Carrollova Alisa, prva junakinja književnosti za djecu koja je zakoračila u čudesni i drukčiji svijet, 2015. godine slavila je stotinu pedeseti rođendan. Ništa u toj zemlji čudesa nije pouzdano. Jezik nerijetko otklizava u dosjetke, Alisino se tijelo smanjuje i povećava zbog puberteta, cvijeće i životinje govore, a gotovo je svatko uvrijeđen, nepristojan ili jednostavno bezrazložno ljut. Bez obzira na činjenicu što su oko nje ”svi pomalo ludi”, Alisa je jednako bistra, zaigrana, znatiželjna i britka djevojčica koja ne može držati jezik za zubima, pa čak ni kad joj Kraljica prijeti odrubljivanjem glave. Njezin lik nosi drukčiju inačicu junaštva jer se obična djevojčica bori za sebe inteligentno i dovitljivo bez tipičnoga pokazivanja mišića. Pustolovine su ispunjene dječjim humorom i simpatičnom zbunjenošću pred odraslima. Ona nije pomodna ili kultna junakinja, naprosto je svoja.
Ivor Martinić preradbu Carrollove Alise u zemlji čudesa prema prijevodu Antuna Šoljana uranja u jezik te u potragu za imenom, odnosno identitetom. Tako se zapravo sva imaginacijska snaga kazališta, ali i glumačka, iscrpljuje u jeziku te stoga redateljica Renata Carola Gatica pozornost usmjerava na tehničke predispozicije i snažnu vizualnost predstave. Sporedni se likovi nedovoljno razvijaju, a sam dramski tekst ima premalo humornih elemenata isključivši referencije na popularnu kulturu koje djeca mogu i ne moraju poznavati. Takva je Alisa s jedne strane nedovoljno zaigrana, a s druge ozbiljna za svijet u kojem se o odrastanju i društvenim ulogama previše govori, a premalo pokazuje. Gatica pomoću kostimografije Decker+Kutića te glazbe Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle uspijeva učiniti predstavu razigranijom i uživljenijom nego što to ona zapravo jest.
U policijskoj državi zemlje čudesa gdje se samo određene riječi smiju izgovarati, nužni odmak od ozbiljnosti ponajbolje ostvaruju Rakan Rushaidat (Bijeli, Ožujski Zec), Sreten Mokrović (Puh, Gusjenica) i Edvin Liverić (Vojvotkinja). Iako se tri Alisina alter ega (Hrabra, Mudra i Osjećajna) nedovoljno razvijaju, Barbara Prpić (Hrabra) ponovno pokazuje da i u sasvim sićušnom glumačkom prostoru ostvaruje visoke domete te svakako zaslužuje veće uloge od onih koje trenutačno igra. Anđela Ramljak kao Alisa izgrađuje lik jednostavno i plošno, bez sugestivne glumačke hrabrosti i znatiželje u utjelovljenju dubljih slojeva neobične junakinje.
Shifra Schonmann u Theatre as a medium for children and young people parafrazira Roseinu misao o književnosti za djecu te ističe kako se na sceni predstavlja svijet u kojem su odrasli na prvome (autor), a djeca na drugome mjestu (gledatelj). Nijedno od njih ne zalazi u prostor između. Taj prostor između koji se odlikuje emocionalnim angažmanom, različitim te nenametnutim istinama i idejama, ali i rješenjima nedostajao je ZKM-ovoj Alisi. Carrollov nadrealni i subverzivni klasik ostao je zatvoren u jezičnim igrama, a premalo otvoren prema vlastitim likovima koji bi tu zemlju čudesa sa svim pomaknutostima, ali i okrutnostima, uspio podjednako približiti djeci i odraslima.
Anđela Vidović