Amerika – dovoljno prosječna predstava da se održi na repertoaru

Zivko AnocicSivi masivni zid. Bezličan. U kutu pozornice stoji Karl Rossmann (Živko Anočić) u odijelu s kravatom. Osvijetljen. Pored njega naglo pada kutija. Vrijeme je za odlazak na kontinent nade. Vrijeme je za Ameriku.

Tako poljski redatelj Janusz Kica (1957.) otvara uprizorenje Kafkina nedovršena romana Amerika koji je premijerno izveden 23. travnja 2014. u riječkome HNK-u Ivan pl. Zajc, a 10. svibnja u zagrebačkoj Gavelli. Riječ je o suradnji dviju kazališnih kuća, koja se u ovome slučaju pokazala uspješnom pruživši publici prosječnu predstavu koja bi se mogla dulje zadržati na repertoaru.

Autor dramatizacije Goran Ferčec u programskoj bilješci ističe kako je Ameriku, roman o mladome imigrantu Karlu Rossmannu, čitao kao roman o ženama. Stoga u predstavi žene – od sluškinje Johanne Brummer (Nika Mišković), zavodnički okrutne Klare (Aleksandra Stojaković), sestrinske i brižne Therese (Jelena Lopatić), majčinske figure Grete (Biljana Torić) do na kraju nadrealno ovisne i debele Brunelde (Olivera Baljak) – simboliziraju pomirenje i uništenje pojedinca koji zapravo nije sposoban komunicirati i pronaći mjesto na kojemu neće biti suvišan, što ga ne sprječava da se u svojoj naivnosti tomu i nada.

Kad zapravo sve polazi po zlu za Karla Rossmanna? U trenutku kad napravi dijete sluškinji Johanni Brummer i biva otpravljen iz obiteljskoga doma u svijet ili samim dolaskom na brod gdje se susreće s Ložačem (Hrvoje Klobučar) kojemu je nanesena strašna nepravda, a ne može nadređenima iskazati u čemu je problem. Tu dolazi do uobičajena kafkijanskoga prekida komunikacije. Rossmann želi pomoći Ložaču, no ne uspijeva jer se nenadano na brodu susreće s ujakom Jakobom (Davor Jureško) koji će se pobrinuti za njega u New Yorku.

Trenutak je susreta s Ložačem točka preokreta u Rossmannovu pokretanju niza nesretnih događanja u kojemu će se mjesto nade, Amerika, početi pretvarati u mjesto nestanka. Ne samo da će biti protjeran iz ujakova doma zbog odlaska kod sadističke djevojke Karle, nego će se sprijateljiti sa sumnjivim i proračunatim Francuzom Delamarcheom (Igor Kovač) i Ircem Robinsonom (Jasmin Mekić).

Prijateljstvo s najnižim imigrantskim slojem te Rossmannova naivnost i neodlučnost rezultirat će propuštanjem svih prilika koje mu kontinent može dati. Odlučnost Rossmann pokazuje jedino kada prihvaća posao liftboja u hotelu, mjestu brižnosti majčinske Grete i sestrinske Therese. Ubrzo i to polazi po zlu zbog dolaska pijana Robinsona kojemu je u svojoj naivnosti Karl obećao novce ne bi li ga se riješio. Obećanje postaje pečat na sudbini izgubljena pojedinca. Dobiva otkaz. Ništa se tu više ne može učiniti. Jedino što preostaje jest povratak na dno. U nadrealnoj sceni pokušaja bijega od Delmarchea i Robinsona Karl je metaforički vezan. Vezan uz debelu i zajedljivu Bruneldu o kojoj se valja skrbiti zajedno s prijateljima u skučenu sobičku. Na kraju je predstave povezan i s nadom za bolji život koja će možda ostvariti zaposlenjem u Narodnom kazalištu Oklahoma.

Živko Anočić izvrsno utjelovljuje izgubljenoga, tvrdoglavoga, pomalo naivnoga šesnaestogodišnjaka koji se u pokušajima pravednoga djelovanja zapravo samo zapetljava isključivo sebi na štetu. Može djelovati drukčije, no iz nekoga razloga to ne čini. Njegovim postupcima upravljaju žene kao razarajući čimbenik kojemu se ne može oduprijeti. One nisu dijabolične i jednoznačne. Javljaju se u mnoštvu oblika od anđeoskoga, uslužnoga do zajedljivoga i proračunatoga utjelovljenja.

Kica je na scenu uspio prenijeti raspoloženje, ugođaj kao vrhunac izražaja istodobno ne zanemarujući humoristični aspekt Kafkina romana. Gotovo se trosatna predstava tako učinila dovoljno dinamičnom i izdržljivom za prosječno gledateljstvo.

Pokoja bi se zamjerka mogla uputiti nejasnim prijelazima (primjerice, Karlov razgovor sa studentom na balkonu ili posljednja scena Karlova zapošljavanja kao glumca) koji gledateljima neupućenima u roman mogu činiti poteškoće u razumijevanju zbivanja ili zgusnutosti zbivanja u drugome dijelu predstave koji se s obzirom na prvi dio može učiniti kao da je napravljen „na brzinu“.

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...