristotinjak ljudi, oko tisuću epizoda, podosta osobnih iskustava i dojmova, prepričavanja, razgovora, eseja i inih novinarskih formi. Pisana je namjerno pripovjedačkim i prepričavalačkim stilom kako bi što manje gubila na autentičnosti prensesenih zbivanja i dinamici. Pisana je prvenstveno krečući od osjećaja, istine, iskrenosti i iskričavosti…
Može li se reći da si tu knjigu pisao iz pozicije groupie, ili je riječ o sasvim drugom uglu?
– Nikako. Previše držim do svog posla i ljubavi prema glazbi da bi se zadovoljio statusom groupieja domaćim ili inozemnim izvođačima i dozvolio da me status potrošenog od strane Severine ili Lane Jurčević plasira kao lika zadovoljnog svojim velebnim potpalubnim ili hotelskim postignućem. Ali da Jennifer Aniston, Megan Fox, Claire Forlani na primjer trebadu emotivnu, seksualnu i inu dnevnu službu do kraja njihova ili mog života možda bi razmislio o preformulaciji odgovora i ponudama. Štivo knjige “Off The Record” je pisano iz pozicije kroničara, svjedoka ili gladnog uha istinitih a suludih, zabavnih i dramatski nabijenih zbivanja, vezanih za događaje onkraj scene, kad se svjetla pozornice pogase. One koja mnoge zanimaju, a o njima se uglavnom kašljuca ili govori s pozicije “navodno” ili se šapuće.
Koje bendove, od ovih koje spominješ u knjizi, slušaš i danas?
– Sve. Bendova, pojedince, izvođače kako god. Ne radim žanrovsku, stilsku niti bilo kakvu drugu osim kvalitativne selekcije jer me glazba interesira neovisno o tome pisao o njoj, bavio se aktivno ili bio samo pasivnim slušateljem. Od Stonesa, Springsteena, Bowieja, Pixiesa, Nirvane, Beastie Boysa, Rage Against The Machine, The Jesus Lizard, Jona Spencera, preko Urbana, Overflowa, Leta 3, Ede Maajke, TBF-a, Hladnog Piva, Gustafa, ranih albuma Dugmeta, Čorbe, Partibrejkera, Kičme, Laibacha, 2CELLOS, do Lane Jurčević, Lee Dekleve ili Maje Vučić, neovisno o tome koliko smo privatno dobri drugari ili u drugim poslovnim ili emotivnim odnosima. U opisu posla i privatnom interesu mi je pratiti zbivanja na glazbenoj i pop kulturnoj sceni, tako da ne odbacujem, samo skupljam i gomilam.
Na portalima je dosta odjeknuo tvoj tekst o liku i djelu Gorana Bareta. Meni se činio pomalo moralizatorski… Je li bio izazvan time što je Bare po televiziji pljuvao Rozgu ili ostale, ili nečim trećim?
– Ma daj? Nisam svjestan odjeka. Nije bila namjera nit mislim da bi mišljenje jednog lika o drugom trebalo uopće odjekivati. Uf, zadnja sam osoba na svijetu koja bi si uzela za pravo ikome ikada išta moralizirati, istovremeno niti bih dozvolio da netko meni prodaje maglu uz taj pojam. Uz taj neki liberalni anarhizam koji bi bio najbliže mom svjetonazoru da anything goes štogod ljude veseli, dotle dok to ne ulazi ili zabada u područje smetanja tuđih osobnih sloboda. Nisam bio izazvan uopće, Bare mi nije izazovan lik već dvadesetak godina, dapače, samo mi je antipatično javno predstavljanje, pronošenje i prenemaganje dotičnog pod križem kao nekog wannabe autentičnog lika patnika i fol slavonskog bluesera kakti bez dlake na jeziku, dočim je riječ samo o relativno inteligentnom intuitivcu s karakternim i osobnim problemima koje ne zna riješiti niti kanalizirati, a pritom se predstavlja i odigrava ulogu kakvu mediji ili publika od njega očekuju ili mu etiketiraju. Imajući prilike svjedočiti raznim njegovim daleko manje “karizmatičnim” i “beskompromisnim” i “genijalnim” privatnim i glazbenim izdanjima kako ga počesto površna masa voli doživljavati, slika dotičnog u mojim ušima i očima je dijametralno suprotna. Što naravno nikako ne znači da i dalje ne mislim kako je “Razum i bezumlje” možda još uvijek najbolji klasični rock album ikad snimljen u Hrvatskoj i kako Bare ima određene izvođačke kvalitete. O autorskima u smislu skladateljskih i literarnih bi se itekako dalo raspravljati. Rozgi bi bio advokatom uz dobru plaću ili bez toga da smo ludo zaljubljeni jedno u drugog i zavjetovani na vjernost u dobru i zlu do kraja života. Inače, nemam nekih interesa braniti je jer se sama itekako dobro obranila od tadašnjih medijskih nasrtaja dotičnog.
