Ana Gruica Uglešić: “Možda će netko jednom imati muda angažirati me na filmu”

S glumicom koja je nedavno briljirala na Splitskom ljetu prvo smo malo gugutali o uspješnim projektima, a onda otišli na neke druge, manje blistave teme o kojima tek rijetko rado govore - šikaniranje, klanovi i splitska kultura samo su neke od njih.

Iako su kulturna ljeta diljem Jadrana desetkovana, publika nelagodno razdvojena, a kazalištarci u stalnom strahu od ponovnog zatvaranja, neke su nove predstave ipak opravdale očekivanja i barem na trenutak, kao u dobrim “starim vremenima”, dobile svoj dio medijskog kolača. U tu sretniju kategoriju ušle su “Teške ljubavi”, predstava u adaptaciji mladog dramaturga Ivana Penovića i u režiji Aleksandra Švabića koja je premijerno izvedena na 66. Splitskom ljetu, a u kojoj definitivno najzapaženiju ulogu ima splitska glumica Ana Gruica Uglešić.

Vruće kadrove s polupraznih plaža u medijima je na jedan dan zamijenio kadar istesane glumice u napuhanom dječjem bazenu, čime je, priča nam Gruica, ispunjen i posljednji segment dobro odrađenog projekta. Kad se u teatru sve posloži i temeljito pripremi, kreće medijska promocija koja je u današnjoj buci informacija postala prava znanost, a u kojoj naša današnja sugovornica pliva kao riba u vodi.

Imala je dobru školu – prije upisa na tada novoosnovani glumački smjer pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, Ana (tada samo) Gruica bila je poznata kao manekenka i model. Sreća je htjela da se njezin medijski proboj dogodi baš u vrijeme procvata novinarskog žutila, pa se, osim pistama, a onda i kazališnom pozornicom, oduvijek morala baviti demantiranjem gluposti. To je, priča nam glumica, dovelo do pravog odrastanja i velike životne lekcije, nakon koje medije koristi za promociju svojih projekata, a za ostalo je, kaže – više uopće nije briga.

Briga se preselila u teatar, Aninu najveću ljubav, u kojem, srećom, i u ovim čudnim pandemijskim mjesecima ima puno posla. “Splićanke” redatelja Ivana Lea Leme po prvi put dolaze u Zagreb, točnije, na Festival komedije, a svoje turneje nastavljaju i Lemin “Split in space” te predstava “Postolar i vrag” koju je režirao Siniša Novković. Ipak, trenutno najveće uzbuđenje vlada zbog nove predstave “Men’ se čin’ da je meni najgore” za koju scenarij i režiju potpisuje Arijana Čulina, a koja će premijerno biti izvedena 19. rujna u sklopu Teatra pod zvijezdama na splitskoj tvrđavi Gripe. Osim Ane, u predstavi se pojavljuje i njezina kolegica iz Gradskog kazališta mladih Split, Nada Kovačević.

“Neizmjerno mi je drago da nas je Arijana prepoznala kao pravu ekipu kad je krenula raditi obnovu kultne predstave ‘Šta svaka žena triba znat o onim stvarima’. Međutim, shvatila je da je njezin stari tekst ‘pregazilo vrijeme’ i u samo deset dana napisala je potpuno novu predstavu. Vjerujem da ćemo imati hit”, kaže nam Ana Gruica Uglešić u intervjuu o životu, klanovima, disciplini i, naravno, predstavi koja je obilježila ljeto.

Kako je izgledao tvoj kreativni proces u predstavi “Teške ljubavi”?
Moram priznati da je od svih Splitskih ljeta koje sam radila, a to je od 2005. godine svako ljeto, sa iznimkom od nekoliko godina dok sam bila trudna s Maratom i živjela u Zagrebu, ovo bilo nekako najopuštenije, najmanje službeno i vrlo kreativno, inspirativno Ljeto. Naime, skupila se ekipa mladih entuzijaista koja voli to što radi, koja se usprkos koroni “drznula” stvarati umjetnost – od začetnika cijele te ideje, ravnatelja GKM-a Ive Perkušića i ravnateljice Drame HNK-a Jelene Bosančić do nas glumaca, miješanog ansambla GKM-a i HNK-a.

Aco Švabić je mladi režiser s kojim do sada nisam imala priliku raditi i on je, također, uskočio u jureći vlak kao “joker zovi” jer se krajem svibnja nije znalo ni hoće li biti Splitskog ljeta, a kamoli da se znalo išta o programu istog. Prihvaćao je sve sugestije i ideje i moram priznati da je pravo zadovoljstvo raditi s nekim tko te tako poštuje, ne samo kao glumca, nego kao čovjeka i kreativca. Ono najvažnije, došao je u naš grad kao stranac i to bez ijedne predrasude prema meni ili nama kao kolektivu. Tu se vidi koliko je netko veliki čovjek, ali i veliki redatelj. To famozno plivanje sama sam predložila kao dio radnje. Švabić kao režiser, Klemenić kao asistent režije i ja uhvatili smo se u koštac s tako apsurdnom idejom, plivati u dječjem bazenu na napuhivanje ispred punog gledališta. Mislim da smo odradili dobar posao jer monolog moje Isotte Barbarino na kraju same predstave poprima puni apsurdni besmisao upravo zbog plivanja u tom bazenu.

Jesi li očekivala toliku medijsku pažnju zbog te uloge?
Dok smo radili na tekstu, koji je zapravo priča jedne “Kupačice”, bila sam svjesna da bi to moglo biti zanimljivo, ali mi je bilo potpuno nebitno. Ne zanima me medijska pažnja sama po sebi, ali u svrhu marketinga predstave ili projekta kojeg radim apsolutno sam za. I to znam dobro raditi – korisititi medije za promociju svojih projekata, koje, nažalost, da nema tog mog načina, koji može biti kriv ili ispravan za nekog, nitko nikad ne bi spomenuo osim u nekoliko šturih crtica. O medijima razmišljam kad sam gotova s vlastitim keativnim dijelom posla i kad osjetim da sam pripremni dio do same premijere odradila korektno i konkretno.

Privatno više ne rješavam predrasude . Fućka mi se za njih. Možeš biti nevin kao Isus na križu, kako se kaže u narodu, a uvijek će biti onih koji će te pljunuti i onih koji će te proglasiti svecem.

Vodeći se upravo tim kreativnim dijelom posla, koje bi svoje glumačke projekte izdvojila kao najbolje, najkorisnije, one iz kojih si najviše rasla kao umjetnica?
Hm. Moram priznati da sam u svakoj naučila nešto. Znam da zvuči kao klišej, ali sa svakim novim projektom imaš jedan kamen više za izgradnju svog glumačkog habitusa. U “Ribarskim svađama” naučila sam kako se postaviti prema starijim kolegicama i kolika je odgovornost konkretne uloge, sa “Hekubom” kako znati prihvatiti da si dio kora, a ne glavna glumačka postava. Tu sam naučila i kako biti dio glumačkog tima, kolektiva, disati kao jedno. Predstava “Adio, kauboju” me naučila kako se nositi s velikim očekivanjima i europskom pristupu kazalištu, s “Orestijom” sam naučila koje su sve glumačke sposobnosti i koliko je daleko za umjetnost spremna ići fizička ljudska izdržljivost. “Postolar i vrag” me naučio kako konačno vjerovati u sebe i u svoj govorni aparat, “Splićanke” i “Split in space” kako vjerovati sebi da znaš preko osam stranica teksta napamet i pri tome nemati tremu, te znati osjetiti tempo predstave, “Teške ljubavi” su me naučile kako vjerovati svom instinktu što je dobro, a što ne… I tako bih mogla danima.

Hit predstavu “Postolar i vrag” u Gradskom kazalištu mladih Split režirao je Siniša Novković

“Šikaniranje” glumaca koji nisu završili zagrebačku Akademiju svojedobno je bila vruća tema. Je li, iz tvog iskustva, taj embargo na glumce koji su se školovali u Splitu, Osijeku, pa i Sarajevu još na snazi?
Pa ne bih se složila da postoji potpuni embargo, ali da postoji diskriminacija, to ne mogu poreći. Evo pogledajte seriju “Novine”, puna je glumaca sa svih strana i gradova, to mi se čini fer pristup. Postoje lobiji u filmskoj i televizijskoj industriji. S druge strane, nije za ne razumijeti. Producenti i redatelji uzimaju provjerene ekipe, ljude s kojima su radili, u koje mogu vjerovati i s kojima se mogu i privatno družiti. Ništa što Hrvatska već ne pozna kao obrazac ponašanja. Zamjerila bih govor u predstavama i televiziji. Zagrebački naglasak je nešto što je sasvim prihvatljivo i cool, dok je dalmatinski nešto što se smatra greškom.

Kad smo već kod predrasuda i grešaka, misliš li da se, zbog svoje javne osobe, istesanog tijela, atraktivnog izgleda i drugih detalja moraš više dokazivati kao umjetnica od nekih drugih kolegica? Koje ti predrasude općenito smetaju i kako ih rješavaš?
Privatno više ne rješavam predrasude. Fućka mi se za njih. Možeš biti nevin kao Isus na križu, kako se kaže u narodu, a uvijek će biti onih koji će te pljunuti i onih koji će te proglasiti svecem. Veliki broj kolega na sceni kreće od nule. Ja prvo moram maknuti predrasudu da bih došla na nulu. To je dupli posao. Ali to je tako.

Kulturna scena je grozna. Poražavajuća. Kultura i umjetnost su ogledalo društva u kojem se nalaze. Dovoljno sam rekla.

Najviše si prisutna u teatru, a nešto manje na filmu i televiziji. Jesu li ti ta “tržišta” manje zanimljiva ili se na njih teže na probiti?
Ma kakvi manje meni zanimljiva. Ja nisam njima. Ili sam im prezanimljiva. To je jednostavno tako. Od lobija, predrasuda, zemljopisih koordinata, manjka ženskih uloga općenito, mog fokusa na druge životne prioritete, do koječega kao faktora koji utječu na tu priču. Jednostavno se nije dogodilo. Možda i neće i nemam problem s tim. A možda će netko jednom imati muda i angažirati me. Tko zna.

“Split in space” jedna je od Aninih mnogobrojnih suradnji s redateljem Ivanom Leom Lemom

Što misliš o javnoj tajni hrvatskog glumišta, onoj da se “filmske uloge dobivaju na šanku” i da je uspjeh prečesto stvar klanova?
Ne mislim ništa. Klanovi su OK. Tko mi je kriv što sam prije, po glumačkim kriterijima, pila po “krivim” šankovima, a danas po nikakvim.

Kakva je, po tvom mišljenju i iskustvu, kulturna scena u Splitu? Ima li dovoljno izazova za tebe kao glumicu i dovoljno programa za ljubitelje umjetnosti?
Kulturna scena je grozna. Poražavajuća. Kultura i umjetnost su ogledalo društva u kojem se nalaze. Dovoljno sam rekla. Ali događa se neka nova energija mladih ljudi koji se polako, ali sigurno probijaju na scenu. Na koncu, ja sam uvijek bila pobornica teorije – što ti se ne sviđa, mijenjaj.

Što ti se konkretno ne sviđa i kako se to trudiš promijeniti?
Konkretno mi se ne sviđa neznanje, inertnost i tromost sustava, ljudi koji vode kulturu grada Splita. Ne pričamo o vladajućoj strukturi, već o ljudima koji su godinama na tim pozicijama, koji samo gledaju svoje sitne interese, a nemaju viziju niti uvid u širu sliku. Na Akademiji u Splitu postoji odsjek za film, režiju, likovnu umjetnost… Ti ljudi nemaju svoje prostorije za izlaganje, prezentaciju, pa čak ni prodaju svojih djela. Nitko se ne brine o tome kako umjetnost progurati do krajnjeg konzumenta. Na ADU imamo situaciju da se profesori zbog kvazi-discipline ljute kad im studenti rade, umjesto da se vesele svakom angažmanu studenata. Pokušavam pokrenuti val dobre energije i uvjerenja da vrijeme mladih tek dolazi i da stvari možemo mijenjati na bolje. Imam i nekoliko savršenih projekata koje uskoro mislim predstaviti Gradu. U kontaktu sam s pokretačima projekta u splitskoj kopilici na mjestu starog kluba “Judino drvo”, na kojem se otvara “Kazalište na kraju grada” s kapacitetom od dvjestotinjak sjedećih mjesta. Ponosna sam što sam dio i te priče.

U prošlogodišnjoj premijeri Splitskog ljeta, predstavi “Kaligula/Britanik”, Ana je imala ulogu Decime

Koja bi bila tvoja “uloga iz snova”, nešto što još nisi imala prilike odigrati a jako bi htjela?
Htjela bih u kazalištu odigrati konkretnu ulogu tragetkinje, jer mislim da imam tu mentalnu i fizičku snagu. A na filmu bih voljela igrati neku ubojicu.

Možeš li se sjetiti nekog savjeta, naputka kolege ili redatelja koji ti je najviše pomogao u poslu glumice?
Dok je davnih dana, dvije tisuće i neke, radio kao producent modne revije Zlatna igla, Ivan Leo Lemo mi je rekao da mogu više. I bio je u pravu.

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More