Roman “Bjeguni” slavne poljske književnice Olge Tokarczuk slavi epifaniju izbavljenja

Roman Bjeguni afirmira "sve što odstupa od norme, što je premalo ili preveliko, pretjerano ili nepotpuno, monstruozno i odbojno".

U izdanju Frakture u Hrvatskoj je objavljen drugi naslov slavne poljske književnice Olge Tokarczuk i dobitnice Nobelove nagrade za književnost – neuobičajeno, ali i jednostavno nazvan “Bjeguni”. Preveo ga je Mladen Martić, koji je zaslužan za prijevod “Knjige Jakubove”, golemog romana nagrađenog prestižnom nagradom Man Booker, nakon čega je Olga Tokarczuk dobila i Nobelovu nagradu za književnost. Ni ovaj zadnji roman nije ostao bez nagrade, naime, “Bjeguni” su ubrzo po objavljivanju 2007. godine u Poljskoj nagrađeni književnom nagradom Nike, a na engleskom govornom području roman je osvojio Man Booker International.

Prozno djelo Olge Tokarzcuk u prvom redu je zbirka zapisa, razmišljanja, reminiscencija, pa i priča, a sve je posloženo u 115 raznorodnih naslova. Popriličan je broj stihova koji se značenjski šire i značajno prožimaju iskustva pripovjedačice,  produbljujući neki novi smisao, na mahove neuhvatljiv – čini se da bježi poprimajući karakter homofobičnih bjeguna. Uglavnom te fragmentarne proze spekulativno preispituju smisao vlastitog postojanja, dovode u pitanje red i poredak riječi kroz koje se likovi ostvaruju u svijetu, dok je život svuda uokolo u stalnoj mijeni nadilazeći uobičajene percepcije u svakom pogledu. Jedino što na kraju preostaje kao stalnost upravo je nepostojanost popraćena nizom pitanja koja se ponavljaju u beskrajnoj igri riječi.

U proznim “Bjegunima” Olge Tokarczuk sve je fluidno – već u prvom zapisu Jesam autorica osluškuje samu pripovjedačicu pitajući se koliko je njezina instanca autentična, izvjesna i sposobna da zahvati u temeljna životna iskušenja, može li nadići zadane granice. Jer, svaki put zadrhti riječ njezina pri pomisli da “iščeznuće životne vreve” osamljuje i ukazuje pritom na krhkost i nestalnost mišljenog, izgovorenog, napisanog i proživljenog iskustva. Dovoljan je taj spoznajući titraj usred životne dinamike, u kojemu će zatečeni pojedinac shvatiti da je “jedno prisuće postalo svjesno sebe svoje jedinstvene samoće usred vreve”. Pripovjedačica koja u svojoj stvaralačkoj riječi sažima strahove autorice nije uvijek stvaralačka, jer neodlučno ostaje zapletena u pitanjima s kojima se ne može nositi, pripovjedačica je tek “jedno prisuće” krhko kao tanahno pruće. Puhne jači vjetar i sve odnese u bezdan.

Da ostanemo u duhu prijevoda, dok jaka riječ nakratko “tihne” i tihne sve dok posve ne utihne u bezdanima totalnog utihnuća, u bezdanima tim svakodnevno nestaju bezbrojna prisuća neizbježno. Upravo su ta prisuća obilježena i označena u tekstu uobličena u riječ, i po riječi sve jest zakratko tek toliko koliko se kaže, i sve što nakon pozicioniranja riječi i slova slijedi jest iskrcaj. Točno tako nakon ukrcaja sve je iskrcaj, iskrcavanje vlastitih utihnuća raznovrsnih boja i oblika, smislenih i nesmislenih, izmišljenih i stvarnih ukoliko je uopće dopušteno granice uspostavljati. I na kraju u zadnjem zapisu sve što je izloženo, iskrcano, sve se sažima u tek jedan ukrcaj – Boarding.

