Glas Koncila uvodi kolumnu “Ispovijesti grešnog opata”

Stari me nazvao dosta trijezan i zamolio me da odem u pola osam navečer na pedesetogodišnjicu “Glasa Koncila” na Kaptol.

Kad već piskaram, zašto se ne bi uključio među te časne, crkvene ljude, rekao je. Priznao je da mu je najveća želja vidjeti bilo kakav moj tekst otisnut masnim slovima na bilo kojoj stranici Glasa Koncila, makar i na zadnjoj, među šalama, pošalicama i anegdotama iz crkvenog života.

– Otiđi na tu godišnjicu, upoznaj se s ljudima, reci im ko ti je otac… Dat će ti da nešto pišeš… Bolje ti je to nego da te Pavić guzi… Kod njega bi moro postat pokusni štakor za one njegove DODO doktore u koje se i tvoja jadna mater prijavila… Gurat će ti radioaktivne toplomjere u guzicu…

Tolko mi je bilo dosadno da sam fakat odlučio otići na tu kaptolsku proslavu… Sigurno će imati bogat domjenak… A ne ko one bijede u “Profilu”, “Algoritmu”, “VBZ-u”… I možda gore ukebam Bandića da mi napokon kaže na čemu sam u vezi glume na Akademiji, hoće li me upisat ili neće. Uredno sam se odjenuo i zapičio prema Kaptolu.

Na tramvajskoj stanici na Glavnom kolodvoru spazio sam Srđana Sandića. Dobro je izgledao, skratio kosu… Kao da se proljepšao preko ljeta. Pitao sam ga hoće li sa mnom na obljetnicu “Glasa Koncila”, mogli bi gore napravit neki skandal, na polovici svečanosti izvadit kite i viknut: “Šta glumite, svi ovo imate među nogama… osim žena…” Jutarnji bi nas odmah stavio na naslovnicu. Oni izdvoje duplericu za bilo kakvog krepila, pa makar imao samo za prijaviti da mu je neki svećenik u tramvaju stao na nogu. Doduše, nisam baš primijetio da se svećenici nešto previše vozaju po tramvajima… Čak su se i franjevci motorizirali… Lik s onom ubogom, srednjovjekovnom smeđom haljom i kapuljačom piči u nekim bijesnim kolima iz kojih mu se ori Thompsonov novi album “Ora et Labora”. Možda si tu sliku naručim da mi je hiper-realistički naslika mladi slikar Stipan Tadić. To bi mu bila i jebena društveno kritička slika, odmah bi dospio u “Globus” koji se sad za visinu naklade lavovski bori s časopisom za kulturno-društvena pitanja “Marulić”.

Obljetnica “Glasa Koncila” održavala se u nekakvoj građevini odmah pored Katedrale. Na ulasku sam na dvorištu spazio hrpu ženski u narodnim nošnjama iz zbora Ivan Goran Kovačić za koje sam čuo da se vole dobro poseksat. Sve mi je to djelovalo obećavajuće. Možda koju od njih nategnem kasnije na domjenku… Zamisli, štukat se sa ženskom koja na sebi ima tu narodnu nošnju, a ispod moderne tange i seksi steznike. Lagano joj zadišeš tu tradicionalnu suknju, a kad kroz rasporak isučeš svog nadignutog pitona, ona kao uplašeno položi dlan na usta i uzdahne: “Juh, šta ti strši…” Uh, da imam imalo sluha, odmah bi se upisao u taj zbor; kukurikao bih tamo kao moćni, slavonski pivac… Ono, kao pijem puno piva, pivac.

Zakoračio sam u prepunu dvoranu, jedva se progurao do slobodnog sjedišta. Prvo što me zasmetalo, bilo je što mi se neka časna sestra u redu iza mene počela dosta svjetovno, drsko grčit da šta sam tako visok sjeo ispred nje, ništa neće vidjet. Na to sam fakat popizdio.

– Daj malo više dostojanstva, betmenice… Tu mi se ponašaš ko neki sirovi vojnik kojem su u kinu zaklonili pogled baš u trenutku kad se na platnu odigravala neka erotska scena… I nisam ja toliko visok, nego si ti patuljasta… Šta si iz kurije nisi ponijela neki jastuk da ga staviš pod guzicu… – odbrusio sam.

Dosta me sjebalo i dizanje na himnu; moro sam naglo ustat, a imo sam na koljenima torbu punu primjeraka knjige “Književna groupie” koje sam poslije moro još razvozit po gradu, zamalo se sve to rasulo po glavi prevoditeljice Gige Gračan koja je sjedila ispred mene i među svim tim svećenicima i časnim sestrama dekadentno ispuhivala dim iz one polusvijetleće, baterijske cigarete. Nakon tog uzmuvavanja bilo mi je teško složit dostojanstvenu facu kakvu zahtijeva slušanje himne. I još sam fakat bio viši za najmanje dvije glave od svih oko sebe, pa sam za trajanja himne stršao kao natrula breza.

Program je trajao punih dva sata. Suradnici “Glasa Koncila” djelovali su mi tako nekako dobroćudno naspram suradnika “Jutarnjeg lista” koji su uvijek nešto živčani, pripiti i stalno u “Limbu” i “Van Goghu” tračaju jedni druge, a najviše gade samog Pavića. U redakciji “Glasa Koncila” sigurno nema takvih međusobnih podmetanja, tračeva… Ako i zbijaju grube šale na račun nekoga, onda je to samo na račun Stipe Mesića, svoje ne diraju… Ah, taj “Glas Koncila” je baš nekako retro, puno tekstova, malo fotki i gotovo niti jedan oglas osim za vlastitu, crkvenu robu, knjige… Možda bih se u toj redakciji fakat mogao smiriti, na normalan način zaraditi neku lovu… Nema kod njih jurnjave po presicama, iskamčivanja seksi izjava od Rozge, Severine, ne moraš se ni s političarima zajebavat…

Fotoreporter “Glasa Koncila” izjavio je na toj svečanosti da mu je najdinamičniji dio posla kad snima polagano kretanje procesija po svetištima diljem Hrvatske… Jebote, oni u toj redakciji fakat briju na kunderijansku polaganost… Nema kod njih stresa, taj “Glas koncila” se jedini odupro ovom odurnom površnom vremenu di samo nešto bezglavo juriš tamo-amo da bi se navečer ko zgnječena buba razlio po krevetu, toliko sjeban da usred teškog umora ne možeš ni zaspat nego ti neke debilne, stresne misli o blagajni, virmanima, ugovorima letaju po glavi kao vinske mušice iznad usmrđene bačve.

Nakon izjava novinara i urednika, na red su došli skečevi koje kao da je izrežirala naglo obraćena Mani Gotovac u koprodukciji sa provokativnim Zoranom Ferićem. U tim skečevima na smiješan se način neizravno govorilo o Bozanićevoj dobroti i pomalo mučeničkom putu “Glasa Koncila”. Stalno se isticalo kako se “Glas Koncila” nekad jedini borio protiv komunisičke propagande, pa mi se činilo kao da na neki način i žale za tim potentnim, kreativnim vremenima kao Feralovci za vremenima kad je Tuđman još bio živ i zdrav.

Najbolji dio svečanosti bila mi je svirka karizmatično bradatog kantautora Čede Antolića. Njegove pjesme bile su pravo osvježenje, onako očišćene od svakih najjadnijih dnevno-političkih, klerikalno plitkih aluzija na “naše i njihove”… U svojoj pjesmi “Zašto” obraćao se izravno Bogu i suštinskim, bitnim stvarima, bolila ga je patka za Mesića, Milanovića… Čedo zna da se ionako svi ti bijedni režimi utemeljeni na debilizmu raspadaju sami od sebe, kao gnojni prišt koji se kad ga previše diraš još više upali, nabubri, a kad ga samo pustiš, samom od sebe mu jednom trenutku iscuri gnoj i nestane ga.

Nije bio loš ni prekaljeni crkveni novinar Don Živko Kustić. Tijelom je djelovao malaksalo, ali kad je počeo govoriti činio se još prilično oštroumnim; čvrstim glasom izjavio je da smo svi mi u publici dobri, čestiti ljudi jer samo takvi ljudi su u stanju otrpjeti tih dva sata te svečanosti koju smo svi mi otrpjeli.

Fakat sam se dobro držao, sve sam to u miru odlušao, da bih onda sve to sjebao na svečanom domjenku; onako izmožden, žedan, odmah sam navalio na đakovački rizling koji su u kansterima dofurali ravno iz podruma đakovačke nadbiskupije. Lokao sam kao zvijer. Morao sam si razigrati umrtvljeni mozak. Počeo sam svašta zabrijavati… Tražio sam Čedu Antolića da mu kažem kako se zbog njegovih pjesama želim vratiti kršćanstvu od kojeg me odbio moj vlastiti stari… njegove molitve za ručkom da bi se već nakon dva sata mrtav pijan valjao na dvorištu u kokošjim govnima izgovarajući skarednosti kojih bi se posramio Markiz de Sade i Milko Valent zajedno.

Onda sam s punom čašom iz koje mi se po šaci prelijevalo vino, prišao uredniku “Glasa Koncila” Ivanu Mikleniću i naturao mu u ruke primjerak svoje knjige “Književna Groupie”. Počeo sam mu srat da je “Glas Koncila” loš, da su im tekstovi jadni, jednodimenzionalni, da su to toliko jadne novine da ih ne možeš ni pošteno kritizirat jer bi to bilo kao da se ideš potuć s nekim polumrtvim djedicom na aparatima.

– U doba Kustića i Bonaventure Dude bili ste dobri, ali di su ta vremena… daleko iza vas. Sad ste pali, sad izgledate kao podlistak “Jutarnjeg lista”… Treba vam temeljita promjena… Ne redizajn, nego tekstovi… fale vam pravi tekstovi… Doduše, nije to lako danas ni nać, kad više niko ni ne zna pisat… Evo, ja vam mogu za početak počet taslačit kolumnu “Ispovijesti grešnog opata”… Preko njega bi trijebili kukolj u vlastitim redovima… Taj grešni opat na sebe bi preuzeo sve devijacije unutar same Crkve… I onda bi svi pomislili, pogledaj ove… Rasturaju sami sebe… Koji genijalci, to je to! I Papa Franjo bi to odobrio… A preko tog rasturanja samih sebe, mogli bi onda počet rasturat i te svoje neprijatelje… taj grešni opat mogao bi ići na orgije koje Mesić još uvijek priređuje na Pantovčaku uz demonsko masonsku, klavirsku svirku predsjednika Josipovića… “Ispovijesti grešnog opata”, zapamtite to, Ivane, “Glas koncila” počeo bi se kao lud čitat i izvan crkvenih redova, ne bi ga više kupovali samo takozvani kršćani… Pisao bih jednostavnim, pristupačnim jezikom baš kao što je Don Živko pisao svoje nagrađene kolumne “Dnevnik seoskog župnika”… Doduše, uz pokoju masnu psovku jer nismo farizeji, licemjeri… – nahuškavao sam Miklenića.

Bez riječi se sklonio od mene nekud u stranu. A ja sam poletio pred samog Bozanića. Pred njim mi se ipak uspetljao jezik:

– Ta vaša crna halja… Sandić slične isprobava u “Bershki”… Ali nikad ne može u njima izgledat ovako ozbiljno, dostojanstveno kao vi… I Modni Mačak je pokušavao nositi takve slične halje, kapice, ali to je ispalo kao kad se žaba osedla… To sam vam samo želio reći, dobri Kardinale… I ne bi bilo loše da vratite onaj zlatni križ oko vrata… Ovo furanje na skromnog Papu Franju vam je nekako prepubertetski… Kao kad sam ja po uzoru na Bareta nosio neke seljačke kaubojke… – izgovorio sam to i pobjegao.

Završio sam među časnim sestrama koje su mlatile po nekim ličkim gibanicama.  Jedna od njih je bila fakat zgodna. Tu sam se totalno pogubio. Mislio sam, ako je časna sestra, ne može me grubo odbit kao one djevojke u disku… Mogu joj se upucavat bez ikakvog straha od poniženja.

Uletio sam joj s nekom poluintelektualnom spikom, pitao sam je vjeruje li u kaos ili svemirsku harmoniju? Da bi je onda mamio da pobjegne sa mnom u “Sedmicu”, da ću je upoznat s Robertom Perišićem i Norom Verde… Neka malo osjeti pravi, divlji život…

– Ako se nakon razgovora s lejzbo spisateljicom Norom Verde vratiš u samostan, e onda možeš reći za sebe da si fakat snažna kršćanka. Nora Verde se busa u prsa da je svojom dijalektikom, retorikom u stanju čak i Editu Majić izvući iz onog strogog francuskog samostana Klarisa ili kojeg već…

U tom trenutku s leđa mi je prišao u ramenima dosta snažni Don Damir Stojić. Glasom sličnim onom Donu Korleoneu, zamolio me da napustim dvoranu. Pokupio sam se kao prestrašeni štakor. Ona lijepa časna sestra na brzinu mi je pružila gibanicu umotanu u salvetu. Neka mi se nađe za popudbinu. Ganulo me to… Možda se još vratim majci Crkvi.

Spuštajući se s Kaptola, napokon sam osvijestio što me mučilo čitavo vrijeme… Pa na obljetnici nije bilo Predraga Matvejevića! Kako to… Zašto nije bio u publici? Pa to je nemoguće! Predrag da nije došao na to društveno kulturno događanje… Za mene je ta činjenica bila ravna skandalu! Da sam bio novinar nekog dnevnog tiska, odmah bih raspalio naslov: “AFERA: Dogodila se obljetnica na kojoj u publici nije bilo Predraga Matvejevića!”

Pripišalo mi se od sveg onog vina. Zastao sam uz drvo pored taxi stajališta. Izvadio sam penis. Pomokrio sam se po naboranoj kori od drveća. Potom sam prevukao kožicu preko glavića. Kao da sam još dodatno htio sagriješiti. Neka užasna psihoza, da se baš svaki imalo plemenitiji osjećaj mora oskvrnuti… Kao da sam kakav nihilistični FAK-ovac koji se želi pomokriti i još uz to penisom protrljati o Fabrijev impozantan književni opus prepun uzvišenih osjećaja, prepun ljepotnih, baroknih pridjeva.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, knjigu Pavla Svirca možete naručiti na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu je besplatna i vrši se isti dan. 

Bozanićdon Damir StojićGiga Gračan. Ninoslav PavićMani GotovacNedjeljko FabrioNora VerdeŽivko Kustić
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment