”Volim Franklina Delana Roosevelta. Volim političke znanosti.” To nisu riječi, primjerice friškog dobitnika Pulitzerove nagrade Kendricka Lamara, prvog izvan glazbene kategorije jazza ili klasike. Izjava pripada jednom od njegovih najočitijih antipoda u hip-hopu, instant-zvijezdi Cardi B, koja je svoj nedavni, prilično fascinantni intervju za GQ otvorila izlaganjem o FDR-u i važnosti kvalitetnoga socijalnog osiguranja. Neočekivan je to trenutak u priči o dvadesetpetogodišnjoj bivšoj striptizeti i reality zvijezdi, koja je krajem prošle godine nakon dva ne posebno zapažena mixtapea eksplodirala s uspješnicom ”Bodak Yellow”.
Otvoreno u intervjuu progovara i o podvrgavanju ilegalnim estetskim zahvatima kako bi unaprijedila karijeru egzotične plesačice. Uzevši u obzir njezinu osobnu povijest, Cardi B na začelju je izvođača za koje bismo pretpostavili da će govoriti o blagodatima New Deala. Priča o odrastanju u Bronxu, imigrantskom podrijetlu (otac joj je iz Dominikanske Republike, majka iz Trinidada), članstvu u bandi i usponu prema slavi bez biranja sredstava, utjelovljenje je američkog (reperskog) sna. Naravno, put preko trnja do zvijezda tek u rijetkim slučajevima urodi plodom. Stoga je dobrodošla promjena što osiguranje čvršće društvene mreže spominje upravo netko tko je prošao taj put i sve njegove opasnosti, prkoseći celebrity kulturi koja individualni uspjeh tretira više nečim zapisanim u kamenu, a manje spletom sretnih okolnosti.
Njezin debitantski album ”Invasion of Privacy” precizno je osmišljen za dominaciju nad pop-kulturnim trenutkom i ne smjera svojoj autorici osigurati mjesto u panteonu velikih MC-jeva. To samo po sebi nije ništa loše, dapače pokazalo se uspješnim – album je dosegao zlatnu nakladu u prvom danu prodaje te postavio rekord među izvođačicama s čak stotinu milijuna prijenosa uživo u jednom tjednu. Impresivne brojke pokazuju kako je Cardi B uspjela iz internetskog fenomena prerasti u pravu pop-zvijezdu.
Glazbeno gledano, ”Invasion of Privacy” uklapa se u još žilavo aktualni trap-trend. Čak i kad pokaže da je sposobna za daleko više od prežvakavanja tuđih triplet flowova kao u uvodnoj ”Get Up 10”, i ona i producenti tvrdoglavo biraju relativno generičke trap-podloge koje su posljednjih godina potpuno preuzele komercijalni hip-hop. Recept s ”Bodak Yellow” ponavlja se očito i na ”Drip” s trojcem Migos i ”Bartier Cardi” s 21 Savageom. No s obzirom na ponovljeni uspjeh, čini se da ni njezinoj publici ni kritičarima, koji mahom hvale album, monotonost nimalo ne smeta.
Od predvidljivih glazbenih rješenja zanimljiviji je koncept ne samo albuma, nego i Cardi B kao javne osobe. Put slave počela je objavama na Instagramu, stoga ne čudi vrlo prikladan naslov tog ostvarenja. Ona nudi vlastitu inačicu radikalne transparentnosti: tekstovi su izravni, puni intimnih detalja i aluzija pa i nepotrebnih svakodnevnih sitnica, koji namjerno pojačavaju dokumentaristički štih. Čak i naslovnica albuma, koja ju predstavlja kao neobičnu mješavinu Madonne i Maxa Headrooma, poručuje da je njezina privatnost narušena. Izlažući je izvođačica poput kakva računalna virusa zapravo napada vašu privatnost, gađajući vas složencem samohvale, vulgarnosti i audiobiografije.
Premda Cardi B nije prva reality zvijezda koja se okušala u pop-vodama, dosad je vjerojatno najuspješnija jer mehanizme naučene u svojem prvom svijetu uspješno primjenjuje u drugom. Ne stidi se svojih striperskih ili reality korijena, nego ih ugrađuje u glazbeni put, gradeći personu na otvorenosti umjesto mitologiji. Naravno, tu otvorenost možemo promatrati tek kao dobro promišljen promidžbeni alat. Ako i jest tako, neosporna je učinkovitost ideje kojoj izjave poput one citirane na početku daju dodatnu dozu nepredvidljivosti i pojačavaju dojam slojevitosti, a time i zanimljivost autorice.
”Invasion of Privacy” na kraju ipak upada u zamku tipičnu za ”ženske MC-je” – svjesno ili nesvjesno oslanjanje na tjelesnost. Nije to pritom umanjivanje talenta komercijalno usmjerenih reperica u korist njihovih muških kolega, nego jednostavno najunosniji i najmanje riskantan marketinški potez. Tezu potvrđuju i izvrsna ostvarenja poput prošlogodišnjeg ”Laila’s Wisdom” od Rapsody čija promišljena, delikatna introspekcija jednostavno nije u stanju privući jednako širok krug slušatelja kao ovaj album.
U pitanju je legitimna strategija brzoga uspjeha, koja je dugoročno pokopala i tehnički nadarenije izvođačice poput Missy Elliott ili Nicki Minaj. Iako je glazbeno ukorijenjen u trenutku, čak i onda kad izlazi iz očekivanih okvira, poput u ljetnoj latino obojenoj ”I Like it”, album svejedno potvrđuje da njegova autorica ima više nego dovoljno osobnosti za svoj ”The Blueprint” ili ”My Dark Twisted Fantasy”. Hoće li tako nešto i snimiti, vjerojatno ovisi o tome i koliko je uopće moguće izgraditi nešto trajnije na estetici koja svjesno fetišizira filozofiju ”ovdje i sada”.
Karlo Rafaneli