Kako je Sergej Trifunović zapišao svoj dio bašte balkanske književnosti

"Stovarište" je autobiografska knjiga poznatog glumca i političara

Stovarište mi je u petak navečer u džep kaputa istovario odvjetnik Tomislav. Utovario je jedan primjerak i momku koji je s nama krenuo u noć koja je trebala završit u ponoć kad se zatvaraju svi kafići i klubovi, ali  ipak nije završila tako rano; uspjeli smo naći neka utočišta gdje se moglo pit, slušat muziku. Rekao je da je primjerke te knjige na jedvite jade uspio naručiti iz Srbije, ispatio se dok napokon nisu stigle, puno lakše naručuje knjige o sudskoj praksi iz Amerike.

Pomislio sam kako je to dirljiva gesta, da danas postoje mladi ljudi koji kompliciranim putem dobavljaju knjige iz Srbije, ali ne samo za sebe, nego žele da i ljudi iz njihove okoline čitaju te iste knjige. Mislio sam da su takvi običaji izumrli. Nažalost, često mi se knjige koje mi tako utovare izgube negdje u noći ili ih sam bacim jer mi otežavaju džep.

Dok sam ujutro u mamurluku prepipavao kaput da vidim jesu li mi mobitel i novčanik još tu, napipao sam i tu knjigu. Izvadio sam je i odložio pored kreveta. Krenuo sam je čitat uz kavu, kad je mamurluk popustio. Mislim da su se posložili savršeni uvjeti za čitanje te autobiografske knjige Sergeja Trifunovića. Odmah mi je sjelo početno poglavlje u kojem opisuje sprovod glumca Ljube Tadića i lakonskim sredstima savršeno dočarava atmosferu koja poprima i nijanse metafizike kad se Tadić (tamo, na svom vlastitom sprovodu) javi kroz škriputavi zvučnik i izgovori odlomak iz Sokratove obrane, onaj trenutak kad Sokrat odlazi u smrt: “Ali već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. Ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna osim Boga.”

Trifunović je pronašao savršen stil za ono što je želio iskazat. Stil je to zbog kojeg prijevodi Bukowskog i Salingera najbolje zvuče na srpskom, po mogućnosti u prevodu Flavija Rigonata. To je onaj opušteni, kozerski, pomalo kafanski stil s određenim srpskim patosom koji je proslavio i Momu Kapora. A kad smo kod Kapora, Trifunović kao da je dokaz one Kaporove tvrdnje da svaki čovjek u sebi nosi jedan roman, onaj autobiografski, a da je sve ono što pisac piše nakon što se odlijepi od sebe, tek zanatsko pendžetiranje. U istom tom poglavlju o smrti Ljube Tadića, Trifunović polemizira s Ivom Andrićem, s oonim njegovim esejom u kojem Andrić kroz usta slikara Franciska Goje tvrdi da niti jedna umjetnost nije toliko uzaludna kao kazališna, glumačka. U svom polemičkom zanosu Trifunović mrtvom Andriću pod nos potura baš primjer mrtvog Ljube Tadića: 

Šta nećete, gospodine Andriću, wish you were here da vidite kako je Tadić pobedio smrt na sopstvenom sprovodu, kako ju je dočekao kao krotku ovčicu i pod ruku pošao za njom u svoj čas i vreme. Čista umetnost. Molijer je umro na sceni, Bouvi je otišao korak dalje i izrežirao sopstvenu smrt, ovo je bio naš jugoslavenski doprinos.

Po književnim referencama koje Trifunović olako nabacuje, književnim anegdotama poput one kad je Thomas Mann išao posjetiti Hessea, Trifunović se pokazuje kao glumac koji ne čita samo tekstove za uloge koje tumači. Dokazuje time da je old skul lik koji iskazuje udivljenje prema Bobu Dylanu, Beatlesima i Džoniju Štuliću. 

