Što veće naučinvamo – paljetkovsko čitanje Držića

U izdanju Doma Marina Držića kao prva knjiga biblioteke Držićijana, urednika i ravnatelja ove Ustanove u kulturi Grada Dubrovnika Nikše Matića, iz tiska je izašla knjiga studija o Marinu Držiću “Što veće naučivamo” čiji je autor Luko Paljetak. U knjizi je šest Paljetkovih studija koje kritički propituju bogat i raznorodan Držićev opus iz očišta suvremene književne teorije i osobne Paljetkove i paljetkovske poetike.

Prvi tekst je naslovljen „Tko su i odakle Mioni „blagoslovljene one stare žene…“ i bavi se specifičnim likom Držićeve galerije ženskih osobnosti – mladom vlahinjicom Mionom koja je nositeljica ljudskih, emocionalnih i protofeminističkih replika u komediji Grižula. Ona jest sporedni lik u djelu, ali rečenice koje ona izgovara često izražavaju stavove samog Držića. Držić je priču o Amazonkama ugradio u jedinstveni Mionin monolog i tako od ove male vlahinjice učinio jednu od prvih zagovornica žena i ženskih prava. Isto tako Miona je jedna u velikoj galeriji Držićevih likova koji su nositelji „autorova stajališta“ i preko kojih je Držić slao kompleksne poruke svojim suvremenicima. Miona je, piše Paljetak, i stvarni lik ali i:

„Držićev konstrukt, književna tvorevina unutar koje djeluje kao osoba, persona obliovana prema stvarno postojećim osobama, ali i likovima skrojenima prema stvarnim dramskim predlošcima što ih Držić ima na umu pišući svoja djela, propuštajući u njih glas i svoj, prigušeni ili pak alikvotni glas namjenjen onima za koje pretpostavlja da ga mogu čuti i razumjeti (…).“

Paljetak nam u ovoj studiji ukazuje kako je Držić iz živog života svoju Mionu uvukao u jedan drugi život, uveo je u svijet svoga teatra i učinio „nositeljicom zdravorazumskog prosuđivanja“ koja je prva u hrvatskoj književnosti progovorila o ženama i njihovom položaju u društvu. U Držićevim djelima o položaju žena ne progovaraju plemkinje nego žene iz puka Miona i Omakala.

Druga studija u ovoj knjizi naslovljena je „Je li Držić feminist i/ili antifemisnist?“ i u njoj Paljetak uspoređuje i analizira primjedbe koje na položaj žena u Dubrovniku – sluškinja i plemkinja, iznose dva Držićeva ženska lika iz Grižule – Miona i Omakala. Ne dajući decidirani odgovor na pitanje iz naslova studije, a analizirajući stavove o ženama koje kroz njegove književne likove govori sam Držić, Paljetak ističe kako je upravo Držić prvi u starijoj hrvatskoj književnosti artikulirao ženski glas kroz djelovanje sluškinje Mione.
U tekstu „Višeslojna Držićeva pripovijes Venere i Adon“ Paljetak pastoralu Pripovijes kako se Venera božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena koju su pojedini književni proučavatelji različito određivali i dvojili o njenoj žanrovskoj pripadnosti, određuje kao „izazovno, višeslojno i višeznačno djelo.“ U svom tekstu pozivajući se na književne povjesničare Paljetak upućuje kako je odgovor o dramskom određenju teksta i njegovoj dvojnosti upisan u sam njegov naslov – pripovijes u komediju stavljena. Prvi dio odnosi se na mitološku priču o ljubavi božice Venere i lijepog smrtnika Adonisa dok se drugi može objasniti okolnostima u kojima je Držić ovo djelo napisao.

Naime, Marin Držić ovo djelo piše po naružbi svoga rođaka ujedno i mladoženje Vlaha Držića u povodu njegova vjenčanja s Marijom Sinčičević Alegretti. Upravo ova mitska priča po Paljetku čini okosnicu dramske radnje djela. Izbor ovog motiva u okolnostima u kojima se djelo izvodilo (na piru) isto tako ima svoj smisao jer je Venera (pod imenom Roditeljka ili Nymphia) zaštitnica braka. Budući se u Venere i Adon mogu pronaći i utjecaji sienske sredine i sienskih predstava koje je njen autor tijekom svog boravka mogao gledati te zbog ispreplitanja visokog i niskog stila, trivijalne i elitne književnosti Paljetak zaključuje kako je riječ o „strukturalno inovativnom djelu, jedinstvenom u svome vremenu koje sukladno tomu zaslužuje suvremena propitivanja i kvalitetna scenska uprizorenja jer se upravo u kazalištu i na pozornici „može dokazati i pokazati sva njegova vidljiva i nevidljiva, prikrivena/maskirana sadržina i značenje“.

U studiji „Jedna dodirna točka između Marina Držića i Williama Shakespearea“ Paljetak polazi od teksta Josipa Torbarine „Šekspirske teme u djelu Marina Držića“ i njegove u književnoj historiografiji više puta ponavljane intrigantne teze kako bi se, uz hipotezu da je Shakespeare odlično poznavao hrvatski jezik, mogla napisati vrlo učena disertacija o tome kako je Držić utjecao na Shakespearea. Uočenim podudarnostima u dramskim opusima dvojice velikana Paljetak dodaje jednu dosad neuočenu. Navodi niz podudarnosti u nagovaranju Dobre iz Držićeve komedije Skup, na brak brata Zlatnog kuma i argumenata kojima se služi Shakespeare u prvih 17 soneta nagovarajući na brak svoga mladog prijatelja – vjeruje se da je to bio Henry Wriothesley, treći grof od Southamptona. U ovom radu Paljetak razmatra i opće izvore i autoritete na koje su se mogli pozivati i jedan i drugi autor obzirom na sličnost argumenata kojima se služe. Uz Tomu Akvinskog i Benedikta Kotruljevića Paljetak navodi i izvjesnost prema kojoj su i jedan i drugi autor uporište mogli pronaći u „najautoritativnijoj knjizi svih vremena“ Bibliji. Sve to, uz činjenicu kako su u Shakespeareovo vrijeme u Londonu živjeli brojni Dubrovčani, navodi Paljetka na tezu kako i nije toliko nemoguće da je veliki engleski dramatičar ipak znao ponešto o Držiću.

U tekstu „Je li Marin Držić bio član neke od sienskih akademija i/ili congrega?“ Paljetak analizira karakter Držićevih komedija napisanih u „dvostrukom ključu“ (Tirena, Venere i Adona, Grižula, Dundo Maroje i Skup) te zaključuje kako je vrlo izvjesno da je Marin Držić bio inicirani član barem jedne od njih iako je nemoguće dati decidirani odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ove studije.
Napomenimo kako je u knjizi posljednji tekst „Pjesni ljuvene Marina Držića“ koji kritički sagledava Držića kao pjesnika jedini već objavljen u predgovoru istoimene knjige u kojoj je Paljetak na suvremeni hrvatski jezik prepjevao pjesme iz ovog Držićevog malahnog ljubavnog kanconjera, a knjigu kao nakladnik također potpisuje Dom Marina Držića. U spomenutom izdanju Paljetak je prenoseći/prevodeći na leksičkoj i sintaktičkoj razini virtuozno ušao u Držićev pjesnički svijet i ostajući vjeran njegovoj poetici osuvremenio nam je i približio Vidrine stihove kako bi svi koji uzmu ovu knjigu u ruke bili sposobni za buduće samostalno čitanje.

Ivo Grbić, Satir i vila, 2007.

Svojim preciznim, točnim i posvećenim čitanjem, u Držićevu opusu manje poznatih, Pjesni ljuvenih Paljetak nam je približio i suvremenim istraživanjima i valorizaciji otvorio i ovaj dio Držićeva opusa potvrđujući kako Držićevo djelo i Držićev jezik ne smiju ostati u literarnoj i filološkoj arheologiji nego trebaju biti dio naše „bogate kuće jezika“ u kojoj ćemo se osjećati kao doma. U uvodnom tekstu ovoga izdanja određujući Držića kao pjesnika i stavljajući njegove ljuvene pjesni u kontekst onodobnog pjesništva i stvaralaštva Vidrinih pjesničkih prethodnika i naših prvih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića te suvremenika Nikole Nalješkovića Paljetak zapisuje: „Držićeve Pjesni ljuvene najkraći su ljubavni kanconjer, odnosno niz pjesama, usporede li se s kanconjerima što su ih pisali njegovi suvremenici, npr. Nikola Nalješković, ili njegovi prethodnici Džore Držić i Šiško Menčetić. Međutim, prestogo je reći da su te pjesme „sporedne u njegovu stvaranju“.

Bez njih ne bi bilo ni njegovih potonjih djela u koja je, kao što je evidentirano, unosio mnoge stihove iz tih pjesama. Tražiti u njima samo tragove Petrarce i njegova Kanconjera također nije najbolji put za shvaćanje tih pjesama i Držića kao ljuvenog pjesnika, jer one nisu samo plod njegovih mladenačkih dana nego su nastajale i poslije, sve do 1550. godine, a ono što je Petrarca u njima jest Držićev dokaz da poznaje „trend“ vremena, da i on, ponovimo „umije veras učinit“, odnosno da zna, na Petrarcinu materijalu, stvoriti pjesmu skrojenu i u duhu vremena, ali i na svoj osobni , ezoterični način (…).“

Studije objavljene u ovom izdanju pokazuju nam Luka Paljetka kao inventivnog, posvećenog i kopetentnog čitatelja i tumača opusa svog književnog prethodnika Marina Držića.

Katja Bakija

Dom Marina DržićaLuko PaljetakMarin DržićNikša Matić
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment