Povodom mjeseca frankofonije, svjetski poznat francusko-belgijski pisac Éric-Emmanuel Schmitt nekoliko je dana boravio u Zagrebu te je 17. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu ekskluzivno izveo svoju monodramu-roman “Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana”. Riječ je o tekstu koji se upisuje u autorov ciklus o svjetskim religijama, prvi je put objavljen i postavljen na scenu 2001. godine te je otad, preveden na tridesetak jezika, obišao kazališta širom svijeta.
Ispričana glasom odraslog protagonista koji se prisjeća svog djetinjstva i smještena u Pariz šezdesetih godina, radnja monodrame prati odnos Momoa (pravim imenom Moïse), dječaka židovskog podrijetla koji živi s hladnim i strogim samohranim ocem, i Ibrahima, muslimana sufija čija je kvartovska trgovina otvorena svakog dana od osam ujutro do ponoći, uključujući i nedjelje, te ga stoga, iako je turskog podrijetla, kupci zovu Arapinom iz susjedstva. Isprva Momo svakodnevno krade iz Ibrahimove blagajne kako bi si pored škrtog oca osigurao džeparac za posjete prostitutkama iz Rajske ulice, no njih se dvojica ubrzo zbližavaju. Mladenački nevin i znatiželjan, Momo u mudrom sufiju Ibrahimu koji na većinu životnih pitanja odgovara riječima znam što se nalazi u mom Kuranu pronalazi figuru toplog oca.
Traumatiziran patnjom židovskog naroda i, na osobnoj razini, činjenicom da ih je Momoova majka napustila nakon poroda, Momoov biološki otac napušta svog maloljetnog sina i ostavlja mu samo oproštajno pismo, a nedugo nakon toga stiže i vijest da se u Marseilleu bacio pod vlak. Ibrahim potom posvaja Momoa te ga vodi na put na istok, u svoj rodni kraj, gdje i sam, nakon automobilske nesreće, umire sa smiješkom. Momo, sad već dovoljno zreo, po povratku u Pariz preuzima Ibrahimov Kuran s dva suha cvijeta umetnuta među stranice (simbol Ibrahima i njegove prerano preminule žene) te njegovu prodavaonicu, i dalje otvorenu od osam ujutro do ponoći, čak i nedjeljom, te tako i sam postaje, iako židovskog podrijetla, Arapinom iz susjedstva.
Feel-good komedija sa slabo razvijenim likovima
Radnja i ton Schmittove drame podsjećaju na žanr feel-good filmova, pa stoga ne čudi da je tekst 2003. adaptiran za filmsko platno. Takav postupak preplitanja književnog i filmskog autoru nije stran pa možemo spomenuti i da je film Odette Toutlemonde koji je sam napisao i režirao ne baš najuspješnije prebacio u kratku priču. U svakom slučaju, Gospodina Ibrahima i cvjetove Kurana karakterizira topao, ali na trenutke prvoloptaški humor te poprilično jednodimenzionalni protagonisti čiji odnos propušta stvoriti ozbiljniju dramsku napetost. Istina, Momoova dječja nevinost Schmittu omogućava bljeskove edgy humora korištenog istodobno kako za davanje toplog, ljudskog tona djelu, tako i za kritiziranje predrasuda u svijetu odraslih (kad prvi put čuje da je Ibrahim sufi, Momo zabrinuto pomisli da je riječ o nekoj medicinskoj dijagnozi). S druge strane, sveden na puku tekstualnu funkciju, Ibrahim podsjeća na muslimanski ekvivalent filmskog tropa magičnog crnca – prezasićenost njegovog diskursa mudrim izrekama i jednostavnim rješenjima za protagonistove nedaće (Momo po njegovom savjetu smiješak koristi kao čarobno sredstvo kojim uspijeva u trenu popraviti svoj položaj u školi, ali i u Rajskoj ulici, kod prostitutki) priječi mu da se razvije kao punokrvni lik sve do samog kraja drame.
Iako je glavna tema monodrame mogućnost prijateljstva između pripadnika dvaju različitih religija, često se odaje dojam da bi tekst potpuno jednako funkcionirao i bez identificiranja vjerskog opredjeljenja protagonista, budući da ono u tekstu nije ozbiljnije obrađeno. Autor je i sam u javnosti istaknuo da glavni likovi u drami, nadahnuti znatiželjom kao prvim oblikom tolerancije, jedan drugog vide prije svega kao ljudska bića, a ne kao Židova ili Arapina. U tom smislu, Schmitt kao veliko postignuće u medijima posebno ističe činjenicu da je predstava u Tel-Avivu dulje vrijeme igrala naizmjence na hebrejskom i na arapskom jeziku. Valja ipak naglasiti da je ovdje riječ o pomalo jednostranoj znatiželji – iako sveden na oblik novovjekovne privatne religije, Ibrahimov sufizam sadrži rijetke jasnije obrise koji se ogledaju u motivima Kurana i derviških samostana u kojima pri kraju radnje borave protagonisti, dok je od Momoovog židovstva ostala samo kulturna trauma (biti Židovom, kako njegov otac kaže, znači patiti zbog prošlosti).
Što se tiče same izvedbe i postavljanja na scenu, kao slabiju točku valja spomenuti iritantan izbor glazbenih brojeva koji zapadaju u kliše – od pjesme Brigitte Bardot u neobičnoj sceni na početku predstave kad protagonisti susreću istoimenu francusku glumicu u Ibrahimovoj trgovini pa do generične istočnjačke glazbe u kasnijim dijelovima kad putuju u Tursku. Kao snažne točke treba istaknuti odlično korištenje rasvjete za dočaravanje prostora radnje i iznenađujuće dobru glumu samog autora, inače primarno pisca i redatelja. Tekst monodrame izveden je na francuskom s hrvatskim titlovima, a to je Schmittu, tijekom gotovo dvosatne izvedbe, u potpunosti onemogućilo improvizaciju – trebalo je, naposljetku, i naučiti sav taj tekst napamet.
Pitanje recepcije
Zaključno, Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kurana nudi u velikoj mjeri pojednostavljenu viziju suživota različitih religija te se pritom ni jednom ne pretvara u agresivnu propagandu koja se često pojavljuje kao zamka umjetničkim ostvarenjima sa sličnom tematikom. Ipak, ostaje pitanje u kojoj mjeri Schmittov pojednostavljen, od svjetonazora ispražnjen prikaz pomirbe između dviju kultura može u hrvatskom, odnosima Islama i Židovstva relativno neopterećenom kontekstu proizvesti jednaku empatiju kao u Parizu ili Tel-Avivu. Ako se u nekim drugim kulturama ovaj tekst nadaje kao priča o pripadnicima sukobljenih strana koji zaboravljaju na svoje podrijetlo i stvaraju prijateljstvo, na našim bi prostorima za jednak efekt u tekstu trebalo prvo eksplicitnije prikazati što uopće u Parizu znači biti Židovom i Arapinom. Ili pak religijske i nacionalne kategorije protagonista prilagoditi hrvatskom kontekstu te na taj način učiniti da se određena razina napetosti podrazumijeva sama po sebi…
Jakob Filić