Tvoje bavljenje glazbom ustvari je očekivani nastavak karijere koju si započeo DOP-om i publicistikom uopće. Koliko si zadovoljan načinom na koji se to odvija, jesi li ostvario ambicije ili kaniš ići dalje i osvojiti estradu?
– Glazbom se bavim od osnovne škole kad sam svirao klavir, nabadao prve pjesmice, tako da sve pojavne forme i glazbeni aktivizmi zapravo idu nekako paralelno. Pisanje isto. Zadovoljan sam s pozicije da sam u mogućnosti objavljivati svoj rad u bar približnom ritmu i tempu jednom do dvaput godišnje jer imam još cca 5 ili 6 literarnih djela i glazbenih albuma uz blage dorade spremnih za objavljivanja i snimanja. Apsolutno nezadovoljan komercijalnim ekvivalentom truda i praćenja tržišnih rezultata jer kad ti se prva knjiga proda u više od tisuću i 600 primjeraka a od ex izdavača ostane samo avans i opovrgavanje ugovorne obveze plaćanja ionako mizernog postotka od 10% od maloprodajne cijene knjige, pa kad ti taj isti izdavač zajebe kašnjenje novog naslova 2011. tako da se mjesec i pol dana reklamira knjiga koje još nema na tržištu zato jer oni nisu našli za shodno konsolidirati si snage i probati biti toliko revni da otisnu i distribuiraju naslov i održe svoj dio ugovorne obveze jer se nisu bavili nit marketingom nit PR-om oko knjige, onda se osjećam jadno jer bih volio imati bar pristojan fuš i ekvivalent uspješnosti i zarade naslova i truda. Isto tako kad shvatiš da od tržišne cijene svog djela autor procjenjen da vrijedi jedva 10% iste i da 90% ode na izdavača i distributere – to je sve osim zadovoljavajuće činjenice i ispada da su svi unutar tog sistema koji periodički objavljuju svoje radove i koji su pristali na taj robovlasnički sistem – neka vrsta vrlo praktičnih sadomazohista. No, kako zasad nemam drugog izbora situacija je pristajanje na biranje što je moguće manjeg zla od ponuđenih. Što se glazbe tiče, kanim snimiti još 5 ili 6 studijskih albuma za koliko imam materijala i planova i napisati isto toliko autorskih knjiga, uključujući zbirku proznih priča, novu zbirku poezije nastavnu na ovogodišnju “Volim te”, još par publicistika, roman i spomenutu biografiju, a onda oko 2015. godine podvući crtu i vidjeti da li financijski ekvivlent odgovara uloženom trudu, odricanjima, strasti, vremenu i ostalom, pa onda odlučiti što dalje. Ideal bi bio dotad sagraditi čitateljsku bazu na relaciji do 3000 stalnih čitatelja u Hrvatskoj za koje bi znao da ih zanima što pišem i koji bi bili spremni jednom ili dva puta godišnje odvojiti 100 kuna za novo ukoričenje i duplo manje od toga za glazbene albume. I isto tako da bude mogućnost u RH i regiji pronaći godišnje 30 do 50 mjesta na kojima bi po cijenama od 500 do 1000 Eura mogao održavati koncertne nastupe s bendom ili solo ili kao DJ, što bi bilo dovoljnim za pristojan život mimo rada od 9 do 5 i klasičnih životarenja s kojima bih bio sretan i zadovoljan. Dok toga nema teško je govoriti o bilo kakvom osim nekim intimnom zadovoljstvu jer sam u poziciji dobiti direktne reakcije ljudi koji vole moje zbirke pjesama i cijene trud, iskrenost i rad.
Isto tako doista sam sretan dobiti u inbox pisma čitatelja i čitatljica poznatih i nepoznatih koji kažu da ih pjesme ganu, rasplaču, razvesele, da se prepoznaju u njima, bla bla, koji god iskreni povod obraćanja bio, to me čini ispunjenim i sretnim. Volim ljude i volim komunicirati s njima na bilo koji način.
Dosta si razdražio likovnjake, performere, svojim tezama u kojima si u jednoj kolumni objasnio zašto misliš da su hrvatski performansi teško sranje? Jesi li se pokajao zbog toga? Postoje li ikakvi performansi da su te oduševili? (Meni je bio jeben onaj pokojnog Željka Jermana kad je spaljivao sve stvari pokojne majke na nekoj planini i kad je praznim foto-aparatom kao jako uživljeno snimao Krležin pogreb. Ima li da ti ipak nekog cijeniš kao ja Jermana?)
– A ha, duboko se kajem, do sedme rebrene kosti slijeva grudi, svakoga dana molim 13 očenašeka i klečim na kukuruzu dva do tri sata, pa evo i dok ovo pišem, ne bih li dobio razmjeran oprost počinjenom grijehu. Genijalno mi je znati da postoji bulumenta kako navodiš razdraženih, uzbuđenih i povrijeđenih pimpekića ili suprotnih organa koji se nađu prozvanima reagirati na nešto što se kosi njihovom mišljenju ili što drže krivim navodima nepismenog, nekulturnog, bla bla whatsofuckingever idiota kako su mi rekli par kolega koji su pratili tu prepisku. Ja osobno reagiram samo na ljude od imena i prezimena i tri čiste da mi se obrate direktno, a kako takvih obično nikad ne bude ili su jako rijetki, onda se ne zamaram niti preuveličavam niti dajem važnost njihovom bubrenju kao što u počelu nisam smatrao važnim svoje karikirane, zajedljive ili argumentirane stavove prema performansu kao slijepom crijevu umjetnosti. A još su više zabavniji kad umjesto argumenata nude vrijeđanja ili indirektne pozive na fajt, miševi, štono bi Cane Partibrejker reko. Ako nešto ne volim onda su to licemjeri i ovi kakti deklaratorni i načelni demokrati koji uvažavaju tuđe mišljenje samo dotle dok se ono ne kosi s njihovim. I ako povici dolaze od strane takvih onda ih smatram komplimentima jer biti trn u dupetu, oku i drugim organima mi je daleko draža situacija nego im se umiljavati i tepati kako su oh so genijalni pri svom nadriuberkužerstvu umjetnosti uključujući ili isključujući performans. Nadalje je masovno zabavno promatrati kako reagiraju toliko predvidljivo i dosadno sjedajući u kalupe osnove freudovih teorija i nekih tumačenja bihejviorizma po kojima dobar dio ljudske frustracije i nezadovoljstva okolinom podsvjesno uvijek bude iniciran nedostatkom adekvatnog seksualnog života. Dakle, štono bi rekla izgubljena srednja klasa, a ka negdašnja radnička, a ka narod koji svaki dan izvodi performanse zvane preživljavanje u ovoj jebadi od države – ne jebu. Isto je fora kako kad karikiram u “it textu” pa Toma Gotovca namjerno prozovem Perom i postavim se iz drugog rakursa nekritičnog oduševljenja i slinjenja nad njegovim umjetničkim i “umjetničkim” bitkom ljudi dobe zazubice i ne shvate da je karikiranje isto legitiman način gledanja na stvari. Nema tabua. Nemam nikakav problem da me smatraju idiotom, glupanom, nekulturnim, nevrijednim mišljenja, nepismenim idiotom i sličnim epitetima jer me naprosto ne zanima reakcija bez argumenata i reakcija komunikativno isključivih ili limitiranih ljudi. Tako da sve to spomenuto meni je bilo prvo zabava, a ako je to netko doživio ozbiljno ili se jako napilio na moju malenkost i ponukao reagirati na bilo koji način, hvala im na komplimentima. Jedino bi više volio da su privatno zadovoljniji pa da se bave bitnijim stvarima nego reagiranjima na kolumnističke natpise jednog manje ili više zabavnog lika, kako kome. A osim spomenutog performansa i umjetničke instalacije kojem se najiskrenije divim a izvodi ga svakodnevno oko 3 milijuna ljudi u RH a zove se “Preživljavanje države Rvacke jebo ćaću i mater”, divio sam se performasnu koji često izvodi murija kad pretvaraju ono amerikanizirano “to serve and protect” na naš jezik i prilike. I liječnici kirurzi kad performiraju spašavanja nečijih života. I djeca u vrtiću kad performiraju dvorce od lego ili nelego kockica. Tim se performansima divim. I cijenim ih svakog ponaosob od njih, ali je uzorak toliki da ih nisam uspio povatat poimence.
Iskazivao si i prezir prema hrvatskim piscima. Čitaš li ih ti uopće? I ako ih čitaš, koji su te se dojmili?
– Ma daj? Jesam li? Prijezir prema domaćim piscima? Molio bih te odakle takav dojam? Bojim se da toga nisam svjestan. Ili prije da je tumačenje pogrešno obzirom da je hrpa domaćih kolega, autorica i autora koje vrlo rado čitam ili cijenim rad i trud i trajanje. Dakle ako je prijezir sinonimom za simpatije i cijenjenje onda duboko prezirem recimo nasumce izabrane: Merita Arslani, dobro nam znana Hrgovićka seniorka, Lucija Stamać, Hrvoje Šalković, Velimir Grgić, Nenad Stipanić, Damir Avdić a ka Graha, Vlado Simčić, Boro Dežulović, Aleksandar Stanković (da onaj Aco), familija Bodrožić Šimić i obratno, …
Jesi li pročitao “Golu istinu” Nives Celzijus, voliš li tu knjigu?
– Naravno. Ne, ne volim je. Ni autoricu ni knjigu. Nit je interesantna, nit seksualna, nit provokativna ni bilo koji drugi nivo javne pojavnosti kako je troše i predstavljaju po medijima. O njenoj pismenosti radije bih zakašljao ili raspravljao u kontekstu neke skrivene kamere ili praktičnih prankova koje bismo mogli smišljati.
Jesi li poželio napisati biografiju ikojeg glazbenika, kao Hrvoje Horvat Štulićevu?
– Misliš na “Fantoma slobode”, neautoriziranu biografiju Azre i Đonija. Da, jesam, poželio i ostvario. Zapravo, usred sam pisanje autorizirane biografije jedne izvanredne glazbene pojave, koja će, ako bude sve po planu na proljeće 2013. ugledati ukoričenje u Hrvatskoj i svijetu. Do finaliziranja ugovora ne mogu o imenima. Također sam u pregovorima s još nekolicinom domaćih izvođača o kojima bih rado pisao biografiju.
Jesi li ti roker?
– Taman posla. Roker je Tony Cetinski. I Sandi Cenov. I karikature. Rokeri su dosadni i dozlavraga prežvakani. Deklarirati se rockerom čuti se biti zatucanim i ograničenim na samo taj iskonski pop kulturni glazbeni žanr. Fah idiotizam bilo kojeg oblika nije mi simpatičan kako žanrovski u glazbi tako ni u bilo kojoj sferi javnog djelovanja, a poglavito potrebe pripadanja i definiranja samog sebe tim nekim skupnim rodnim pojmovima. Daleko je više uzbudljivih stilova glazbe i žanrova da bi se limitirao na samo jedan i još si preuzimao etiketu istog radi lakšeg pripadanja masi ili utapanja u šablon. Ali, imam dosta dragih poznanika i dragih prijatelja sa ili bez navodnika, što se tiče tih, kako ih nazvaše, rockera…
Jesi li s godinama prezreo neke bendove koji su ti prije bili bogovi?
– Nikako. Ne vjerujem u bogove i božanstva niti u star sustav značenju riječi. Možda sam vremenom shvatio da vrijednosti koje sam držao interesantnima u ranom djetinjstvu ili prvom pubertetu vremenom postanu više ili manje glupavima ili smiješnima. Primjerice bendovi tipa Sigue Sigue Sputnik čija me šarenost i kričavost zabavljala dok je glazba bila imanentna. Ili Samantha Fox uz čije sam stenjanje otkrivao prve masturbatorske epizode i uspjehe u zamračenoj sobi ili tuš kadi. Međutim, moj punk i formativni bendovi su bili i ostali Beastie Boys i Public Enemy ispred svih ostalih. Bio bih ignorant i glup kada bi im danas odricao kvalitetu. No, to su samo pojedinačni slučajevi dočim ih je stotine nespomenutih a indikativnih. Također od malih nogu slušao sam Tinu Turner, Clash, Otisa Reddinga, Jimija Hendrixa, naravno uz Srebrna Krila, Tajči, itd…imajući zapravo od vrtićkih godina prilično zdravu glazbenu ponudu.
Da li odjeća koju nosiš odražava tvoj svjetonazor i pjesme koje ispjevavaš na cedeovima? U što se odijevaš? Nosiš li katkad kožne hlače i čizmice sa zakovicama?
– Ni najmanje. Nosim trenirke i tenisice 90% privatnog vremena. Totalni sam idiot po pitanju razumijevanja mode i modernosti a pogotovo odašiljanja poruka odijevnim predmetima. To sam prezirao od osnovne. Daleko sam od shvaćanja da se načinom oblačenja prezentiraš pripadnosti bilo kojoj supkulturnoj skupini ili glazbenom žanru. Ili još gore izražavaš svoju osobnost. Osobnost pokušavam izraziti radom a ne izgledom. Što ne znači da se ne perem ili mjesec dana nosim jednu te istu odjeću. Čini se da je pitanje forme versus sadržaja. Formalizam mi ni u kom obliku nikad u životu nije bio bitan, dočim sadržaj je. Oblačim se u ono u čemu se ugodno osjećam. Ali priznajem da za potrebu glumatanja u spotovima poput nedavno Hladnom Pivu ili filmovima kad se ukaže prilike bude jako fora nositi odijela i uskakati u neku stranu mi uniformu. I kad bih imao osobu uz sebe, mislim pritom u emotivnom smislu a ne stilističkom, ili kako se to već zove kad lomiš ruku u zglobu i ženskasto pričaš i preplaćen si za svoj hobi sugeriranja “poznatima” što obući i kada, koja bi mi sugerirala i pomogla mi pri finom oblačenju i njegovanju imidža i izboru odjeće, vjerujem da mi ne bi bilo strano obući i neke manje sportske kombinacije. Kada bi bilo do odjeće koja bi održavala moj svjetonazor i pjesme s albuma tada bih bio gol jer su naslovi autorski striptiz. Full monty.
Misliš li da Gibonni u svojim pjesmama ima dobre poredbe u stilu «kao pčela u žlici meda» ili takve poredbe smatraš jeftinim ekstazama za vrtićke tete?
– Mislim da je Gibonni iznimno pismen i interesantan pop rock autor, kako instrumentalno tako i tekstualno. O efektnosti, originalnosti, predvidljivosti ili šabloniziranjima nekih njegovih skladateljskih ili pjesničkih rješenja, dalo bi se raspravljati, ali kako držim da je osjećaj jedina i zadnja linija obrane i kategorija valorizacija nečije glazbe, on još uvijek ima pjesme od kojih se ježim zbog ugode i miline a ne kostriješim od neugode. U kontekstu domaće pop scene jedan je od rijetkih o čijem se leksiku može raspravljati i mimo glazbe. Na “pčelu u žlici meda” se nisam naježio, ali daleko od toga da je taj stih dovoljnim argumentom za banaliziranje njegova kompletna autorska opisa. “Cesarica”, “Divji cvit”, “Zamoli me”, “Judi, zviri i beštimje”, samo su neki od naslova koje držim vrhom domaće pop rock produkcije. Znam neke vrtićke tete koje uz Gibonnija uživaju jednako u Ramonesima ili Leonardu Cohenu ili Massive Attacku pa ne smatram da ih njihov glazbeni ukus određuje u smislu nekoga tko nije vrijedan pri selektivnosti glazbe ili da to što slušaju i vole Gibonnija čini njihov ukus manje vrijednim od onih koji slušaju spomenuta inozemna mjerila za kakvoću glazbe. U svakom slučaju mislim da Gibonni nije jeftin autor ni u kom smislu riječi. Dapače.
Jesi li ikad upoznao Jelenu Rozgu? Bi li ona mogla napraviti neki duet s Baretom kao što je Kylie Minoque s Nickom Caveom?
– Nisam, na svoju veliku žalost i volju jer kad bi imao tu čast vjerujem da bi i dotična porazmislila je li sretna svojim dečkom Fantomom ili možda ima nešto u realnom svijetu od krvi i mesa. Premda ako je jako razmažena kako tvrdi u nekim javnim nastupima vjerujem da ne bi funkcionirali dobro u zajedničkim društvima i situacijama. Po pitanju dueta s dotičnim mislim kako ne bi mogla iz prostog razloga što Bare nije ni sjenine sjene sjena autorskog, izvođačkog, karakternog i inih odlika i kapaciteta kakvim je Mr. Cave, dočim je Jelena Rozga daleko iskonskija i čišća u onome čime se bavi od dotičnog i odgovarala bi možda predodžbi balkanske inačice Kylie Minogue, pa mislim da ni kreativno ni kvalitativno takav spoj nije moguć.
Jeleni Rozgi ne treba miješanja s izvođačem poput Bareta jer ima autorskog mecenu i njegovu suprugu koji joj očito opslužuje pjesmicama sasvim zadovoljavajućim za krunjenje takvom laskavom titulom kao “kraljica rvacke estrade”, a tužna legenda Bare dovoljno je izmuzo svojih suradnika i inih ljudi zadnjih dvadesetak godina na koje se vješao i šlepao i oslanjao za vrijeme te jako patničke karijere da bi si sad poene dizao suradnjom s djevojkom po kojoj je bez razloga, argumenata i potreba pljuvao.
Željko Špoljar