Sjedim u turskom sjedu na krevetu. Ispred mene, na jastuku, 2 mobitela – jedan na stand by za primanje poziva iz Engleske i snimanje istoga, drugi spreman služiti kao rezerva, za slučaj da me prvi izda. Oba uštekana u power bank – nikad ne znaš. Pod naletom adrenalina radim sve poznate mi vježbe disanja i negdje duboko u sebi nadam se da će glumac kojeg ću intervjuirati biti barem upola toliko razgovorljiv koliko je bio na svim intervjuima koje sam do sada u sklopu pripreme pogledala. Engleska zove i obraća mi se njegova glasnogovornica. Veselo me pita je li dobro izgovorila moje ime (“Koraljčka”), dok me sam glumac jednako vedro pozdravlja s “Hi, Korenka”. Objašnjavam im kako je engleski ekvivalent mog imena “Coraline” jer će i njima i meni tako biti lakše, te pritom primjećujem da, uslijed uzbuđenosti, zvučim kao šesnaestogodišnja obožavateljica iz Kalifornije koja se nadisala helija. Ali šta sad. Imam samo 15 minuta i svaka mi je dragocjena.
Znate ga kao Waldera Freya, jednog od omraženijih likova iz Igre prijestolja (makar je, ruku na srce, konkurencija prilično žestoka) čiji ste neslavni kraj jedva dočekali, a vjerojatno ga i pošteno proslavili. Poznat vam je i iz Harry Potter franšize kao domar iz pakla Argus Filch, koji vas je u jednakoj mjeri zabavio i naveo da mu poželite hititi Gospođu Norris u facu. Od 2014. do 2017. mogli ste ga na FX-u pratiti u vampirskoj seriji The Strain Guillerma del Tora u ulozi Abrahama Setrakiana, a vidjeli ste ga i u filmovima Hot Fuzz, The World’s End i Captain America: The First Avenger. No, manje je poznato da je ovaj britanski glumac rođen 1942. godine zapravo velika kazališna faca u rodnoj mu Engleskoj, ujedno pripadnik Royal Shakespeare Companyja te dobitnik nagrade Laurence Olivier za izvedbu Lude u Kralju Learu.
Riječ je, dakako, o Davidu Bradleyju, kojeg ćemo 25.12. moći gledati na Pickboxu u božićnom specijalu kultne serije Doktor Who. Najdugovječnija znanstveno-fantastična serija na svijetu, prvi put emitirana 1963. godine, prati pustolovine dobroćudnog izvanzemaljca i njegovih ljudskih pratitelja koji kroz prostor i vrijeme putuju u plavoj policijskoj govornici. On se predstavlja kao Doktor, a svemirski brod/stroj za putovanje kroz vrijeme u obliku govornice je TARDIS (Time And Relative Dimension In Space). U trenutku kada glumac koji tumači Doktora odluči da mu se više neće, problema nema – Doktor ima moć “regeneracije”, tako da novi glumac lako može nastaviti tamo gdje je prethodni stao.
David Bradley imao je čast u biografskom televizijskom filmu Avantura u prostoru i vremenu (An Adventure in Space and Time) tumačiti Williama Hartnella, pokojnog glumca koji je od 1963. do 1966. kao Prvi Doktor proputovao galaksije u svojem TARDIS-u. Time je Bradleyja dopao intrigantan zadatak glumljenja glumca kako glumi lik. I odradio ga je besprijekorno, zbog čega je i pozvan da reprizira svoju ulogu Prvog Doktora u božićnom specijalu Zarobljeni u vremenu (Twice Upon a Time). U njemu će dijeliti ekran s trenutnim 12. Doktorom Peterom Capaldijem, a u završnim kadrovima vidjet ćemo i 13. Doktora, odnosno prvu Doktoricu (!) Jodie Whittaker, oko koje se poprilično puno prašine diže i s kojom je Bradley glumio u seriji Broadchurch.
Idealna prilika da Arteist s njim popriča o svemu pomalo – o ljubavi prema Shakespeareu i kazalištu, oduševljenju činjenicom da žena (napokon!) glumi Doktora te usporedbama Tita Andronika i Igre prijestolja.
Gospodine Bradley, prvo i osnovno, puno Vam hvala što ste pristali na ovaj intervju, jako sam počašćena.
-Ma, moje zadovoljstvo!
Izjavili ste da ste pratili seriju Doktor Who dok ste odrastali. Jeste li već i tada, kao mladi glumac, imali ambicije uskočiti u Doktorove cipele ili je pak bila riječ o ulozi koja Vam uopće nije zagolicala maštu?
-Pa, kada sam prvi put gledao Doktora Who, nisam ni razmišljao o tome da postanem glumac. Ali pratio sam seriju od samih početaka i nisam bio premlad, imao sam 21 godinu ili tako nešto, pa sam subotama izlazio u grad. Ali prije tih izlazaka s prijateljima, a poslije večere, gledao bih novu epizodu Doktora. Tako da sam čak i s 21 ili 22 godine bio nakačen.
A što Vas je privuklo?
-Hm, pa recimo da je bila poprilično sablasna i intrigantna, iako ne bih rekao da je bila strašna. To je bio prvi put da sam se susreo s konceptom putovanja kroz vrijeme i to me fasciniralo – i dan danas me fascinira!
A kad smo kod neočekivanog i fascinantnog – Jodie Whittaker, Vaša kolegica iz serije Broadchurch, dobila je ulogu 13. Doktora, a nju ste javno jako nahvalili i kao osobu i kao glumicu s nevjerojatnim emocionalnim rasponom. No, što mislite o samoj činjenici da je vrijeme napokon sazrelo za to da ženi pripadne takva kultna uloga, do sada rezervirana samo za muškarce?
-Iskreno, bilo je krajnje vrijeme i iznenađen sam da je toliko dugo trebalo da se to dogodi. Svaka čast svim glumcima koji su tumačili Doktora do sada, uživao sam u njihovim izvedbama, ali bio sam oduševljen kada je Chris (Chibnall, kreator Broadchurcha te novi scenarist i glavni izvršni producent Doktora Who za 2018.) najavio da će Jodie uskočiti. Jer kao što si i sama rekla, radio sam s njom na Broadchurchu i shvatio da je fantastična glumica i to ne samo zbog njenog emocionalnog repertoara i svih tih dubokih emocija koje je sposobna iznijeti, nego je i jako zabavno društvo, super je s njom provoditi vrijeme. Također, ima odličan komičarski tajming i mislim da je savršena za tu ulogu. Jako sam uzbuđen što ću je vidjeti u ulozi Doktorice. Nisam imao prilike razgovarati s njom otkad je dobila ulogu, no tu sam za nju i podupirem je. Super je cura!
I ja se veselim njenoj izvedbi, vjerujem da će biti fantastična. Nego, vratit ću se Doktoru, sada me nešto drugo jako zanima. Koja Vam je najdraža šekspirijanska uloga koju ste igrali i zašto? I smatrate li da Vas komične uloge ili pak one tragične više izazivaju i ispunjavaju kao umjetnika?
-Otkud toliki interes za Shakespearea? (smije se)
Imala sam prilike malo glumački raditi na scenama iz nekih njegovih djela pa me zanimaju Vaša iskustva.
-Što si sve radila?
Dijelove Macbetha, Mletačkog trgovca i Mjere za mjeru.
-Uf, Mjera za mjeru, to je teško za raditi. Mislim, odlična je, glumio sam u njoj, ali teška je.
Slažem se, izazovna je. I teško ju je žanrovski svrstati.
-E vidiš, to što sada kažeš se nadovezuje na tvoje pitanje. Meni ti najbolje kazališne drame nisu ni komične ni tragične, nego tragikomične. Primjerice, djelo Na tri kralja (ili Kako hoćete) je rađeno kao komedija i ono primarno to i jest, ali to je jedno od dvaju meni najdražih Shakespeareovih djela jer je u njega utkana i tuga – uključuje odvajanje blizanaca i gubitak roditelja, a ipak završi tako pozitivno. Tako da je to u suštini komedija, ali s tragikomičnim elementima. Kao i Kralj Lear. Glumio sam Ludu, glumio sam Gloucestera i bio sam alternacija za samog Leara te sam ga igrao samo jednu večer. Ali oduševio sam se i rado bih ga ponovno glumio.
Ako postoji jedna predstava koju bih opet izvodio, onda je to Kralj Lear. Jer čak i to djelo ima mnogo smiješnih trenutaka – mislim da je Shakespeare bio dovoljno pametan da svoje tragedije prožme svjetlošću, a svoje komedije tamom. To ih čini ljudskima. Iz tog su razloga i opstale toliko dugo. Zato sam uvijek sa zadovoljstvom radio Shakespearea, a zadnja uloga mi je bila ona Tita Andronika iz istoimenog djela. Ali to već znaš (smijeh). To sam radio u Stratfordu na Avonu i bilo je jako zabavno jer sam igrao glavnu ulogu na pozornici Royal Shakespeare Theatre. Naravno, to je neopisivo mračna predstava s puno ubijanja i sakaćenja, no ima dijelova koji su mi, da budem potpuno iskren, apsolutno urnebesni. Stvarno mi je bilo zabavno raditi taj lik…za mene ti je to bilo poput Pasa iz rezervoara.
Kada smo već na temi velikog barda, G.R.R. Martinova Pjesma leda i vatre poprilično je bazirana na Shakespeareovim historijama i likovima, kao i na tematikama koje obrađuje. Je li činjenica da ste iskusni šekspirijanski glumac ikako utjecala na Vašu odluku da prihvatite ulogu zloglasnog Waldera Freya u seriji Igra prijestolja?
-Pa, kada to već spominješ, znaš da su situacije s Walderom Freyem, pogotovo scena Krvavog vjenčanja, ali i u šestoj sezoni kada mu Arya da pitu u kojoj je prst njegovog sina – to je bilo tako realistično, s tim noktom i svime – direktno uzete iz Tita Andronika jer je on to stvarno i napravio. Zapekao je dva dečka u pitu i poslužio ih njihovoj majci. I ona je to pojela, a da toga nije bila svjesna. Tek joj je poslije rekao, a zatim je ubio. Tako da je riječ o pravom krvoproliću. Ali da, kao što veliš, Igra prijestolja sigurno je crpila inspiraciju iz tih velikih Shakespeareovih djela. Imaju toliko zajedničkih tema: obitelj, ubojstvo, rivalstvo, različita kraljevstva…Sve to možeš naći kod Shakespearea.
A osim u Igri prijestolja, glumili ste u još jednoj popularnoj franšizi – Harryju Potteru – gdje ste odličan posao odradili u ulozi Argusa Filcha. Izjavili ste kako su Vaša djeca rekla da ste idealni izbor za Filcha. No, u paralelnom svemiru, kojeg biste drugog lika iz serijala rado glumili?
-Pa, prvotno sam mislio da će me moja djeca vidjeti u ulozi profesora Snapea, ali dobro da nisu jer je Alan Rickman bio savršen. Mislio sam da bi bila zgodna ideja glumiti Snapea, ali onda sam vidio Alana u akciji i pomislio “Ne, ne, to bi bilo bedasto.” Ali obožavam Albusa Dumbledorea. To je drugi lik u čije bih cipele rado uskočio. No, imao sam dovoljno sreće da radim s velikim Richardom Harrisom (preminuo 2002., glumio u prva dva filma iz Potter franšize), a onda i s Michaelom Gambonom, koji je jedan od meni najdražih tipova, a i najdraži glumac.
S obzirom na to da smo se dotaknuli teme glume, evo jedno pitanje vezano baš za samo umijeće. Dakle, trenirali ste na Royal Academy of Dramatic Art u Londonu, gdje je glumački trening baziran na Stanislavskom. No, jeste li ikada imali prilike “isprobati”, primjerice, Čehovljeve tehnike ili pak Strasbergovu metodu? Ako da, što biste rekli, koja Vam je omiljena tehnika za kojom uvijek rado posegnete?
-Vidiš, radio sam dosta Čehova i čitao sam o Stanislavskom kad sam bio mlađi. Ali i o Leeju Strasbergu. I na žalost, ne paše mi njegov način rada. Znam nekoliko glumaca koji žive svoju ulogu. Nose kostim 24 sata dnevno i potpuno su saživljeni sa svojim likom. Ne žele čak ni da ih se oslovljava njihovim imenom, nego imenom lika. Iskreno, to mi zvuči kao jako puno napornog rada i nimalo me ne privlači. Svi mi imamo svoje metode i rekao bih da postoji onoliko metoda rada koliko postoji glumaca. Osobno volim kombinirati osjećanje i razmišljanje. Za razliku od onih glumaca koji se do te mjere uživljavaju da isključuju sve ostalo, ja to ne bih nikako mogao, niti želio – naprosto mi ne bi pasalo. Ja ti zapravo volim “izlaziti” iz lika. Kada sam radio s redateljem Mikeom Leighom, uvijek bi mi tijekom snimanja rekao “Okej, kada god tebi odgovara, uđi u lik” i onda bi na kraju scene rekao: “Sada izađi iz lika”. Za mene je puno lakše tako raditi – tada znaš kada si u liku, a kada nisi, a ne da cijelo vrijeme živiš taj lik i proživljavaš njegova stanja i emocije. To mi se ne sviđa. No, to je drugačiji pristup glumačkom radu i nadam se da, s iskustvom, svatko od nas nađe svoj put.
To ulaženje u lik i izlaženje iz lika zapravo je umijeće samo po sebi.
-Točno tako!
Moje zadnje pitanje također je vezano za glumčev pristup, a uz to fino zatvaramo krug jer se vraćamo Doktoru. Vaše je prvo iskustvo igranja Doktora bilo glumljenje Williama Hartnella kako glumi Prvog Doktora, u biografskom filmu Avantura u prostoru i vremenu. S obzirom na to, kakav Vam je tip izazova bio glumiti “samo” Doktora u Zarobljeni u vremenu, tj. koliko se razlikovao Vaš kreativni pristup ulozi?
-Pa, drago mi je da sam snimio Avanturu u prostoru i vremenu, samo to iskustvo mi je puno pomoglo u pripremi za Doktora jer sam došao na već poznat teren. Odnosno, poznavao sam svijet u kojem taj lik obitava. Kada sam pak stvarao lik, odnosno tumačio Williama Hartnella, osjećao sam veliku odgovornost prema njemu kao glumcu i prema njegovoj obitelji, prema ljudima koji su ga poznavali. Želio sam da me oni odobre i srećom – jesu. To mi je bilo najvažnije. No, kada sam glumio u Zarobljenima u vremenu, osjećao sam kao da Doktora trebam odigrati za obožavatelje, za njihovo odobrenje. Naravno da je i Avantura u prostoru i vremenu bila za obožavatelje, ali ipak primarno za odobrenje obitelji. Želio sam da kažu: “Da, to je bio William, on bi to točno ovako napravio.” Ali za Zarobljene u vremenu sam radio na tome da točno odigram sam lik Prvog Doktora, a ne Williama Hartnella. I to bih volio da obožavatelji odobre; da kažu “Da, to funkcionira, uvjerljivo mi je.” Bilo bi mi drago da tako reagiraju, ali nikada ne znate. Pričekajmo da izađe pa ćemo vidjeti.
Mislim da će reakcije biti jako pozitivne.
-O, nadam se da si u pravu. Hvala ti na vjeri u mene. I sretno sa svime, nadam se da ćeš opet imati priliku raditi Shakespearea na sceni!
I ja. Hvala Vam još jednom gospodine Bradley, bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s Vama.
Koraljka Suton