Zašto je Aleksandar Vučić ipak upisao pobjedu u Hrvatskoj?

Politička analiza Aleksandra Musića

Za vješto oko, svaki je politički događaj visokog profila izvrsna prilika za reviziju starih, ali i uočavanje novih političkih rovova. Iznimka nije bio ni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Tako se desnica raspolutila, podijelila na onu koja lojalnost duguje prije svega HDZ-u u širem, a struji Kolinde Grabar-Kitarović unutar HDZ-a u užem smislu, te na onu koja je Grabar-Kitarović smatrala ozbiljenjem nacional(ističk)(n)e desnice, a sada je razočarana. Ljevica se pak podijelila na one koji Grabar-Kitarović ne mogu probaviti ni u jednom izdanju, pa su i posjet Vučića dočekali ‘na nož’, te na one koji su dali prednost onome što smatraju poželjnim popravljanjem odnosa između dvaju odnosa i država, pritom zatomivši prijašnji animozitet prema Grabar-Kitarović.

Vučić je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javni nastup mu je usavršen do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati.

Ostali pak, svak’ iz svoje primordijalne juhe stavova, obiteljskih sudbina i strahova, u posjet upisuju unaprijed pripremljeni sadržaj: za ljude koji nisu prošli kroz rat, a Srbe smatraju bratskim narodom, nebitno je tko se sastaje u ime Hrvatske i Srbije, bitno je samo da se stvari normaliziraju, da se odnosi krenu zasnivati ‘onkraj nacionalnog’, za one koji su bili žrtve rata – svaki je srpski predsjednik i premijer u Hrvatskoj neprihvatljiv (kao što je za izbjeglice iz tzv. Krajine svaki hrvatski dužnosnik u Srbiji nepoželjan), postoje i oni koji i bez osobnih traumi naprosto mrze Srbe (ili Hrvate, s druge strane) te, najzad, ona mikro-manjina koja razumije pojam nacionalnog interesa, nije vođena emocijama te može pohvaliti ili pokuditi posjet imajući na umu prije svega srednjoročne i dugoročne interese države i društva.

Ne postoji razlog da ovako promišljeni hrvatski nacionalni interes primjerice – u sebi ne uključuje i interese hrvatskih Srba. No, to je ozbiljna problematika, fino tkanje, tisuću i jedna nijansa te svakako nije rasprava za kafanu, rasprava za siromašne. O tome drugom prilikom.

Neovisno o prigodničarskim pričicama o ‘bilateralnome’, o ‘ljudima koji su na prvom mjestu’, o tome da ‘moramo razgovarati’ – svaki je politički susret ujedno i svojevrsni sraz, ogled snaga, ima i pobjednika i gubitnika. Itekako.

Moja je teza da je u ovom posjetu Hrvatskoj Aleksandar Vučić onaj koji je odnio prevagu. Sljedeći elementi to pokazuju.

Tajming

Svaki posjet političke osobe kalibra Aleksandra Vučića u definiciji je izrazito osjetljiv, zahtjevan i potencijalno koban. Ovdje čak ne govorim o njegovoj četničkoj prošlosti, ne, radi se o čovjeku koji je prije svega hiperinteligentan, prepreden, politički prekaljen, javnog nastupa usavršenog do besprijekornosti. U svakom trenutku zna što radi i zašto to radi. Spreman je čas biti žrtvom, čas prelaziti u protunapad, čas evocirati ‘ljudsko’, čas najgrublje sotonizirati. Em je prirodno inteligentan, em je bio najbolji student beogradskog Pravnog fakulteta, em je učio od maga javnoga nastupa i opsjene (Vojislava Šešelja), em u ovome trenutku uživa nemalu naklonost nekih zapadnoeuropskih krugova. Kao da ovo nije dovoljno, trenutno je u svojevrsnoj vanjskopolitičkoj ofenzivi, Zapad od njega traži neki modalitet tihog priznanja neovisnosti Kosova, ovaj je na tragu navedenoga najavio ‘unutrašnji dijalog o Kosovu’, zarad’ toga mu taj isti Zapad popušta na nekoliko drugih polja (u pitanju medijskih sloboda u Srbiji primjerice). Hrvatska je tu tek jedna od postaja, kockica u ukupnom mozaiku.

Još uvijek je nejasno je li poziv došao na mig (ili punokrvni pritisak) nekih međunarodnih elemenata, ili je Grabar-Kitarović pokušala sama inovirati. Neki tumače tweet američke ambasade u Hrvatskoj kao krunski dokaz prvoga, osobno – nisam tako siguran. Sasvim je moguće i drugo. U svakom slučaju, za Vučića se uvijek valja pažljivo, pažljivo pripremiti, a za Vučića u sadašnjem trenutku – bolno se pripremiti. Ako se želi moći izvući nešto za Hrvatsku, dakako. Već je činjenica da je između poziva Grabar-Kitarović Vučiću i samoga posjeta proteklo nepuna dva tjedna – bez sumnje bilo ono što je išlo na ruku Vučiću u samome startu. A to je tek početak.

Pantovčak

Kad je izašao iz službenog vozila, djelovao je pokislo i smoždeno. Ne rezervirano, kao što bi se očekivalo, nego gotovo – ranjeno. S druge strane, Grabar-Kitarović je djelovala odlučno i stameno. Čim je pristupio mikrofonu, stvari su se stubokom promijenile. Za razliku od hrvatskih novinara, koji su vjerojatno dobili suptilni naputak (ne mislim da im je išta bilo zabranjeno) da se koncentriraju na tekuća pitanja, Vučić je imao spremnog svog kućnog novinara koji ga je pitao za stradanje njegove obitelji pod ustašama u Drugom svjetskom ratu, pri čemu se Vučić odmah tobože naljutio na novinara, slavodobitno odrekao obiteljske tragedije u zalog bolje budućnosti, kao kakav mučenik.

Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora.

Tu je već Grabar-Kitarović, da je prije bila propisno brifirana, ili da sama zna nešto o tome, mogla u realnome vremenu reagirati suptilnim uzvratom, reći da se nada da će i ostatak srpske političke javnosti slijediti njegov primjer, malo manje evocirati endehaziju uvijek i nepogrešivo. Korak dalje, da je bila smionija, mogla je reći i da Hrvatska najgrublje osuđuje ustaški režim, da je hrvatska država stvorena u Domovinskom ratu, za koji je većina otvorenih pitanja upravo i vezana, pošto je Hrvatska bila žrtva agresije. Tako je lijepo mogla obrisati ustašluk s cipele, elegantno prebacujući lopticu na njegov teren, pošto je Vučićeva uloga u Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini bila sve samo ne – ona žrtve. Mogla je pretvoriti njegovo oruđe u njegovu pogubu.

Netko ovdje može reći da je ovo neukusno, licitiranje žrtvama, gdje se izgubio čovjek, no ovo je – politika. S obzirom na to da sam ne poštuje stradanje svoje obitelji kada naručuje takvo pitanje od novinara, druga strana ima izbor – ili reagirati, ili gubiti. Politika je nerijetko nadigravanje.

Na ponešto smionije pitanje novinarke Nove TV Ivane Petrović o arhivu vukovarske bolnice, Vučić pitanje momentalno razvodnjava i odgovara uvođenjem zločina Lore u igru. Dakako da si je Hrvatska pravovremenim procesuiranjem vlastitih mračnih momenata iz Domovinskoga rata (Gospić, Osijek, Sisak, Lora, Velesajam, zločini u Oluji) mogla uštedjeti puno muke, a ne biti taocem ubojica i hulja koji se skrivaju iza Domovinskog rata i hrvatstva, no Vukovar i Lora ne mogu ići u istu rečenicu. Vučić to dobro zna, no nije ga briga. To je poznata igra vage, patentirana u krugovima inteligentnijih srpskih nacionalista. Hrvat kaže Vukovar, inteligentni srpski nacionalist kaže Lora. Bošnjak kaže Srebrenica (likvidacija i zakopavanje nekoliko tisuća ljudi bagerima), inteligentni srpski nacionalist kaže Naser Orić. Zločin jest zločin i žrtva jest žrtva, no nije lijepo osjetno različite magnitude zločina stavljati u znak jednakosti.

O četništvu je Vučić govorio kao nečemu dalekom i stranom, rekavši da mu nitko u obitelji nije bio u četnicima. Ono što mu je trebalo odgovoriti, a to se moglo reći na blag način  (ne urlati Četnik! Četnik!) – da se cilja na njegovu (!) ratnu epizodu, njegov govor u Glini, njegov obilazak položaja sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva s kalašnjikovom u ruci, njegovih desetljeće i pol karijere u Srpskoj radikalnoj stranci – a ne na njegovu obitelj. Jezik je neslućeno bogatstvo, mnogo se stvari može reći na lijep način, ostati u granicama najsavršenije diplomatske pristojnosti, a ipak – reći. Ovako mu se dala pozornica da laprda što god poželi.

Moglo ga se bocnuti i ljubaznim nuđenjem pomoći u pitanju reguliranja medijskih sloboda u matičnoj mu državi, tu je posebno slab. Grabar-Kitarović je to mogla izgovoriti uz svoj karakteristični osmijeh, zericu utrljati sol u ranu, to bi tek bilo zaokruženo. Umjesto toga, bila je umrtvljena.

Tako je Vučić u svojim i očima svoje javnosti već u prvih nekoliko sati boravka u Hrvatskoj upisao malu pobjedu.

Vrginmost / Gvozd

Ogromna pogreška Grabar-Kitarović bila je ne doći u Vrginmost / Gvozd, već pustiti Vučića da operira tamo sam. Pogreška iz nekoliko razloga i na nekoliko razina. Prvo i najbitnije, to je Republika Hrvatska, a tamo žive građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti. Dolazak Grabar-Kitarović poslao bi snažnu poruku prije svega tamošnjim Srbima – da ih hrvatska država percipira kao svoje te da ih štiti. Ovako je Vučiću servirana pozornica za njegove solilokvije, a cijeli kraj kao nešto njegovo. Da nesreća bude veća, to kao da potvrđuje onu tezu o hrvatskim Srbima kao građanima drugoga reda, koji u definiciji trebaju zaštitu Srbije. Kratkovidno i nemušto sa strane Grabar-Kitarović. Ako se bojala reakcije domaćih nacionalnih desničara – čega se bojala? Zar se nisu ti vrli muževi, prema vlastitu izrijeku, borili da to bude Hrvatska, a ne Srbija? Zar nije Hrvatima prvima u interesu da se tamošnji Srbi u Hrvatskoj osjećaju kao kod kuće, jer kod kuće i jesu, a ne da budu izručeni daljinskom upravljaču Beograda?

Ako si već riskirala pozivanjem Vučića, što riskiraš posjetom srpskoj djeci u Vrginmostu / Gvozdu?

Vučić se tu već poprilično okuražio, do te mjere da je direktno lagao u kameru. Naime, na pitanje pitomog Elvira Mešanovića s N1 o njegovu govoru u Glini u ožujku 1995., on eksplicitno tvrdi da nigdje nije spominjao ‘Veliku Srbiju’, iako jest. Ono što je najfascinantnije jest da je svojom retoričkom rabijatnošću stvorio upravo takvu atmosferu u kojoj bi svako daljnje inzistiranje novinara na tome, ili vađenje pametnog telefona iz džepa i reproduciranje YouTube snimke – izgledalo neukusno, kao provociranje, izazivanje tenzija. Baš zato što mu se dopustilo da se toliko razmaše.

Pupovac

Sasma je razvidno da se Pupovac nalazio u delikatnoj situaciji. Kao što je i donekle razumljivo, iz perspektive hrvatskih Srba, zašto si nikad neće moći priuštiti snažnije tonove prema Banja Luci i Beogradu. No ovdje ga je Vučić, u biti, potpuno ponizio. Na snazi su bile one šale i pošalice koje su usmjerene samo prema jednoj osobi, svi se smijemo, no samo jedan završava ismijan. Iako naizgled tek šale, one otkrivaju jedan puno dublji procijep u srpskom nacionalnom korpusu. Srpski su nacionalisti hrvatske Srbe nerijetko poimali kao ponešto slabe, sumnjive, odveć iskvarene jugoslavenstvom. Poprilično sam siguran da Vučić duboko u sebi Pupovca i dalje percipira na taj način. Pupovac je definitivno trebao pokazati malo individualnosti. To nipošto ne bi bilo personaliziranje ili ne daj Bože miniranje posjeta, tek bi gostu dao do znanja da je kao predsjednik Republike Srbije uvijek dobrodošao gost u srpskoj zajednici u Hrvatskoj, ali i dalje gost, a ne šef. Da hrvatski Srbi nisu njegovo vlasništvo. Ovako ga je ovaj uspješno ismijao, a druge strane Pupovac kao da se ponovno servirao hrvatskim nacionalistima koji odvajkada tvrde da je na liniji s Beogradom, tek puki pijun, protiv Hrvatske. U svjetlu ovoga, epizoda u Lisinskom ostavila je snažan trag.

Postignuto

Kao što se moglo očekivati – izgledno je da je postignuto malo. Počinjen je ogromni faux pas u startu, prije nego je do susreta i došlo – previše, prelabavo definiranih tema. Kada se bilateralnim susretom visokoga ranga želi nešto postići, na stol se stavlja pitanje do dva. Ako se nešto uopće želi riješiti, dakako. U slučaju pitanja do dva – suprotnoj je strani manevarski prostor minimalan, možebitni show je sabijen u zametku. Da je Hrvatska na stol stavila samo temu arhiva vukovarske bolnice, a ostalo odložila za iduće susrete – mogla bi reći da je nešto postigla. Da je puno postigla. Ovako je dobila hrpu granično beskorisnih papirčina i lekciju iz političkog PR-a. Nije to moja ocjena, to je na kraju krajeva – Vučićeva ocjena. Naime, kada se želi saznati što Vučić uistinu misli, ne gledaju se njegove izjave dane na nekoj press konferenciji, pošto uvijek ima jednu priču za Zagreb, drugu za Sarajevo, treću za Banja Luku, četvrtu za Europsku komisiju, petu za američku ambasadu u Beogradu, šestu za Putina, sedmu za Peking. Dovoljno je pogledati što piše Informer, njegovo osobno glasilo. U tim napisima Grabar-Kitarović je minimalno ispoštovana kao domaćin, on pak pro-aktivno nahvaljen kao rasni državnik koji je bio dominantan.

Kolinda Grabar-Kitarović nesumnjivo je pretrpjela solidnu političku štetu, neki kažu nepopravljivu. Ostaje vidjeti je li tomu tako. Desnica joj masovno otkazuje potporu, pitanje je hoće li i poslovično jake HDZ-ove mreže lojalnosti to uspjeti sanirati. Savjetnici i protokol su trebali biti prva linija obrane, no kao da su se predali bez ispaljenog naboja.

Politika je igra, ona je zanat. Ona je i riječ i reakcija i gesta i mimika, pa i obmana. Da bi se normativa mogla implementirati, valja savladati operativu. Aleksandar Vučić ju je davno savladao, neki, nažalost, nisu.

Aleksandar Musić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...