Hajka je majka: Zašto se diže buka oko svake kune za pomoć domaćim glazbenicima?

Rezultati novog natječaja Republike i HGU-a vruća su tema - jedni su nezadovoljni rezultatima, drugi činjenicom što se naša lova uopće daje "zvijezdama". Je li doista tako?

Čudna prošloljetna rasprava o tome zaslužuju li glazbenici pomoć, odnosno, milost države i naroda u teškim vremenima zabranjenih koncerata bila je, sudeći po svemu, obično rasipanje vremena. Priča o Nini Badrić koja bi, po ciničnom savjetu jedne poljoprivrednice, u nedostatku novca mogla ići kopati krumpire, nije preobratila nijednog “digitalnog vojnika”, odnosno, nije donijela veće razumijevanje za glazbenike kojima je “novo normalno”, kao i ugostiteljima, ugasilo osnovnu djelatnost.

Ako je javno zaključeno da ćemo poludjeti bez kafića i koncerata, zašto u javnom životu kronično nedostaje empatije, pa i nekog osnovnog razumijevanja situacije koja je zadesila sve, ali nekima ipak, više nego drugima, iščupala posao iz ruku?

Jučer je, naime, objavljeno kako je Ministarstvo kulture i medija u sklopu natječaja u suradnji s Hrvatskom glazbenom unijom osiguralo 5.226.000,00 kuna za organizaciju ukupno 166 koncerata. Po 300 tisuća kuna dobili su koncerti Prljavog kazališta, Gibonnija, Tonyja Cetinskog i Petra Graše u pulskoj Areni u svibnju i lipnju ove godine te organizacija koncerta Parnog valjka u Areni Zagreb u svibnju.

Bum. Netko je u istoj rečenici spomenuo zvijezde i državnu potporu, štoviše, u stotinama tisuća kuna – i novo poglavlje besmislenog “digitalnog rata” može početi. Kreće vojska koja jednostavno ne dopušta da se poznatoj, čak i omiljenoj osobi dodijeli novac. Ta ista vojska istovremeno ne razumije da taj novac ne ide Graši u džep, već se raspoređuje na ogromnu mašineriju koja je potrebna za organizaciju koncerta, a koja je, podsjetimo još jednom, u “novom normalnom” jednostavno umrla. Izostanak senzibilnosti na “zvijezde” istovremeno znači potpuni izostanak empatije s čitavim lancem glazbene industrije, nekome možda smiješne, nekome možda odbojne, ali in-du-stri-je od koje ljudi žive i koja, kaotiga, ljudima donosi radost.

Nije Graši nego toncu

Negodovanje je (opet) postalo toliko glasno da se Hrvatska glazbena unija odlučila oglasiti priopćenjem u kojem ispravlja senzacionalistička tumačenja portala te objašnjava kome zapravo ide državni novac iz njihova natječaja.

“Ovim putem želimo informirati javnost kako su informacije koje su prenijeli portali netočne, jer glazbenici od spomenutog natječaja neće dobiti ništa, niti jednu lipu. Ta sredstva su namijenjena organizaciji koncerata i pokrivanju produkcijskih troškova (najam prostora, tehnike, razglas, rasvjeta, zaštitarska služba, covid mjere, dezinfekcijska sredstva i sl.). Tako se prioritetno pomaže onima koji nisu glazbenici, već mnogobrojne prateće djelatnosti nužne za funkcioniranje glazbene djelatnosti koji također moraju prehraniti svoje obitelji”, naglašava HGU.

Jedanm od projekata koji su prošli na natječaju je i Gibonnijev koncert u pulskoj Areni (Screenshot: HRT)

Ako je javno zaključeno da ćemo poludjeti bez kafića i koncerata, zašto u javnom životu kronično nedostaje osnovnog razumijevanja situacije koja je zadesila sve, ali nekima ipak, više nego drugima, iščupala posao iz ruku?

Smirite se, ljudi, vaša lova ne ide Graši, a neće se omastiti ni Gibonni. Svirat će da sviraju, podsjete ljude da su tu, pokriju neke osnovne troškove i zaposle sve te ljude koji žive od organizacije koncerata. Onih koncerata na kojima ste prekidali veze, okidali fotke, plakali, pjevali, plesali, povraćali, upoznali prijatelje.

Kao i većina natječaja koji imaju veze s državom, i ovaj je pomalo kontroverzan. Nekoliko nam je izvođača, naime, (pristojno) odbilo odgovoriti na naša pitanja – Zašto dio javnosti toliko prezire ikakvu pomoć glazbenicima? U čemu je toliki problem? Kako su u državi nadaleko poznatoj po rasipanju novca novčano potpomognuti koncerti uspjeli biti takav trn u oku jednom vrlo glasnom dijelu javnosti?

Ne vjeruju, kažu nam, u poštenu raspodjelu sredstava i “ne žele se javno svađati”.

Dok je dio javnosti dobio dojam da se hrane nahranjeni, jedan je dio glazbenika natječaj doživio čak i kao potencijalni gubitak. Organizacija velikih arenskih koncerata, ističu, jako puno košta (stotine tisuća kuna i više), a svote koje je objavila HGU nisu u potpunosti ohrabrujuće, odnosno, ne jamče pokriće baš svih troškova.

“U natječaju je decidirano pisalo da HGU pokriva dio troškova organizacije, dakle, ne plaća honorar izvođaču već da se izvođač mora namiriti kroz prodaju ulaznica. Zato sam u konačnici odustao od prijave na natječaj jer se pojavila velika mogućnost da priča za nas može završiti čak i s minusom”, rekao nam je Goran Belošević, bubnjar i menadžer grupe Pravila igre.

Ljudi kao da sporo i teško shvaćaju što se sve krije iza jednog velikog koncerta. Za dobar spektakl nisu dovoljni razglas i utičnica, niti se muzičari na pozornicama tim poslom bave sporadično, iz nekog hobija.

“Čime se ti ZAPRAVO baviš?”

“Htjela bih da na mjesec dana magično nestane sva dostupna muzika, da nestanu svi CD-ovi, ploče, kazete, YouTube, streaming, pa da vidim koliko je glazba doista nebitan faktor u ljudskim životima”, pomalo ogorčeno nam priča kantautorica Luce. “Prije svega me vrijeđa činjenica da jako puno ljudi ne doživljava bavljenje glazbom kao pravi posao. Koliko sam puta čula “aha, a čim se zapravo ti baviš?” Ne shvaćaju koliko je vremena, novaca, živaca, truda i odricanja potrebno da bi se došlo do momenta u kojem samo nešto otpjevaš na bini i odeš doma”, kaže nam autorica hitova poput “Možda mi” i “Vraćam se”.

“Ljudi ne shvaćaju koliko je vremena, novaca, živaca, truda i odricanja potrebno da bi se došlo do momenta u kojem samo nešto otpjevaš na bini i odeš doma” (Foto: Toni Bisaku)

“Svim onim pametnjakovićima koji misle da je to toliko jednostavno poručila bih da probaju stati pred par stotina ili tisuća ljudi, po mogućnosti s autorskim materijalom, fino ogoljeni, svima na raspolaganju za kritike i vrijeđanja po portalima, pa da ih pitam je li im ugodno i je li to tako jednostavno. Reći će da nije, ali da to ni nije njihov posao. E pa nije ni moj posao raditi na šalteru u banci ili prodavati voće na štandu, pa svejedno neću omalovažavati one koji to rade”, kaže nam Luce.

Luce o glazbi i estradnim trikovima: “Najpozornije slušaju kad šapćeš”

Kad država nije reagirala na “novonormalne” neprilike glazbenika, nastala je hajka. Sad kad je napokon kako-tako reagirala, opet je, naravno, hajka. Jedni su ljuti jer nisu prošli na natječaju, drugi tihi jer u strahu od javnog linča ne smiju ni reći da su dobili lovu. Muzika je ovih dana baš čudno mjesto.

GibonniGoran BeloševićHGUhrvatska glazbaLuceNina BadrićPetar GrašoPrljavo kazalište
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment