Otvorenje izložbe hrvatskog slikara Izvora Pendea i njemačkog mu kolege Daniela Richtera u Galeriji NO u MSU-u privuklo je malobrojnu, ali istinski zainteresiranu publiku. Došli su slikari svih generacija, no pretežno mlađi među kojima i velik broj studenata slikarstva. Sam pogled na publiku davao je do znanja da je riječ o izložbi koju ne smije propustiti nitko tko je uistinu zainteresiran za suvremenu slikarsku umjetnost. Dvije ličnosti koje su se predstavljale uspjele su ostvariti ono što smatraju zaokruženim i samostalnim slikarskim izrazom. Daniel Richter (1962.) je već svjetski poznat slikar, a Izvor Pende (1976.) naš sunarodnjak koji se uporno godinama uspijevao održati prisutnim u umjetničkom svijetu u Düsseldorfu, kamo je otišao nakon završene druge godine zagrebačke Likovne akademije.
Izložba „Plivati zajedno“ bila je prikazana najprije u Splitu, u ciklusu „Jedan na jedan“ u Galeriji umjetnina, koji je započeo bivši ravnatelj te ustanove Božo Majstorović i koji se temelji na konceptu sučeljavanja dvaju autora. Slikarskim dijalogom Daniela Richtera i Izvora Pendea, kojemu je kustos sadašnji ravnatelj splitske Galerije Branko Franceschi, taj se ciklus nastavlja, a nakon ovog zagrebačkog planira se gostovanje izložbe u Rijeci, u tamošnjem MMSU-u.
Ono što najviše spaja ove umjetnike je suptilnost i senzibilnost u građenju slike, prvenstveno utemeljena na boji. Ono što ih razlikuje je način na koji pristupaju tom zadatku, dakako s obzirom na vlastitu slikarsku poetiku. Richter je inače poznat po snažnije izraženom kolorizmu, a u ovom ciklusu na tonski građenoj pozadini prikazuje ekspresivne likove koji se mogu gledati i kao posve apstraktne linije koje se protežu u nervoznom kontinuitetu. Za razliku od njega Pende se služi uglavnom zagasitijim bojama (ali ne isključivo, jer i kod njega zabljesnu precizno odmjereni akcenti intenzivna kolorita), a sliku gradi u četvorinama i krivuljama, što cjelini daje dojam smirenosti i kontemplacije. Njegove izlomljene plohe iznose pred nas shvaćanje slike kao dinamizirane dvodimenzionalne površine, bez prevelike želje za metaforičnošću ili porukom. Postavljene uz Richterove stilizirane figure titravih obrisa, koje asociraju na aktove, prikaze snošaja ili ljudske likove lica izobličenih u grimasu, Pendeove slike djeluju kao meditativni kontrapunkt.
Slikarska ekspresija iz kista Daniela Richtera čija njemačka tradicija baštini samu srž silovite izražajnosti (ne samo od Ernsta Ludwiga Kirchnera i Emila Noldea do Georga Baselitza i Anselma Kiefera, nego još i prije, u cijelome korpusu sjevernjačke renesanse i baroka) pronašla je idealnog sugovornika u slikaru sklonome miru, na čijim se platnima čini da je utonuće u sebe najveći mogući čin vlastite spoznaje, o čemu svjedoče i njegovi raniji interijeri sa ženskim likovima. Iako Richteru nije strano ponekada tematizirati suvremene događaje na svojim platnima (primjerice slikom gumenog čamca za spašavanje s bliskoistočnim izbjeglicama iz 2016.) za njega biti aktualan ne predstavlja nikakav imperativ, niti se drži njegova, kako sam kaže „pravovjerja“, baveći se uglavnom problemima slikarske forme. Budući da je Izvor Pende iz Dubrovnika, ne mogu se oteti asocijaciji koju u meni budi ritam ove izložbe, a to je dinamika Vojnovićevih drama, napose „Sutona“, gdje se isprepliću plemenita rezignacija i patos progutane gorčine koji divlja u protagonistima.
Svjedočio sam tom neobičnom sučeljavanju na zidovima MSU-a, te sam nakon otvorenja zamolio umjetnike za kratki razgovor.
Za početak zanima me kako je došlo do vaše suradnje i zajedničke izložbe?
IZVOR PENDE: Daniel i ja se znamo već oko deset godina. Redovito me posjećivao u studiju i pratio moj razvoj, te je dobrim djelom utjecao na mene. Ne kroz korekturu, nego više na način razmišljanja. Suptilno mi je davao vrlo dobre impulse. Planirao sam izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu i ravnatelj Branko Franceschi je došao na ideju da pozovem i Daniela budući da smo prijatelji. Tako smo krenuli u projekt. Izložba je održana u Splitu ove jeseni, a sada ju je ugostio zagrebački MSU.
Kakav je status slikarstva danas? Kako se doživljava slikarska umjetnost unutar cijele suvremene umjetnosti? Je li ono interesantno?
DANIEL RICHTER: Nije. Mislim da je slikarstvo anakrono i meni je to sasvim u redu. Volim ga jer nudi nešto što drugi mediji ne mogu, ali što se tiče razine tehnologije i inovativnosti performansi, instalacije, video-radovi su znatno napredniji. Slikarstvo je uvijek bilo medij koji se temelji na staroj tehnologiji i nema smisla forsirati nekakvo drugačije, tobože novo shvaćanje. Slikarstvo ne može biti avangarda.
Anakronizam spominjete s velikom lakoćom, ali u Hrvatskoj ta riječ za umjetnika znači neoprostivu stigmu. Prema vašem odgovoru pretpostavljam da u Njemačkoj nije tako?
RICHTER: Istina, na jedan način je drugačije. Ako je sam medij anakron s njime se još može napraviti svašta novo. Ipak, devedeset posto cjelokupne umjetnosti je smeće. U Njemačkoj je, recimo milijun slikara, a ovdje tisuću, pa je i broj dobrih slikara u Njemačkoj puno veći. Problem većine slikara je taj što dopuštaju da se uljene u konzervativizmu. Zvuči paradoksalno, ali konzervativnost medija ne znači i konzervativnost autora, lijenost njegovih ideja. Isto tako možeš biti potpuni idiot i stvarati videoradove.
PENDE: U Njemačkoj su ljudi educiraniji i to je najvažnije. Svi mediji su prihvaćeni radi tog obrazovanja. Kod nas ne postoji senzibilitet prema kvaliteti umjetnosti, nego samo prema stvaranju bespotrebne polarizacije. Slikarstvo jeste konzervativno, ali može biti jako dobro, kao i svaki drugi izraz u umjetnosti. Čini mi se da su u svijetu rasprave o zastarjelosti i o pitanju anakronosti posve nebitne. Ili barem znatno manje bitne nego u Hrvatskoj.
Branko Franceschi je istaknuo da postoji paralela u vašim opusima: obadvojica ste se okušali i u apstrakciji i u figuraciji. Ono što mogu zaključiti jeste da jezik slikarstva doživljavate istim bez obzira koju metodu odaberete.
RICHTER: Ako je slika dobra uopće nije bitno je li narativna. Sve debate oko toga su vrlo prizemne. No, u postsocijalističkim zemljama postoji drugi problem. Taj je kako održati identitet koji preživljava u kapitalizmu. Prema mom iskustvu kod vas u Hrvatskoj situacija je ista kao i u Srbiji, Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj… pokušavate pomiriti tradiciju i kapitalističko društvo. To sputava sav razvoj. Sloboda je za vas neispunjeno obećanje. To je problem jer se ne može pobjeći od vlastite prošlosti. Konceptualna umjetnost u sebi ima upisanu pobunu protiv sistema, dok se slikarstvo smatra konzervativnim. Ali sada ste u situaciji u kojoj ni jedan pristup ne daje rezultate. Problem je što mnogi narodi ne znaju inkorporirati elemente svog tradicionalnog jezika u suvremenost. U Rusiji, primjerice, postoje posve idiotska, kičasta ostvarenja koja su tržišno jako uspješna i, s druge strane, underground scena. Ništa između. Ili golemo tržište koje se temelji na nacionalizmu i religiji, ili potpuna alternativa. Ljudi koji pokušavaju stvoriti nešto novo posve su izolirani.
Što je to „novo“?
RICHTER: Naslikati naranču može biti revolucionarni čin, jednako kao i prizor mase s crvenim zastavama koja se sukobljava s policijom. Mrtva priroda može biti kreativna i poticajna, a politička umjetnost dosadna. Bitno je kako je izvedena. U Hrvatskoj bi možda bilo zgodno raditi političke murale s osloncem na naivnu umjetnost i njezin društveno kritički potencijal. Naiva je proistekla iz stvarnog života. Ne iz klišeja o seljačkom životu, nego iz promišljanja o mukotrpnosti egzistencije. Mislim da bi danas bilo jako interesantno stvoriti nešto slično, u jednakom odnosu i s tradicijom i sa svijetom koji nas okružuje, a također jednostavno, bez pokušaja fasciniranja visokoumnim citiranjem teza suvremenih filozofa.
U Hrvatskoj mi se čini da se umjetnicima upravo nasilno nameće uronjenost u društvene probleme. Kakva su vaša iskustva na svjetskoj sceni i kako možete usporediti s hrvatskom?
PENDE: Ja sam iz Hrvatske otišao jako rano, već na drugoj godini akademije. Završio sam akademiju u Düsseldorfu i živio tamo. Slažem se da je ta moda prisutna u Hrvatskoj, no ona nije globalna. U miljeima u kojima sam stasao bitno je samo da je slika dobro napravljena.
RICHTER: U SAD-u je slično. Oni danas imaju niz velikih problema: od izbora Trumpa za predsjednika, rasizma, emancipacije žena, nasilja u društvu, ratova… umjetnici žele reagirati na to, a budući da nastupaju s pozicije moralne superiornosti čine sve kako bi dokazali da umjetnost mora biti politički angažirana. Razumijem njihovu poziciju, ali ne slažem se s njima. Nijedno umjetničko djelo nije promijenilo svijet. Ako želite mijenjati svijet napadnite strukture moći. Slijediti nekakvo političko pravovjerje u umjetnosti ne znači da ćete napraviti išta dobro. Kažem vam to kao stari komunist iz hobija.
Na predavanju koje ste održali na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti rekli ste da slikarstvo mora biti glupo. Što ste pod time mislili?
RICHTER: Dakle, ne kao ispriku za neopažanje svijeta oko sebe, nego kao osvještavanje činjenice da je ono najinteresantnije u umjetnosti ono što vrije u vama, ono što je neriješeno. Ne fascinira vas nikada osoba koja misli ono što vi mislite, nego osoba koju ne razumijete. I to je taj glupi dio. To nerazumijevanje nečega. Lako je glumiti inteligenciju, ali je teško glumiti glupost.
Feđa Gavrilović
Foto: Boris Cvjetanović
—
Izložba ‘Plivati zajedno’ može se pogledati u MSU do 18. ožujka 2018.