Književnost slijepa poput babe Vange: Ovu distopiju nitko nije predvidio

Distopijski romani hrvatskih autora nisu predvidjeli ovakvu sadašnjost: novo normalno je luđe od distopije.

Stojiš u vijugavoj koloni ispred trgovine, od čovjeka ispred tebe odvojena si kolicima, redar propušta kupce u grupama, čekaš da dođe tvoj red. Unutra, paziš da se ne zadržiš predugo ispred police s brašnom, tjesteninom, treba to obaviti brzo, u hodu, treba misliti na ljude koji čekaju vani u koloni, snuždeno gledaju kroz staklo kao djevojčica sa šibicama.

Uzmeš paketić suhog kvasca, čudiš se da ga napokon ima. “Samo jedan paketić po kućanstvu”, govori prodavačica koja ti se nadviruje iza leđa, čini se da joj je to sada posao, nadgledati policu s kvascem. “Došle dvije kutije danas, planulo odmah. Ljudi potrpaju. Pohlepni”, objašnjava. Ali nije to pohlepa, to je strah, pomisliš. Razmišljaš o tome dok čekaš red na blagajni, teško dišeš ispod maske, zapuhana od podizanja paketa mlijeka, vreće brašna na pokretnu traku: pohlepa ili strah, postoji li više uopće razlika?

Tako je bilo proljetos, u karanteni koja se, kao ni ova što nastupa sutra, nije službeno zvala karantena. Trebalo je tu prijeteću, izravnu vezu jezika i stvarnosti dokinuti eufemizmima, razblažiti činjenice, obuzdati paniku. Karantena budi strah, priziva otpor. Bolje je reći da se pridržavamo epidemioloških mjera: poslušan narod voli da ga se potapše po ramenu, da mu se prizna da se stvarno dobro pridržava, svega što je propisano. Živiš u verziji 1984., samo ovu nije napisao Orwel, nego Stožer. Bake iz tvoje zgrade, za koje obavljaš kupnju, očarane su ministrom pandemije Božinovićem. “On ima tako umirujući glas”, kažu. Presice se gledaju u reprizama.

Život piše romane, ali i obrnuto. Hashtag Orwel. Hashtag 1984. Hashtag lockdown. Zaključaj sve. Zaključaj zalihe. Upali ekran.

Ni jedan roman ipak nije precizno predvidio sve ovo, mislim na hrvatsku književnost: a imali smo fazu, prije sedam-osam godina, kad su distopijski romani bili najednom objavljivani posvuda, činilo se da nema pisca koji se nije okušao u kreiranju strašnih svjetova budućnosti. Bilo je dobrih romana koji su objavljeni u tom valu. Edo Popović pisao je u “Lomljenju vjetra” o svijetu koji se tako raslojio da su opet podignuli bedeme, granice koje štite povlaštene od očajnih, Holding od Zone. Josip Mlakić je u “Planetu Friedman” izmaštao surov svijet eksploatiran do kraja od moćnih korporacija, toliko eksploatiran da su mu oduzeti svi resursi, oduzeto mu je čak i ime. I Miljenko Jergović u svome opusu ima jedan distopijski roman, “Herkul”, objavio ga je prošle godine.

No, virus koji će izjednačiti pohlepu i strah nije u književnosti predvidio nitko od domaćih pisaca. Distopijska književnost bila je, pokazalo se, slijepa kao baba Vanga. Najbistriju je kristalnu kuglu pišući upotrijebila Kristina Gavran: u nagrađivanoj drami “Spremni”, za koju je 2012. godine dobila Marina Držića, a koju je u Zagrebačkom kazalištu mladih 2014. godine postavio Saša Božić, ona piše o obitelji koja je svoje zalihe nagomilala, zaključala. Njih četvero, roditelji, sin i kći, unutra su, na sigurnom. Vani je prijetnja, tako strašna da joj se ime ne spominje. Možda je virus, možda je rat. Možda je neko smrtonosno zračenje. Kristina Gavran namjerno ne definira prijetnju, nego ona ostaje nejasna i demonski mračna. To je pametna odluka. Demona, da bi ga savladao, moraš imenovati.

U svakom slučaju, zalihe su važne, a oni ih imaju. Tu su konzerve, proizvodi s neograničenim rokom trajanja. Sve je usustavljeno jer imati red znači preživjeti. Tamo vani nema više nikakvog reda, samo kaos.

Ljudi koji su proljetos stvarali zalihe (brašno, kvasac, tjestenina i, da, wc papir!), navlas su jednaki likovima iz drame “Spremni”. Oni žele preduhitriti katastrofu. Misija je goli opstanak. Zato je i njih četvero identitetski ogoljeno samo na imenice Majka, Kći, Otac, Sin.

KĆI
Spremnici su nam puni.
Hrane je dovoljno za nekoliko godina.

MAJKA
To je naša hrana.
Samo naša.
Vaš otac je to pametno izračunao.
Sve na četiri mjere.
Četiri batka.
Četiri janjeće glave.
Četiri vagona drva.
Četiri limenke graha.
Četiri role wc papira.
Četiri tikvice.
Četiri kupusa.
Četiri je mjera u svim kuharicama.
Zato naša obitelj broji četiri člana.
Jer je vaš otac to pametno uredio.

Drama “Spremni” objavljena je u integralnoj verziji ovdje. Pročitajte je. Kratak je to tekst, ali nabijen tako bliskom jezom od onoga što ima doći, a gore je od ovoga sada i ovdje.

Što je u književnosti iznjedrila prva karantena, ona proljetna, polako se otkriva: objavljeno je nekoliko romana o životu u doba korone, prvi od njih je “Petokoronaš” Emanuela Željka Špoljara (Factum izdavaštvo Beograd i Bookara), pa roman Nade Gašić, “Devet života gospođe Adele” (Sandorf), o zagrebačkom potresu i epidemiji; ima ih još koji s većom distancom obrađuju ove događaje. I iz svega se čini da se distopija, kao trend u književnosti, “ispuhala” – književnost koju je doba korone dosad iznjedrilo stoji na zemlji “na sve četiri”. U ovim romanima nema distopijske jeke izmaštane budućnosti, njima smo se opet vratili tvrdoj stvarnosti. Doduše, stvarnosti koja je apsorbirala novo normalno. Je li ta adaptacija poraz ili pobjeda? Neka ostane za razmišljanje.

A što će biti nakon ovog drugog vala epidemije?

“Nakon epidemije valjda neće biti pisca koji neće objavit autobiografsku knjigu o tome kako je preživio epidemiju. Slično je bilo devedesetih. Svi tadašnji hrvatski pisci pisali su o ratu, iz pozicije osobnog iskustva. Jedino je nevoljni Nedjeljko Fabrio u jeku rata istrčao s romanom Smrt Vronskog u tojem je rat pokušao obradit na postmodernistički način, Tolstojevog lika preuzeo je i na patetičan način prebacio ga u suvemeni rat. Svi su mu jednoglasno popljuvali taj roman”, govori Emanuel, junak Petokoronaša.

“Kad se događaju neke bitne stvari, nema nikakvog postmodernizma, nikakvih eksperimenata, nego samo realizam.”

I zaista, tko si, pored ovakve stvarnosti, može priuštiti luksuz snatrenja o još goroj, još demonskijoj distopiji? To ne bi imalo smisla.

"Devet života gospođe Adele"distopijaEdo PopovićEmanuel Željko ŠpoljarGeorge OrwelJosip MlakićLomljenje vjetraNada GašićPetokoronašPlanet Friedman
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment