“U kukanju budućnost ne prebiva”: Kratka priča desetogodišnje Alise pobijedila na FEKP19

Učenici osnovnih i srednjih škola prijavili su ukupno 53 djela na natječaj za mlade pisce organiziran u sklopu 19. Festivala europske kratke priče.

Nagradni natječaj za kratku priču FEKP19, namijenjen mladim piscima do 19 godina, završio je u riječkoj Delti odabirom pobjednice – desetogodišnje Zagrepčanke Alise Ciglar Tišljar koja je pričom “Duga na početku kraju puta, budućnost čini se ljuta” oduševila žiri.

“Ova poezija u prozi istaknula se kako zaigranim i zvučnim ritmom tako i pažljivim povezivanjem aktualnih društvenih tema; sve – od pandemije, preko potresa koji je pogodio Zagreb, do ekologije i zabrinutosti za okoliš – predstavljeno je iz perspektive djeteta. Zaigranosti i dječjoj perspektivi unatoč, riječ je o tekstu koji pokazuje zavidnu vještinu i zrelost izričaja, na kakvima bi pozavidjeli i odrasli autori”, ocijenio je žiri u sastavu pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić, profesorica Helena de Karina i pjesnikinja Monika Herceg.

Na natječaj koji je bio objavljen sredinom srpnja i čija je tema bila “Vizije budućnosti”, prijavljene su ukupno 53 priče učenika osnovnih i srednjih škola iz Hrvatske, ali i iz susjednih država. Drugo mjesto pripalo je zagrebačkoj gimnazijalki, učenici trećeg razreda Brigiti Stajić (Neizvjesno i neodređeno), dok je treće mjesto u velikoj konkurenciji osvojila sedamnaestogodišnja Lorena Ivanković (Vertikalna stvarnost) iz Zagreba. Usto, žiri koji je odlučivao o najboljima, odlučio je posebno priznanje iznimno dodijeliti još jednoj kratkoj priči, Dioklecijanovi mušketiri koja je nastala iz pera trinaestogodišnje Zagrepčanke Rine Punda.

Duga na početku kraju puta, budućnost čini se ljuta

Tiho

Tiše,

Možda ću čuti svemir kako moju tajnu diše

 

Tiše

Molim vas pričajte tiho, tiše

jer ne čujem ništa.

sem muzički dvoboj kapljica ljetne kiše.

 

Nadvila se koprena, tmina neka nad grad Zagreb moj, predviđajući njome bezimenu budućnost, stoj. Uzela ta tmina gumicu čvrstu pa nas orno briše i briše.Brojim, ta sve nas je manje poslije ove čudne kiše.

Svaku boju milu srcu mom izbrisala u tren, pa crvena, plava, žuta i zelena postadoše izmješane, posve crne i sive, sve redom sive pa isčeznule u bujici kiše, rastopiše se i nema ih više.

Potres, korona, poplave, kiše, ta dječji smijeh ne čuje se u slomljenoj mojoj školi više.

Ribice male narančaste rastrčale se u akvariju biologije, ponavljam opet, ni mjehurića nije vidjeti više.

Školska ploča je na čelo pala, pa su se sa nje sva slova obrisala, obrisala slova sva A, B, C, D i E nestadoše, razbježaše se, ne čuju se izgovaranja kriva ni prava ustašca mojih prijatelja mala, razbježaše se ona u domove svoje, stisnuše se tamo, skloniše se, dok učiteljica blago šalje online zadaće mi očekujemo opet tlo tresti će se.

Razmišljam,

kako školsko dvorište tužno je jer po njemu nitko, više nitko ne skače.

Ili sam ja tužna što se ne igram više tamo.

Ma, sigurno je oboje.

Mislim, oboje mislim da je.

Sve me u trbuhu jako jače nešto pritišće.

Svejedno, rekoh sebi dosta straha, kidam koprene pa razmišljam kako se uvijek iz tmine duša smjela lako digne, obriše suzne oči, zavida krvava koljena i potrči u nova obzorja.

Pa, da.

U kukanju budućnost ne prebiva.

Eto još ljepša škola nam na Bukovac stiže, kažu Zagrebačke novine, samo nužno strpljenje to išće. Tako ću ja papire nove i bojice sakupiti pa svoj ću svijet novim bojama obojiti. Plava boja opet će plavim nebom sjati, zelena šumskim lišćem će šuštati, žuto sunce će nas grijati, a u brzi potok Bliznec noge ću močiti, punoglavce od predatora spašavati. Zvučnike sreće glasnije na školsko igralište ću dovući i prijatelje i učiteljicu okupiti. Jer bez smijeha i prijateljskog kruga praznina je, a rado bih ja u znanstvenice.

Tamo u laboratorije pune seciranih puža. Hi hi. Mikroskopski da im proučim slinavi trag, možda koroni ili nekoj strašnoj boli pronađem konak.

Razmišljam, razmišljam sve više, često mi se i priča neka o mom životu ili bilo kojem životu piše, pa se svađam sa sobom još više jer uopće ne pretpostavljam što mi se rađe radi. Jer sve bih, sve bih. Sim, tam, lijevo, desno, sve na mjestu stojim ipak samo čitave prste i zdrave udahe sretna brojim.

1,2,3,4,5,6,7,8,9 i 10 ok. Pa mi se misao za budućnost gasi, pali, točno onako kako tektonske ploče se miču i kako maske protiv korone dišu, škrbavo, a – ha. U njima se gušim sve više i ja. Hoće li mi netko obećati da svijet će preživjeti. Da svaka duša baciti smeće u smeća zna, da se zna što je otpad, što je plastika, a što je ljubičica. Jer šetnjom umjesto ljubičice češće vidim plastične bočice, a umijesto vrganja razjapljeni frižider stoji, pa ne mogu to pokupiti ja, jer sam malena. Vrećicu za plastiku i sitno smeće umijesto košare za lijepo cvijeće po novom nosim ja, da šumu rasteretim koliko mogu otpada. To je ta tmina koja me zabrinjava da, zar nitko o našoj budućnosti ne razmišlja. Ja bih gledala šarene planete teleskopom u livadama maka, noću čekala vidjeti padajuće komete. Disala bih podno lijepog plavog neba i krišom čekala nekog galeba da me sa izmetom pogodi posrid čela. Drugim riječima ja bih se životu smijala ili smijeh više ne postoji, jer smog sve češće se iznad mog grada smeđi.

Pa da.

To je život bez sunca, zaista. Pred buru to je prolom oblaka.

Ma neću da čujem više priče kolona gospođa poslije nedjeljne mise kako loše nam se piše. Da, da, znam loše nam se piše. Ta nisam ja ništa tomu kriva, ignorirati ću te gospođa priče iako, jasno je, ptice već znaju da se svijet bliži kraju, a da na Marsu stanice za novu civilizaciju postavljaju.

A joj.

Ta gore nisam vidjela ni miša, ni mrava, ni gmizavu zmiju da strah nekom utjera. Ni psića kako lovi bubamaru. Ta samo pustinja. To mi se piše? Što da razmišljam, o budućnosti kad, bojim se, nema je više.

Obećajte mi ipak da ću živjeti, živjeti svoje snove. Da ih nije kasno ostvariti vjerovati ću, da će ih rijeka plastike odploviti neću se plašiti.

Može li mi itko obećati da ću živjeti?

Alisa Ciglar Tišljar

Natječaj za mlade dio je 19. Festivala europske kratke priče, koji se od 4. do 9. listopada održava u Rijeci i Zagrebu. Otvarajući 19. FEKP, programski direktor Roman Simić kazao je kako se ove godine festival realizira kroz specifični program diktiran specifičnim vremenima koja su donijela novu dimenziju u način na koji se Festival obraća svojoj publici, a koji ipak ne treba shvatiti kao nešto negativno, jer novi pristupi ujedno otvaraju i nove horizonte.

“Ova godina nam je svima zakomplicirala život i nekakav naš savršeni plan da u Hrvatsku, u Zagreb i u Rijeku, dovedemo neke od najznačajnijih pisaca današnjice, uspio je samo djelomično. Naime, iako ih nećemo uspjeti dovesti na fizičke pozornice, dobar dio njih nastupit će na našim digitalnim, ‘prinudnim’ pozornicama”, rekao je Simić. To, napomenuo je, nikako ne znači da se FEKP odrekao “onoga radi čega festivali imaju smisla i onoga u što vjerujemo” – pandemijske okolnosti zbog kojih strani pisci nisu mogli osobno doputovati na festival pokušalo se okrenuti i pretvoriti u svoju prednost.

Zato je i princip svih događanja 19. FEKP-a takozvani “hibridni” princip, gdje se na pozornici susreću živi ljudi, “neka živa energija, s onim što donose ljudi koji se javljaju iz dalekoga svijeta”. Među njima se izdvajaju Irvine Welsh, Hanif Kureishi, Elif Shafak i Yann Martel. Jedna je festivalska cjelina posvećena temi ‘Luka različitosti’, koja predstavlja pisce čiji su životi i rad posvećeni različitostima, bilo da u njima supostoje različiti identiteti – koji mogu biti nacionalni, politički, rodni, vjerski i drugi.

“Cijeli niz pisaca koji sudjeluju imaju iskustvo izbjeglištva, migracije. Dakle, zanimaju nas priče različite od naših dominantnih narativa, priče ljudi koji su Europu, europsko, nas i naša društva, u stanju vidjeti kao netko tko dolazi izvana, da bi već sada bili netko tko je dio nas. To su nam zanimljive perspektive: selidbe, promjene mjesta, promjene paradigmi, narativa. Ovogodišnji festival sa svim tim promjenama kojima smo okruženi, s kojima smo se sudarili, zapravo se dogodio u pravi trenutak, i zbog korone i zbog toga što nam se svijet nepovratno mijenja, a mi se moramo naučiti živjeti u tom novom svijetu i prihvatiti to famozno ‘novo normalno’, za koje nitko ne zna što je i što bi moglo biti već sutra”, poručio je Simić.

Za ovogodišnje izdanje festivala također je ključna suradnja s britanskim Hay Festivalom, jednim od najvećih i najvažnijih svjetskih književnih festivala, “Porscheom među festivalima”, koji gdje god se pojavi “uspije užgati, upaliti jedno jako žarište kulture”. Festival Hay u Rijeku je ove godine došao s projektom “Europa 28”, kojemu je podnaslov “Ženski pogled na budućnost”, koji se tiče budućnosti Europe. “To je ujedno i veliki kompliment ne samo Rijeci – Europskoj prijestolnici kulture 2020. i Rijeci kao gradu, nego i nama i izdavačkoj kući Fraktura koja je objavila antologiju ‘Europa 28′”, kazao je Simić. Projekt “Europa 28” sastoji se u tome da je 28 autorica – književnica, političarki, filozofkinja, sociologinja, umjetnica najšireg spektra, novinarki, poduzetnica, znanstvenica, iz 28 europskih zemalja dobilo izazov da daju svoje vizije budućnosti Europe.

Večernje programe Festivala europske kratke priče možete pratiti na YouTube kanalu

“Nije slučajno da su pozvane žene i nije slučajno da su njihove vizije budućnosti Europe drugačije nego neke koje smo navikli slušati, gledati i konzumirati. Mislim da je na mnogo načina, ne samo što je svaka od tih vizija vrijedna sama po sebi, nego i kao jedan skup pogleda koji ne cilja uvijek na isto mjesto nego zahvaća sve segmente naših života, nešto novo i svježe i kao takvo se jako dobro uklopilo i u naš koncept ‘Luke različitosti’, i kao koncept koji kao svoj okvir postavlja Rijeka EPK 2020”, zaključio je Simić.

Alisa Ciglar TišljarBrigita StajićDavor MandićDunja MatićFEKP19Festival europske kratke pričeHanif KureishiMonika HercegRijeka 2020Roman Simić
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment