“Odstraniti životinju” Slađane Bukovac: Promišljenost stila i umijeće empatije

Mostovi koje pokušavamo izgraditi uglavnom nisu dorasli dubinama procjepa kakve ove traume zasijecaju u našim bićima, sugeriraju autoričine priče.

U nedavno objavljenoj zbirci priča “Odstraniti životinju” (Oceanmore, 2020), Slađana Bukovac prvenstveno se bavi teškim, kompleksnim temama, nastavljajući tako svoje dosadašnje literarne preokupacije. Zbirka se sastoji od deset priča pisanih u prvom licu (s povremenim prebacivanjem u drugo, i dosta češće, u treće lice), no u suštini, svaku od njih obilježava izrazito sličan, ako ne i jednak ton pripovijedanja, odnosno narativni glas. U mnogočemu ovi tekstovi zaobilaze konvencionalna stilska i formalna obilježja kratke priče, uglavnom s pozitivnim ishodom.

Bukovac u pričama ne traži laka rješenja, a njezin pripovjedni svijet ne ostavlja mnogo prostora plitkom optimizmu i neopravdanoj nadi; suviše često bezobziran i nasilan, čovjek se pokazuje vukom, kako drugima, tako i samome sebi. U očima protagonistica, obiteljsko se nasljeđe nerijetko pojavljuje kao teret, a djetinjstvo kao vrijeme podbačaja i poraza koji nikad nisu izblijedjeli, pa pripovjedni subjekti povijest svojih nevolja nastoje iščitati i u tom ključu. Poslije suočavanja s njihovim iskustvima ostaje dojam da kao protuteža životnim traumama ostaje malo toga: utjeha samoće, poneko prijateljstvo, eventualno književnost i umjetnost. Koliko se god pojedini tekstovi činili kao svojevrstan “katalog“ ljudske okrutnosti, i u njima je osjetna težnja za razumijevanjem čovjeka i pronicanjem u izvore njegovih slabosti.

Sljedeći tematski kompleks koji se proteže većinom priča čine fragilnost tijela, sklonost bolestima i sveprisutnost patnje, fizičke i psihičke, a unatoč našem opiranju, primjerice pojačanom medikalizacijom života i drugim strategijama zaobilaženja ljudske prolaznosti, naposljetku prevladava osjećaj nemoći pred njihovom neumoljivošću. Mostovi koje pokušavamo izgraditi uglavnom nisu dorasli dubinama procjepa kakve ove traume zasijecaju u našim bićima, sugeriraju autoričine priče. Stoga je strah, kao temeljno ljudsko stanje, u njima neprestano prisutan.

Posredno se otvara i niz drugih tema iz onoga što možemo prepoznati kao hrvatsku društveno-političku stvarnost, međutim, u tom autorica uglavnom ne prodire dublje od već okoštalih truizama. S druge strane, provokativne su i odvažne pojedine njezine mikroanalize, primjerice kritika “matrijarhata“ u prvoj priči zbirke. Vezano uz to, Bukovac u prikazivanju dinamike obiteljskih odnosa pokazuje veću slojevitost od mnogih svojih kolegica i kolega.

Poseban senzibilitet gaji se prema životinjama. S izuzetkom priče Lupus u nama, gdje autorica metaforu vuka vješto koristi pri opisivanju autoimune bolesti, životinje se u ovim pričama često pojavljuju kao žrtve ljudske okrutnosti, predstavljajući tihe supatnike, nevinost i neposrednu toplinu; kvalitete njima duboko inherentne, a tako rijetko svojstvene ljudima. Stoga je i bijeg u osamu privlačna alternativa, a kuća kao simbol utočišta, ali i odvojenosti od društva, ima važno mjesto u ovim prozama.

Netipično za kratke priče, zbirku karakterizira sklonost defabularizaciji. U najvećem dijelu, tekst se razvija ulaženjem u misaoni tok subjekta, a radnja nastaje na načelu promatranja okoline (predmeta, ljudi, životinja, prirode) i bilježenja dojmova; na razini pojedinačne priče protagonističinim se asocijacijama ulančavaju često nelinearno izloženi fragmenti radnje. Ta sklonost esejiziranju kvantitativni vrhunac dobiva u posljednjoj priči zbirke, svojevrsnoj meditaciji na temu pisanja i čitanja za koju bi ipak bilo bolje da je izostavljena s obzirom da nije komplementarna ostatku tekstova.

Bukovac u pričama ne traži laka rješenja, a njezin pripovjedni svijet ne ostavlja mnogo prostora plitkom optimizmu i neopravdanoj nadi; suviše često bezobziran i nasilan, čovjek se pokazuje vukom, kako drugima, tako i samomu sebi.

Izrazito promišljen i dotjeran, stil je jedan od upečatljivijih elemenata ovih proza. Varirajući između posve kratkih i relativno dugih rečenica, Bukovac postiže finu protočnost i ritmičnost ne libeći se pritom eksperimentiranja sa sintaksom (primjerice enklitikama). Rezultat su nerijetko neobične i spretne jezične konstrukcije, originalne metafore i usporedbe. Osim što se autorici rijetko omakne loša stilska figura, treba istaknuti i da uglavnom veoma vješto izbjegava klišeje. Doduše, ponekad stremljenje stilskoj efektnosti i filozofičnosti potkopava logiku i koherenciju teksta, a sklonost nizanju semantički sličnih sintagmi u istoj rečenici zna ostaviti osjećaj zamora i repetitivnosti. Ipak, ukupni rezultat rada na rečenicama ostavlja snažan dojam.

”Grad, pepeo” Ivane Rogar: Kad ambicija završi u konvenciji

Izbor redoslijeda priča vjerojatno nije najsretniji: najbolje se nalaze na samom početku, nakon čega slijedi opadanje, osobito prema kraju; no u konačnici, unatoč pojedinim navedenim slabostima i kvalitativnoj neujednačenosti, “Odstraniti životinju” uspjela je zbirka priča nošena visokom stilskom razinom i dosljednom etikom suosjećajnosti.

OceanMoreOdstraniti životinjuSlađana Bukovac
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment