Umovi su nam zatrovani traženjem “dubljeg razloga“

Ovih dana lovim slike za jednu izložbu, pa sam u tu svrhu otišao do atelijera slikara mlađe generacije Grgura Akrapa.

Njegove su slike izrazito materične i ekspresivne, a motivi često začudni. Tako je slikao ralje morskog psa, rimske figurice i novčiće, neobične tornjeve i zidine, dijademe na glavama misica, čiji su osmjesi prijeteće hiperbolizirani. „Neki potomak Lesjaka…“ Zidić mi je komentirao dok smo prolazili kraj njegovih radova na jednoj izložbi. To mračno i izrazito gusto slikarstvo zaslužilo je moju posebnu pažnju.

Ulaskom u atelijer na zidu me iznenadila velika slika crnog konja sa zlatnom ormom, rađenom u intenzivnim granulicama žute, karakterističnim za duktus ovog umjetnika. Mislio sam da je to neka njegova zafrkancija, jer danas kada pratitelji novomedijske scene žele poniziti slikarstvo kao beznačajnu i neaktualnu umjetnost, posprdno ističu kako je jedina njegova svrha slikati konje – nešto tako anakrono, ladanjski, banalno.

Inače, žanr konjskih portreta, izuzetno popularan u 18. Stoljeću, doveo je do majstorstva engleski slikar George Stubbs, koji je te životinje godinama proučavao, secirao njihove lešine, udisao njihov smrad, studiozno se udubljujući u njihovu anatomiju, a u nekim crtežima (na to referira jedna epizoda BBC-jeve dokumentarne serije The Secret of Drawing iz 2005, povjesničara umjetnosti Andrew Graham-Dixona) uspoređujući njihov skelet s ljudskim, intuitivno je anticipirao Darwinovo otkriće zajedničkog podrijetla sisavaca. Uostalom, nije li uporno ostajanje pri jednom motivu i postupku nešto što se izrazito cijeni u suvremenoj umjetnosti?

A koja je svrha slike konja u Akrapovom studiju? Nedavno je mladi umjetnik je dobio nekoliko neiskorištenih platana Ede Murtića velikih dimenzija (200 X 300 cm) i dugo se premišljao što bi na njima naslikao, zbog neminovno prisutne sjene velikog prethodnika. Tu je dilemu razriješila slučajna narudžba – jedan dan našao se u nekoj manjoj galeriji u trenutku kada je ušao imućni Cigan u bijelom odijelu i prodavačicu tražio broj Mersada Berbera. Naime, kako mu se kćer udaje, ciganski je običaj dati konja u miraz. Gospodin je odlučio dati slikanoga konja, potvrđujući time magijsku moć slika da djeluju kao surogati stvarnosti, no kada je u galeriji čuo da je Berber umro jako se razočarao. Tu se umiješao Grgur i ponudio mu svoje slikarske usluge. Cigo mu je dao test – zamolio je da naslika glavu konja na listu papira i, očito zadovoljan prizorom, naručio je sliku. Da su narudžbe rijetke zna svaki slikar i zbog toga je ovako unosna posebno veselila Grgu. Međutim, par mjeseci prije velike svadbe Cigo zove slikara, kaže mu da je gad, nesuđeni zet, napumpao drugu i da se vjenčanje otkazuje.

„Tada mi je taj konj izgledao kao autoportret“ – pričao je Grga. On sada misli izložiti tu sliku zajedno sa crticom o njezinoj genezi. Sugeriram mu da rad dovrši, jer držim da iako priča može oplemeniti sliku, ne može je nikada opravdati. Ako je već ušao u konjsku portretistiku danas, treba je izvesti do kraja, inzistirati na slici, a ako je ona sad bespotrebna, tim više je njezino tehničko usavršavanje apsurdno i duhovito, poput same priče o njezinu nastanku.

Izlaganje ove slike znači donekle i ujahivanje u područje konceptuale. Ako već ljubomorno čuvani koral „suvremene umjetnosti“ prihvaća žive Kounellisove konje izložene u galeriji, zašto ne bi i ovog naslikanoga? Uostalom, Cigani su prastara, romantična tema umjetnosti. A stalno plakanje umjetnika nad svojim siromaštvom, nad njihovom marginalizacijom u društvu, uz prežvakavanje floskule o „nomadizmu“, uklapa se u cjelokupnu priču o ovom konju.

Ali što je sa slikom? Ima li ona uopće smisla bez cijele priče, ima li smisla prikazati konja na livadi u velikom formatu, kao u doba Stubbsa, ma koliko dobro bio naslikan, ili je zabavna priča o propaloj narudžbi jedino što iskupljuje i „drži“ ovo djelo?

Teško je reći, jer su nam umovi zatrovani traženjem „dubljeg razloga“ u slikarstvu, razloga koji tobože nadilazi sliku. Dakle, glavno pitanje pred ovim kljusetom nije što će sada s njime umjetnik, nego što ću s njime ja, ili bilo koji drugi kritičar? Kako zauzdati neki umjetnički rad koji se tako divlje rita i opire imperativima suvremenih klasifikacija (najlakši je odgovor, dakako, žigosati ga anakronim, dakle društveno nepoćudnim, no je li on i najispravniji)? I čemu uopće potreba za definiranjem djela u ograničavajućim parametrima aktualnog vremena?

Feđa Gavrilović

Edo MurtićGeorge StubbsGrgur AkrapMersad Berber
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment
  • Grgur Akrap, dobitnik nagrade Ivo Vraneković na 4. Bijenaleu slikarstva

    […] Grgur Akrap naslikao je velikog crnog konja i „progurao“ ga na natječajnu T-HT izložbu u MSU 2015. godine uz sljedeću priču. Dobio je nekoliko neiskorištenih platana Ede Murtića velikih dimenzija (200×300 cm) i grčevito promišljao što bi s njima napravio. Jedan dan, dok je bio u nekoj manjoj galeriji neki imućni Rom u bijelom odijelu navratio je tamo i zatražio broj Mersada Berbera. Kaže, kći mu se udaje pa da ispoštuje romski običaja darivanja konja u mirazu, odlučio je pragmatično doskočiti tom ne baš jeftinom običaju i darovati kćeri sliku konja. Silno se ražalostio kada je saznao da je Berber mrtav, pa je u svom očaju prihvatio prijedlog slučajno prisutnog Akrapa koji se ponudio da mu naslika konja umjesto Berbera. Rom je ipak odlučio provjeriti s kim ima posla pa je naredio Grguru da naslika pred njim glavu konja. Svidjelo mu se ono što mu je mladi slikar pokazao i narudžba je bila definirana. Kada je slikar već bio pri kraju sa slikanjem, dobio je nenadani poziv: “Smrad je napumpao drugu, vjenčanje otkazano, slika također!“ Čini mi se posve logično da je u svom očaju Akrap poslao nesuđenog romskog konja na THT-ovu nagradnu izložbu uz naslov „Otkazana narudžba“. Grgur se smješka dok mi prepričava ovu anegdotu, a ja padam na štos kao i žiri koji je prihvatio njegovu sliku ne znajući da je riječ o čistoj izmišljotini uz pomoć koje je Grgurovo platno dobilo tako poželjnu primjesu konceptualne umjetnosti. „Čim nešto ima beskonačno puno značenja ili dosjetki, odmah je to publici zanimljivije. Tako funkcionira svijet umjetnosti“, sliježe Grgur ramenima kao da ga se to uopće ne tiče. […]