Živjet ćemo bolje

Tako je i mene spisateljica i novinarka Maja Hrgović zamolila da joj napišem karticu teksta o njezinom novom romanu naslovljenom Živjet ćemo bolje. Navodno je inspiraciju za taj hiper mega turbo elektro optimistični naslov dobila gostujući u emisiji upravo demonski optimističnog Brune Šimleše.

Pitao sam Maju koliko će mi platiti za taj tekst. Ponudila je pedeset kuna. Pristao sam. To mi je taman za pet litara Simfonije.

– I molim te da tekst bude lijep, afirmativan, onako vibrantan, kako samo ti, Pavle, znaš.

– Kolko para, tolko i muzike – otpovrnuo sam paleći tompus koji mi je dogorijevao među usnama dok sam otvarao poklopac laptopa, kao što Pogorelić podiže poklopac s tipki svog omiljenog Stenvej klavira.

Samo sam htio što prije skurčiti taj tekst i staviti tih pedeset kuna u džep.

Dakle, počinjem… Novi roman Maje Hrgović, od prve do zadnje stranice držao me u stanju trajne napetosti, potpuno mi je, moderno, perišićevski rečeno, izbrejkao mozak: na jednoj stranici zamalo bih se rasplakao od tuge, a već na sljedećoj suze bi mi pak potekle od smijeha pred upravo čaplinovsko hašekovskoj komičnosti, kao u onoj hiper turbo ufur sceni kada protagonističinu poludjelu baku odvoze u Italiju u konjskoj prikolici koju su besplatno dobili na filmskom setu Emira Kusturice.

Ali Hrgovićka nam u ovom romanu ne dopušta da se samo smijemo kao obezglavljeni krčmari nad punom zdjelom masnih viceva, ona nam u svom romanu daje i ono što bi neki ugledniji književni teoretičar od mene okrstio društvenom zbiljom. Autorica nas kao kroz slalom provodi kroz zabašurene goruće probleme našeg društa, na primjer šta učiniti kad ti na grbaču nalegne staro, nemoćno biće u obliku tvoje nekadašnje dobre majke ili babe. Ili kako nastaviti život nakon što si u snu nalegao na vlastito dojenče i ugušio ga. Ili kako da se pokušaš izboriti za neku svoju sreću, a balkanjeros si koji čitav život zarađuje perući starice u Italiji i zamijenjujući tako njihovu vlastitu djecu kojima je to fuj….

I onda još ti odbljesci rata koji nas i danas tako neugodno špigliraju u oči. Sve je to Hrgovićka provukla kroz roman, ali zapakirano u dinamičnu priču, ispričanu tako tečnim stilom, da dok čitaš, upravo dobivaš dojam da sve te slike, prizori, poglavlja teku kroz tvoj mozak kao bistri mlaz vode koji čisti svu nečist povijesti, obitelji, duštva i čega sve ne što se kroz godine nataložilo u tvojoj glavu kao prljava skorut na dnu šalice danima ostavljene na prozorskoj dasci iznad koje se pogled stere na sive zgrade, a ti ga želiš podignuti, taj pogled, malo poviše, i malo udaljenije, prema inozemstvu gdje bi sve trebalo biti lijepše, gdje svi žive bolje, ali ne možeš ništa vidjeti od tih sivih zgrada.  Pa onda uzmeš u ruke Hrgovićkin roman i pogled, uvid, spoznaja najednom preleti te zgrade i odvede te u neki međuprostor ugodan poput majčine utrobe dok si bio vnutri, a taj međuprostor zove se čitateljski užitak. I dok čitaš taj roman stvarno osjećaš da već živiš bolje.

Mislim da sam ovo dobro nafrljio. Možda me uzmu za recenzenta u Njujorker.

Pavle Svirac

 *Novi naslov biblioteke Arteist, roman Živjet ćemo bolje Maje Hrgović, naručite na arteist.hr@gmail.com uz naznaku “Arteist za bolji život” i umjesto 99 kuna, platite ga samo 69 kuna. Čitateljima iz Zagreba knjigu dostavljamo besplatno istog dana.