Poglavlje u kojem Trifunović s prijateljicama bane Štuliću u ponoć u kuću, mnogima iz stare garde bit će šlag na torti ove općenito vrlo zanimljive knjige.  To je bilo 1999. godine. Sergej je u Parizu, u ateljeu kod neke Marije u 19. arondismanu. Tamo im pukne da se u žutoj osi odvezu u Amsterdam. Tako i naprave. Sergej čitavim putem sluša Štulićevu Balkansku rapsodiju. A kad dođu u Amsterdam, Mariji padne na pamet da ovdje negdje živi i Džoni Štulić. Ona ga poznaje, ima njegov broj. Zovu ga iz govornice. Sergej drhti od uzbuđenja. Ne može vjerovati što se događa. Štulić se javlja. Marija kaže da bi ga posjetili. Štulića zanima je li s njom u društvu koji stranac, jer njemu se noćas ne da razgovarat na engleskom. Sve ukazuje na to da će ih otkantat. Slušalicu preuzima Sergej, uvjerava Štulića da taj jedan stranac s njima nije problem, njemu je ionako samo do napušavanja. Štulić pristaje, neka dođu. 

Vraćaju se u osu u totalnoj euforiji, zapravo Sergej je jedini u euforiji, mlade cure koje su s njima ni ne znaju tko je Štulić. Nikako da nađu taj gradić u kojem živi Štulić. Ponovo ga zovu da im objasni kako da ga nađu. Sergej potanko prenosi njegovo živopisno objašnjavanje:

Ovak… ja ne vozim jebiga, moja žena vozi, al probaću vam objasnit… Krenete dakle prema Ajndhovenu, prije Ajndhovena vidjet ćete mjesto u kom živim. Tu ćete skrenut, e onda ćete udarit u kružni nasip. Jako je bitno da nađete izlaz iz kružnog nasipa, kad ga nađete, vrlo brzo ste u mjestu. Onda morate nać ulicu koja se zove Plougweld, što je kovanica, od riječi ploug što znači orati, i weld što znači, je li, polje kao field na engleskom ili upravo kao der weld na njemačkom. Taj i taj broj, tu vas čekam.

Džoni Štulić. Uzbudljiv i edukativan, čak i kad daje direkcije, pomisli Sergej. 

Štulić ih dočeka pred svojom kućom. Upozorava ih, moraju bit tihi, žena mu spava na katu, “jebi ga, moraš biti pažljiv prema onom tko te hrani…” Džoniju su tada 44 godine. Sergej je opčinjen njegovim iznimno visokim čelom, jer majka mu je govorila da su ljudi s visokim čelima u pravilu iznimno inteligentni, Štulić mu svojim čelom potvrđuje majčin nauk. U sobi se upoznavaju. Kad mu Trifunović kaže da je glumac, Štulić odvrati onako kako Sergej to godinama kasnije opisuje u svom Stovarištu:

“Auu…” – smršti se Brane. – “Šta će ti to?”

Pa na primjeru svog druženja sa Šerbedžijom, Ristićem i tom ekipom zaključuje: “Koji je to licemjerni polusvijet, jebote.”

 

Sergej nešto kasnije zapiša malo izvan školjke u Džonijevoj klonji, žurio se što prije popišat da ne bi izgubio nešto od druženja s Džonijem i pobjeglo mu je, eto, par kapi. I kad ga godinama kasnije ponovo nazove, prvo što mu Štulić kaže je: “Zapišo si mi zahod!”

Eto, Trifunović je ovom svojom knjigom zapišao svoj dio drveta u južnoslavenskom književnom prostoru u kojem su autobiografske knjige dugo u modi. Što i nije loše. Kome se više dade čitat nekakvu fikciju kad je stvarnost toliko zanimljivija. Kao na primjer taj Trifunovićev posjet Štuliću. Jedna od najboljih glumačkih autobiografija, to njegovo Stovarište. Možda je razlog zašto je knjiga toliko dobra baš taj što je Trifunović uspio u pisanju ubiti svaku natruhu taštine. To je valjda osnovni preduvjet u pisanju autobiografskih knjiga. Čudno je za jednog glumca da je to uspio postići, s obzirom da glumci važe za najtaštije umjetnike. Andrić je u onom svom eseju o uzaludnosti glumačkog poziva imao i objašnjenje za to. Zaboravio sam koje. 

 

*Sergej Trifunović nije jedini pisac s ovih prostora kojem je Džoni Štulić otvorio svoja vrata. Prisjetite se ovdje i urnebesnog, nezaboravnog susreta Pavla Svirca sa Štulićem.

**Knjigu Petokoronaš Emanuela Željka Špoljara naručite na info@arteist.hr za 99 kuna uz besplatnu dostavu i Arteistov blokić gratis. Ovdje pročitajte više o tom prvom romanu o životu u doba korone.

Emanuel Željko ŠpoljarIvo AndrićMomo KaporSergej TrifunovićStovarišteŽeljko Špoljar
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment