Hrvatski Decameron: Kako je Čadež u sto dana napisao vazdazelenu povijest pandemije

Arteistova publika Čadeža poznaje i kao jednoga od istaknutijih likova iz kolumni Pavla Svirca.

Tomislav Čadež je jedan od rijetkih ljudi koji u domaćim medijima znaju i usude se, kad je to potrebno (a često je upravo nasušno potrebno!), podviknuti “Car je gol!”, riskirajući time svakojake odmazde i gnjev naših malih careva. Čini to svojim kazališnim kritikama i osebujnim osvrtima na kulturne događaje u Jutarnjem listu.

Njegovi se izvještaji s premijera čitaju sa sladostrašću s kojom su i napisani – jer će glumu, kad treba, označiti kao zamorno prenemaganje, dijaloge kao granatiranje osnovnoškolskim dosjetkama, režiju kao drogirani ispad mediokritetstva. Zbog svega ovoga, naravno, kazališna publika ga voli više od kazališnog establišmenta.

Arteistova publika Čadeža pak poznaje i kao jednoga od istaknutijih likova iz kolumni Pavla Svirca, u bestseleru Biblioteke ArteistKnjiževna Groupie 2: Strovaljivanje” sa Svircem je planirao fekalni napad na uporišta domaće kulturne scene. Sada Čadeža, ukoričenog, čitamo u “Hrvatskom Dekameronu”. To je zbirka njegovih stotinu kratkih tekstova kojima je u Jutarnjem listu, iz dana u dan, pratio razvoj prvog pandemijskog vala restrikcija u Hrvatskoj i svijetu. Knjigu mi je preporučio Emanuel Željko Špoljar, objavio ju je Media Bar, urednik je Neven Kepeski, autor predgovora Dalibor Šimpraga, a podnaslov je “Dnevnik samoizoliranog intelektualca”.

U karanteni, iz svog Karlovca, Čadež široko prostire pogled, od Zagreba do New Yorka, pa piše o nabrijanom Stožeru, o liječnicima na prvoj liniji obrane, o tišini koja je zaposjela grad nakon velikog zagrebačkog potresa. Omeđen prvim ožujskim restrikcijama s jedne, i labavljenjem mjera u sezoni s druge strane, Čadežov dnevnik ipak nije endemski vezan samo za tih nekoliko mjeseci, nego ga i danas čitamo kao vadazeleno štivo o neuralgijama hrvatskog i globalnog društva.

Ovako, na primjer, Čadež piše u ožujku 2020.:

Grad je ozbiljno ranjen, centar je poput starca kojeg je trknuo auto. Kao, nije strašno, a sve mu se kosti stresle i mnoge napukle. Od Maksimira do Črnomerca pločnici napola prohodni, svakih stotinu metara ograđeni policijskim trakama. Kao za uviđaj. Kao da su se zbile stotine zločina. Kao da je svako to mjesto pozornica jednog ubojstva. I jest. Dogodio se urbicid.

Sve je isto ko i lani! Urbicid i policijskim trakama zapriječen prolaz gradskim ulicama upravo je ovog tjedna goruća tema koja mori roditelje školaraca. Ništa se nije promijenilo u posljednjih deset mjeseci.

Domaću situaciju Čadež stavlja u širi kontekst pa iz obilja začudnih vijesti iz svijeta vadi one najzanimljivije, igra se njima, secira ih, obrće. Putovanje svijetom nije ograničeno samo na 2020. godinu nego se proteže u povijest, do sredine 14. stoljeća kad je Europu unesrećila kuga, i dalje, sve do neandertalaca koji su se borili s bolešću na način ne tako različit od ovog kakvim se mi danas borimo, higijenom i distanciranjem. Prije se smatralo da bolesti bez vidljivog vanjskog uzroka nastaju zbog neprijateljskog čaranja, urečenosti ili opsjednutosti, te da ih izazivaju ljudi s urokljivim očima koji mogu imati po dvije zjenice u svakom oku. Demoniziranje “kužnih” nije sasvim iskorijenjeno ni 2020.

Naslov “Hrvatski Decameron” prikladno je posuđen od Giovannija Boccaccia, to jest iz njegove zbirke od stotinu novela o zgodama kojima mladi, pobjegli iz kugom opkoljenog grada, krate vrijeme karantene. Za Boccaccia Čadež kaže da ne piše samo književnost nego i novinarstvo, i to “za Pulitzera”. Ova knjiga je takva, boccacciovska, ganja ta mala tekstualna čuda u kojima se dobra književnost spaja s novinarstvom pulitzerovskog ranga; to i uspijeva postići u više navrata. Za mene, genijalan je tekst o olfaktivnoj praznini grada koja je nastupila s uvođenjem karantene, “Pandemija tišine u Hrvatskoj”.

Utihnuli su i zvukovi automobila, tramvaja, autobusa, a ljudi na ulici uglavnom – šute. Već tjednima nisam čuo da netko viče, već tjednima nisam susreo čovjeka koji glasno razgovara mobitelom, već tjednima nitko ni za kim nije štogod doviknuo. Svijet kao sa je stao, pritajio se, u grču neverbalnom traje i pokriva se tišinom. Kao da je zabrana tjelesnog dodira među ljudima onemogućila i svaku drugu njihovu komunikaciju. Velika većina ljudi preselila je, čini se, život u programiranu tišinu, okruženu neprestanim svjetlucanjem zaslona pametnog telefona.

U tekstu “Tko vama nedostaje?”, Čadež žali, kao i toliko nas, za Denisom Kuljišem. On je od Čadežovih dosjetki rado citirao onu da su hrvatski pisci uglavnom propali novinari, a novinari uglavnom propali pisci.
“Svi se krećemo u tim gabaritima, gdje se amaterizam i profesionalnost često izmućkaju u gemišt od kojega boli glava. Nedostaju mi, eto, ovih dana, mnoga pera, ljudi iza njih, koje je pogodila nepravda da prerano umru i ne dožive te opišu, kao literati i kao novinari, čovjeka i društvo u pandemiji. Silno u ovom trenutku nedostaje pero Denisa Kuljiša, njegove bravure, kalamburi, autoironija i dječja okrutnost spram gluposti. Zamišljam kako bi opisivao susjede, što bi sve izvukao o raznim pandemijama iz prošlosti, kako bi dočekao stoti Manolićev rođendan, a kako potretirao Vilija Beroša…”

I meni fali Kuljiš! Čadež ipak nadomješta, vrlo vješto, barem dio onoga što bi Kuljiš donio u svojim tekstovima u kojima je uspijevao u savršen omjer dovesti erudiciju i trač, pripovjedačko nadahnuće i dijamantno oštre uvide u zakulisja društvenih prevrata. I Čadež, baš kao i Kuljiš, nekako najviše procvjeta kad se domogne prilike oplesti po napuhanim veličinama hrvatske kulture, reći da je nešto što se čini kao slon zapravo tek muha, reći da je car gol. Skoro da mogu vidjeti kako mu se brk savija u prezrivom frktaju kad likuje nad projektom Hrvatskog društva pisaca koje je domaće literate pozvalo da vode dnevnik iz karantene.

“Malo se spisateljica i spisatelja odazvalo dosad, svega devet, a i ti su objavili robu nalik srednjoškolskim sastavcima. Toliku količinu razvučenih banalnosti, toliko malo stila, toliko nemoći, možete pronaći valjda jedino među hrvatskim literatima. Stvarnost se upravo pjeni, buja u nezamislivim realizacijama, a naša spisateljica i naš spisatelj opčinjeni su prije svega time što se događa njima, a ne što se događa svijetu. Njihov pogled ne seže dalje od pogleda u vlastitu bilježnicu. Vjerujem da će ubuduće stići priloga zanimljivijih, uzbudljivijih, pametnijih, koje bismo vam mogli preporučiti, no ovo što se sad piše – neće čitati nitko. Ni sad ni poslije.”

Kasnije, kako pandemija odmiče, Čadež se vraća tom izvoru naslade, tom projektu HDP-a. Pomaka nema osobitih, domaći literati piskaraju šuplje sebeljubive sastavke, većina ih je na razini srednjoškolske zadaćnice. Kroz osvrt na ove zapise, kojima Čadež oduzima status književnosti, odražava se i njegov oštar kritički stav prema suvremenoj domaćoj književnosti uopće; taj sentiment dijeli on s Igorom Mandićem kojeg također spominje u knjizi. Čitajući Hrvatski Decameron, poželio sam da netko nagovori Čadeža da se više okrene književnoj kritici, najvećem deficitu medija u nas. Bio bi gušt vidjeti malo života u tome, malo iskrenosti, malo energije – može i zlobe, nema veze!

Kako pademija uzima maha, tako i Čadež uzima zaleta za svoje zarazno freestyle putovanje bespućima društvenih začudnosti. Opada, međutim, njegova podrška epidemiološkoj diktaturi, čini mi se. Nije to izravno napisao, ali pred kraj “Dekamerona” ne osjeća se više ona gorljivost koju je u ožujku unosio u zapažanja o Stožeru, u kojima je doktoricu Markotić usporedio s generalom Stipetićem. U toj krivulji pada usuglašen je Čadež i s ostatkom Hrvata, čija je entuzijastična podrška Viliju Berošu i ekipi također gasnula i topila se s vremenom.

Iako nije ovo bilježenje društva u pandemiji htio podrediti svojoj intimi, nešto privatnog ipak se probilo u Čadežove zapise. Neki od njih pružili su mi veliko zadovoljstvo. Uživao sam čitajući prijevod pjesme Cesara Valleye iz pera Marka Čadeža, autorova sina gimnazijalca. Sjajan je to prijevod peruanskog poete koji se u svojim Ljudskim pjesmama bavio i virusima i ljubavi prema rodnom kraju, i sirotinjom.

Zaključit ću tekst citatom koji je i Čadežu mio: ulomak Šenoine pjesme unio je u poletan tekst “Zagrebe, glavu gore!”.

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,

U grudi nosiš, brate, srce cijelo;

Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,

Put vedra neba diži svoje čelo!

Pa došli danci nevolje i muke,

Pa teko s čela krvav tebi znoj,

Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,

I budi svoj!

Tomislav Čadež, rođen 1969. godine u Karlovcu, objavljuje u novinama od 1983., a profesionalno se novinarstvom bavi od 1993., kao kritičar, redaktor, urednik i reporter. Pokrenuo je 1990. godine s grupom suradnika časopis “Godine”. Objavio je knjige “Put u Hollywood” (pjesme, 2002.), “liječenikatolik.hr” (pjesme, 2007.), “Gospodar Karlovca” (2009., poezija), “Bitka za pravopis” (monografija iz lingvistike, 2013.).

Ivor Magdić

Dalibor ŠimpragaDenis KuljišHrvatski DecameronHrvatsko društvo pisacaNeven KepeskiPavle SviracTomislav Čadež
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment