Neupitna vrijednost Brečićeva kazališna rukopisa krije se u potrebi opraštanja, pronalasku ljepote koja neće popraviti svijet, no ipak će ga učiniti privremeno lakšim. Važnost i potreba ljekovitog kazališta sasvim je u opreci sa trenutačnim suvremenim i eksperimentalnim kazališnim inačicama koje se prema Bojanu Munjinu pretvaraju u sadomazohističku mantru – život je lijep zato što je surov.
Brečićeva žanrovski neuhvatljiva Malena (Anja Đurinović) iako ne vjeruje u uništavanje, zaljubljuje se na prvi pogled u nositelja zajedničkoga osjećaja nepravde i promjene Sina (Filipa Križana), no njihovoj ljubavi nije suđena trajnost jer se revolucionarne promjene svijesti događaju samo izvana dok su iznutra ograničenja i dalje prisutna. Postavlja se stoga pitanje – moramo li zapravo uvijek birati između ljubavi i revolucije? I kakve su posljedice takva odabira? Srećko Horvat u Radikalnosti ljubavi pokušava oboriti tezu da su izolirani i fantastični svijet ljubavi i političkog aktivizma na suprotnim stranama jer pravi test za ljubav predstavlja trajnost, a za revoluciju ono što usljeđuje dan poslije.
U Brečićevu danu poslije revolucije poruka je nedvosmislena i nimalo propovjednička – uništavanje nije i ne može biti ispravan put. Pritom se služi zanimljivim misaonim eksperimentom o brzini (metafori neoliberalnoga kapitalizma) kao krivcu za sve. Sin poseže za crno-bijelim rješenjem te uništava prijevozna sredstva, pristaništa, kolodvore i zračne luke kako bi čovječanstvu vratio nužnu dozu idealizma za opstanak, kako bi sasvim nepopularno vratio čovjeka čovjeku. No, u toj razornoj snazi Sin tragično postaje naivcem upravo zbog nemogućnosti istodobnosti izvanjskih i unutrašnjih promjena.
Malena je neodoljivo zavodljiva Gavellina predstava bez glavnih i sporednih uloga, koja u svojoj jednostavnosti, nepretencioznosti i humoru iskazanom u glazbi Stanislava Kovačića i koreografiji Matije Ferlina nosi plemenitu društvenu poruku. Pozitivna energija, suptilna ironija, čitav ansambl dovoljno karikirano zaigran i uvjerljiv te drukčiji rukopis od prevladavajućeg trenda čine se nikad prikladnijima u ovim histeričnim vremenima. Odavno smo počeli zaboravljati disati i voljeti jer ”da se samo disalo, možda se i moglo”, zašto ne bismo za promjenu pokušali?
Anđela Vidović