“Ovako iskreni nismo bili ni pred svojim obiteljima”: Hit Kazališta slijepih ruši predrasude

“Predstavu igraju četiri slijepe osobe čija su djetinjstva i mladosti prekinuta gubljenjem svjetla. Nakon obiteljskih trauma, nakon pesimizma i lutanja od liječnika do nadriliječnika, počinju novi životi, igraju se neke druge igre."

“Žao mi svih koji me žale, pa se bojim da ćemo od silne žalosti proplakati i pretvoriti se u klupko slanog tekućeg kamena od kojeg duša vene i svijet se gubi napamet”, jedna je od upečatljivih rečenica iz predstave “Jučer sam se sjetio plave” koju po tekstu Petre Radin već pet godina izvodi Kazalište slijepih Novi život, inače najstariji teatar slijepih osoba na svijetu.

Činjenica da su predstavu “u opticaju”, pa čak i u ovim pandemijskim mjesecima, uspjeli održati punih pet godina tek je jedan od uspjeha ovog ambicioznog i srčanog teatra. Ono čime se najviše ponose nesumnjivo je BIT Blind in theatre – slijepi u kazalištu, međunarodni festival kazališta slijepih i slabovidnih koji se u Zagrebu održava od 1999. godine, a na kojemu su dosad nastupili slijepi i slabovidni glumci iz cijelog svijeta.

Uz gostovanja po inozemstvu (Portugal, Velika Britanija, Njemačka…) i diljem Hrvatske, 2007. godine osvojili su Grand Prix na 8. Međunarodnom festivalu Komornog teatra Zlatni lav u Umagu, a 2013. tadašnji im je predsjednik Ivo Josipović dodijelio Povelju Republike Hrvatske.

Od 1998. godine na čelu Novog života nalazi se Vojin Perić, profesionalni glumac, dramaturg, pjesnik, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, član Vladinog povjerenstva za osobe s invaliditetom koji je za svoj rad odlikovan redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Osim velike upornost, tajnu uspjeha predstave “Jučer sam se sjetio plave” vidi u iskrenosti koja zbog svoje tematike i pred publikom ogoljenih protagonista na neki način probija granice umjetnosti.

Foto: Jasenko Rasol

“Ovo je naš prvi zavir u dokumentaristički teatar, neka naša ispovijed pred publikom, ovo je sat iskrenosti koju nismo ispoljili niti prema svojim obiteljima, a u predstavi smo je istkali u dušino svjetlo koje razbija predrasude i poziva na opću pobjedu. Govorimo otvoreno o rušenju svijeta, paljenju mraka, o besmislu koje se u prvi mah čini bezizlaznim, a onda se pojavi feniks i iz pepela dotakne Sunce. Plava je gorko-slatki napitak, koji djeluje brže od lijeka, uz moguće kontraindikacije – suze, smijeh i začuđenost. Publika očito voli kad je vole oni koji pred njom igraju, kad joj ne podilaze, nego se ravnomjerno i ravnopravno sljubljuju u mogućim životnim situacijama koje se ne događaju uvijek drugima. Ovo je predstava koja se dogodila, van planova i van uobičajenih kazališnih tehnika i procesa”, kaže nam Vojin Perić i dodaje da se u pet godina koliko predstava postoji odnos društva prema slijepima i slabovidnima donekle promijenio, ali to je, ističe, i dalje premalo.

Ekologija duha u suludom vremenu

“Predstavu igraju četiri slijepe osobe čija su djetinjstva i mladosti prekinuta gubljenjem svjetla. Nakon obiteljskih trauma, nakon pesimizma i lutanja od liječnika do nadriliječnika, počinju novi životi, igraju se neke druge igre, a bavljenje glumom biva suptilni način da se priča ispriča i da javnost počne razmišljati o ekologiji duha, pročišćenju stereotipa koje nam je nametnulo ovo suludo vrijeme. Problemi o kojima govorimo su vječni, jer su stvarni i jer su pored svoje težine rješivi, ovi naši kao i svi drugi koje život postavlja pred bilo koga od nas. Proces inkluzije je vrlo spor, on traje i promjene se jedva osjete, ali ima napretka, ima učinkovitosti ekologije duha, odnosno pozitivnijeg gledanja na osobe s invaliditetom. No, da bi bilo uspješnije i još bolje, potrebna je politička volja, kako bi neki zakoni postali olakšavajući za osobe s invaliditetom. U našem slučaju, nakon 72 godine postojanja i činjenice da smo najstariji teatar slijepih u svijetu, još uvijek smo tek udruga u civilnom društvu, dakle maksimum koji se može dogoditi instituciji koju organiziraju i vode slijepe osobe”, ističe Perić.

Ja se ne bojim svoje sljepoće, ali me plaši vaša, a možda me još više od vaše plaši njihova, jer njihova sljepoća može naškoditi i meni i vama, a vaša sljepoća može naškoditi samo vama, a meni žao vas jer vas trebam da mene moja sljepoća ne bi potpuno dotukla ili doslijepila.

(iz predstave “Jučer sam se sjetio plave”)

Sezona pred njima je, otkriva, itekako uzbudljiva jer pripremaju dvije predstave – “Bijeli klaun” Damira Miloša u režiji Ane Prolić te “Harms-cabaret” u režiji Ivana Planinića. Provodit će i projekt “Party u mraku”, kojim žele senzibilizirati javnost za probleme i specifičnosti slijepih osoba, a u planu su i gostovanja po Hrvatskoj i inozemstvu te online verzije predstava.

U predstavi, osim Vojina Perića, igraju Suzana Bliznac, Zeko Milenko i Dajana Biondić (Foto: Jasenko Rasol)

Tamni oblak koji se zbog pandemije nadvio nad izvedbene umjetnosti nije, naravno, zaobišao ni Kazalište slijepih Novi život. “Kada bih ukratko morao opisati kako poslujemo, rekao bih – snalazimo se! Postojimo zahvaljujući Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu. Oni financiraju naše umjetničke projekte, odnosno hladni pogon. No, ako dođe do drastičnih promjena vlasti, pitanje je hoće li biti sluha za kazalište slijepih, odnosno, hoćemo li preživjeti. Što se tiče umjetničkog ‘poslovanja’, mislim da imamo vrlo recentan repertoar, jer igrati Andrića, Ionescoa, Harmsa ili Ibsena nije mala stvar. Mi smo uporni i tvrdoglavi, a opet suptilni i dovoljno umjetnici da se pokažemo publici unatoč problemima”, otkriva ravnatelj kazališta.

“Covid-19 je donio puno promjena u sve naše živote, sintagmu Daske koje život znače zamijenio je onom Maske koje život znače, tako da provodeći sve epidemiološke mjere radimo i slavimo umjetnost. Kako pomoći slijepoj osobi na distanci? Ili srušiti distancu, ili nikako”, zaključuje.

Jučer sam se sjetio plaveKazalište slijepih Novi životNovi životPetra RadinVojin Perić
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment