Petokoronaš: da, dogodilo se! Imamo prvi roman o životu u doba korone – i luđi je od svega što smo očekivali

Bilo je izvjesno da ćemo dočekati roman o životu u doba korone – jer kakva je to književnost koju ne zanima svijet u kojemu, i uz koji, supostoji? I dočekali smo ga – ali ne ondje gdje je bilo za očekivati.

Petokoronaš je novi roman Željka Špoljara, pisca sklonog eksperimentalnoj prozi, koji gotovo da je zazirao od doticanja aktualnih društvenih tema. Špoljarov radikalni zaokret najavljuje možda i novo ime koje si je uzeo: “Petokoronaša” potpisuje Emanuel Željko Špoljar. To “Emanuel” novi je dodatak staroj dvojbi – je li ovo maestralni književni kameleon ili je posrijedi disocijativni poremećaj identiteta? Naš prvi roman o koroni, Petokoronaš ne pomaže otkloniti dilemu nego je ostavlja zaglavljenu između panegirika i dijagnoze.

Junak (ili antijunak) Petokoronaša pisac je koji deset godina nije napisao ni retka. Novi virus zatiče ga u njegovom stanu u Novom Zagrebu, gdje živi otprilike kao Fima Amosa Oza; dopola živ zatrpan knjigama i smećem. Emanuel je kraljević i prosjak Zapruđa i Utrina – u kvartu u kojemu je proveo djetinjstvo i mladost, sada provodi karantenu. Sve je drugačije, barem na početku pandemije, kad se ograničenje slobode načas čini strašnim. No, s vremenom, karantena počinje nalikovati na pijane, lude devedesete kad je visio po istim parkovima i na istim klupicama pio jeftini alkohol, vodio razgovore do dugo u noć.

Nikad bliži aktualnom trenutku, Špoljar piše i o zagrebačkom potresu, o akterima novih prevrata na političkoj sceni. Marija Selak Raspudić sprema se ući u politiku, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović mogao bi izgurati Ninu Obuljen iz Runjaninove, tu je i Karolina Krišto Vidović, tu su predstavnici alternativne kulturne scene u metropoli koji, poput Stiva iz Jabuke, na osobit način proživljavaju krizu. O svemu tome Emanuel razglaba, bez kraja i konca, s redateljem Nikicom, s kojim mahnito izlazi, noću se vuče po Novom Zagrebu i po centru. Nikica ujedno snima dokumentarac o Emanuelu, o životu pisca u Hrvatskoj danas, “na način na koji bi neki zoolog snimao film o životu mačaka”.

Što je bliže stvarnosti, to je dalje od prvog lica jednine koji karakterizira sve što je Špoljar dosad napisao: od debitantskih Teškoća pri gutanju preko romana Gumeni galeb i Štakorbar. No, iako izmaknut u treće lice, Emanuel ostaje blizu Špoljaru, na potpuno uvrnut način. U jednom se poglavlju Emanuel ogoljuje, otvara, uzrujano priznaje da ga je povrijedio zluradi komentar jednog kolumnista na Facebooku. Taj se kolumnist grubo izrugivao njegovoj promjeni imena i iskoristio jednu bolnu uspomenu iz djetinjstva da ga ponizi. Emanuelovu bol osjeća i čitatelj; nije se teško poistovjetiti sa žrtvom bezobzirnog verbalnog nasilja internetskih jurišnika.

No, tu dolazimo do nečeg potpuno ludog. Osoba čiji je komentar toliko povrijedio Emanuela, zapravo je Pavle Svirac, Špoljarov alter-ego, autor kolumne Nacionalna groupie u tjedniku Nacional. Kao u borgesovskoj sobi ogledala, isto se lice udvaja, udvostručuje, udeseterostručuje, dvoboj postaje bitka, konjanici kontra pješadije, scena kao na goblenu s motivom iz napoleonskog rata!

Petokoronaš je objavljen kao međunarodni projekt dvaju izdavača, srpskog Factuma i hrvatske Bookare. Srpski izdavač Dušan Janić u izdavačkoj kući Factum njeguje literaturu filozofsko-mistički zainteresirana za istraživanje onog nesvjesnog u ljudima i povijesnim kretanjima. Nešto od toga prepoznao je, s razlogom, i u Petokoronašu.

Prvi naramak primjeraka knjige Petokoronaš stigao je, ravno iz beogradske tiskare Cakumpakum, krajem rujna u knjižaru Bookara u Maksimirskoj ulici u Zagrebu. Kako je čitav projekt uspio biti realiziran tako brzo? Događaji koji se opisuju u knjizi toliko su svježi da ih praktički nismo još uspjeli probaviti, iza projekta stoji autor koji je svoje prijašnje naslove prema vlastitom priznanju lickao godinama, a uobičajena dinamika objave knjige u Hrvatskoj uz podršku Ministarstva kulture troma je i spora.
“Bila je to utrka s vremenom”, kaže Špoljar.

U romanu Emanuel, ponešto posprdno, predviđa kako će korona potaknuti kreativnost domaćih pisaca.

Na Vijestima iz kulture vidio sam jutros da su hrvatski pisci na portalu društva pisaca počeli objavljivati svoje zapise o životu u vrijeme korone. Uglavnom iz autobiografskog rakursa. Nakon epidemije valjda neće biti pisca koji neće objavit autobiografsku knjigu o tome kako je preživio epidemiju. Slično je bilo devedesetih. Svi tadašnji hrvatski pisci pisali su o ratu, iz pozicije osobnog iskustva. Jedino je nevoljni Nedjeljko Fabrio u jeku rata istrčao s romanom Smrt Vronskog u tojem je rat pokušao obradit na postmodernistički način, Tolstojevog lika preuzeo je i na patetičan način prebacio ga u suvemeni rat. Svi su mu jednoglasno popljuvali taj roman.

Kad se događaju neke bitne stvari, nema nikakvog postmodernizma, nikakvih eksperimenata, nego samo realizam. I to uglavnom iz vlastitog skučenog gledišta, jer koji pisac može zadobit imalo širu sliku o onome što se događa?

Uredniku Ozrenu Štigliću promaklo je nešto grešaka u tekstu; neke od njih bodu oči (možda su danak brzini realizacije projekta), a za neke je teže odrediti jesu li namjerno “posijane” kroz roman kao dodatno oruđe karakterizacije lika. Primjerice, Emanuela je potres u Zagrebu duboko uzdrmao i često se na nj referira, ne propušta u svome dnevniku zabilježiti kad se dogodi koji jači potres u tjednima nakon onog prvog, velikog. Nakon neprospavanih noći ustaje, sam od sebe, baš u minutama kad se dogodio taj prvi potres.

A ipak, kao vrijeme potresa navodi 7.20 ujutro (sat kasnije nego što se zapravo dogodio), kao jačinu 5.4 stupnja Richtera (iako svi znaju da mu je jačina bila 5.3). Je li taj nehaj prema činjenicama, prema istini za kojom Emanuel traga i u koju se zaklinje, paradoksalna nuspojava te nemoguće potrage ili prilog karakterizaciji njegova lika kao kronično rastresenog čovjeka koji zapravo nije u stanju držati pod kontrolom ni vlastiti mikrosvijet, a kamoli sav taj veliki vanjski svijet, i to još tako uzdrman?

Vizualno moćnu naslovnicu napravio je Duje Medić, vjerojatno najbolji crtač među domaćim likovnim umjetnicima. Noćnu vizuru zagrebačke katedrale, s potresom oštećenim tornjevima nestaju u tmini, s hodačem koji sam samcat lunja među sjenama, crtao je na licu mjesta u više navrata – taj smo podvig pratili skoro uživo, na Facebooku Pavla Svirca. Naravno, Svirčev komentar bio je i tada zloban, kao i onaj koji je povrijedio Emanuela.

Petokoronaš se u Hrvatskoj zasad ekskluzivno može kupiti u Bookari.

Ivor Magdić