Kako je to ostajati u svijetu, služiti u njemu, raditi svakodnevno i pratiti ritam izvanjskog nametnutog? Kakav je to osjećaj?Poguban i traumatičan. Služiti diktatima raznim i diktatorima koji mame i manipuliraju, iluzijom hrane svoje žrtve. Nisu više ni diktatori kao što su bili. Potkrepljuje pripovjedačica svoj nazor i filozofiju života odabranim primjerima. Na Jadranskom moru, usred rascvjetanog Mediterana ispunjenog suncem i morem, u gradu Splitu osunčanom i dokonom, mlada obitelj putuje i putuje, vozi se duž obale i napokon stižu na Vis u Komižu. U jednom trenutku auto se zaustavlja, žena i dijete izlaze iz auta nakratko van, suprug ih čeka u autu, no više ih nije bilo, jednostavno su nestali i nitko ih nije mogao pronaći.

U jednom drugom velikom gradu u građanskoj obitelji život svakodnevno dijele supruga, bolesno dijete, neizlječivo doduše, njezin pasivni muž i svekrva koja redovito dolazi i odlazi. Suprug cijelo vrijeme sumorno vrti po TV kanalima preslagujući ratne traume u svojoj glavi, a svekrva požrtvovno pomaže i snahi i sinu i unuku i nikoga nizašto ne osuđuje. I dok jednog jutra supruga odlazi u grad u uobičajenu nabavku lijekova, neki je nemir obuzima i umjesto brzog povratka kući ona samo hoda i hoda, nije imala dovoljno snage da se vrati. Zapazila je prosjakinju, zapuštenu ženu koja i nije bila tipična prosjakinja. Odlučila je slijediti tu ženu, htjela je saznati gdje će na kraju završiti, gdje živi. I napasno je doslovno natjeravala tu čudnu bjegunku, sve se pretvorilo u sumanuto hodanje, pa u praćenje, i bilo je to bježanje iscrpljujuće i zamorno. Ostao je samo bijeg, a ona još jedna bjegunka, uglavnom, kući se više nije vraćala.

Tako svi bjegovi započinju – jednom kad započnu i kad se zareda bijeg za bijegom, više se ne može i ne smije stati. Tako je stara bjegunka, žena koja se smucala oko kolodvora i stalno bježala naokolo, poučavala one koji su je htjeli čuti i to s osobitim soteriološkim žarom, imperativno je ponavljala samo “se kreći, njiši, ljuljaj, hodaj, trči, bježi, jer čim se zaboraviš i staneš, zgrabit će te njegove velike ruke…” (207).

Nije to bijeg iz života, ne baš suprotno to je bijeg u život, bijeg koji garantira i koji obećava i oni zato bježe da život, da ga imaju u izobilju.

Roman “Bjeguni” afirmira “sve što odstupa od norme, što je premalo ili preveliko, pretjerano ili nepotpuno, monstruozno i odbojno”. To je poetika bijega potpunog i doslovnog, to je epifanija izbavljenja prožeta dubokim prezirom prema služenju okoštalim formama skladnim, simetričnim i predvidivim. Razotkriven je napokon gotovo u mističnom zanosu “onaj tko vlada svijetom”, njegova slabost postala je očita, valja nam u nju zagaziti. Presudan je prvi korak taj životni iskorak, i nakon te sudbonosne geste nužno je neprestano koračati i koračati, jer onaj koji vlada nikada više neće imati nikakvu “vlast nad kretanjem / jer zna on dobro / da je naše tijelo u pokretu sveto”. I zato postojano i dosljedno svaki bjegun treba odbaciti “zemlju i pođe na put” jer došao je čas kada se pobjeći može onome tko vlada svijetom, naravno “samo kada se krećeš”.

Olga Tokarczuk više ne želi živjeti u zatvorenom svijetu u kojem jedina konstanta ostaje ustrajno vraćanje svijesti na stanovite slike, uvijek predvidive i “dobrodošle”, ne želi više istrajavati inficirana medijima u kojima je sve jasno, nedorečenosti nema i ne može biti. Niti jedna bjegunka, a niti bjegun nikada više neće pasivno stajati usred svijeta “opčinjeni viđenim”.    

 

 

 

BjeguniFrakturaMladen MartićOlga Tokarczuk
Imate mišljenje? Iskažite ga! (0)
Add Comment