Aleksandar Stanković nadmašio Ferića i Jergovića

Fakat je dobro išlo to s mojim prijemnim na glumi, a onda se sve nekako počelo urušavat… I da se kao u svakoj punokrvnoj, klasičnoj drami nije u zadnji čas pojavio deus in machina, gadno bih ispušio.

Ali ne smijem brzat sa svim tim šta mi se izdogađalo u tako kratkom vremenu, moram se koncentrirat, nalit si novu šalicu kave i sve ispripovijedit polako i precizno, ništa ne smijem ispustit, moram biti na razini svog književnog uzora Sibile Petlevski koja se ne ustručava potrošit pet stranica samo da bi što plastičnije dočarala huk sove u nekoj austrougarskoj šumi.

Već na psihotestu, na kojem svaki budući glumac mora dokazati da nije baš totalno pojeban u mozak, podosta sam zakazao… Akademijski psihijatar Stanislav Matačić ima na prijemnom na Akademiji teški zadatak. On mora biti brana koja u tu časnu obrazovnu ustanovu neće pripustiti nekog psihopata koji bi na primjer, zabrijavajući da je mačka, ubacivao svom omiljenom profesoru Ševi u aktovku uginule jarebice, golubove, miševe.

Doktor Matačić ispretresao mi je psihu kao siromašni penzić kontejner za smeće. Šta je tu sve našao… Gnjusne otpatke duše pred kojima bi i čvrsti Švabo Jung zgađeno ustuknuo, prepustio me starijem, iskusnijem rutineru Frojdu koji je skoro do svoje četrdesete prematao gnojne rane sifilitičarima u nekoj polusirotinjskoj bolnici u Beču i tamo oguglao baš na sve. Matačić je, uz Edipov kompleks i još hrpu toga, uspio iz mene izvući i to da ne bih bio u stanju glumiti iole ljubavniju scenu s nekom od kolegica, a da mi se na pozornici istog trena penis ne ukruti ko bandera. Rekao je da je to veliki problem, našalio se da bi me mlade glumice odmah prozvale Jež ili Kaktus… Ono u stilu, kad god s njim glumiš, obavezno se nabodeš na njegovu bodlju.

I sve ostale stvari na finalnom prijemnom sam skroz zajebo. Heksametar sam pobrkao s termometrom, i sve tako neki teški gafovi… Zato jer sam, budala, sa Šovagovićem i Cvetkom prije ispita pio onog njihovog usranog “Ribara”; uvjerili su me da to razbija tremu i poboljšava koncentraciju.

Dok sam čekao da izvjese rezultate, skokunuo sam u sedam navečer do obližnjeg “Novinarskog doma” na  promociju knjige Aleksandra Stankovića čiji su naslov, “Sto faca i Aca”, dovitljivi urednici najvjerovatnije pokrali iz nekog prastarog “Mikijevog zabavnika” iz onog vremena kad se još sve to što je imalo veze s Mikijem, Mini, Šiljom i iznova popularnim Štrumpfovima tiskalo u Gornjem Milanovcu.

Bio sam jebeno gladan i žedan, nadao sam se ću se na toj promociji moći pošteno napojit; ipak sve to ima veze s HTV-om, valjda neće škrtatrit s domjenkom. Odvratno škrti hrvatski izdavači odriješe kesu, raspekmeze se ko zadnji šupci kad im netko imalo poznatiji s HTV-a ponudi na objavu bilo kakve svoje kretenarije. Navodno i Zoran Vakula već licitira kod izdavača s nekakvim svojim kratkim romanom, zapravo dnevničkim hidro-zapisima o tome kako meteoropatija utječe na pojedine voditelje HTV-a.

Uvijek me čudilo što te ljude koji nemaju baš nikakve veze s književnošću tjera da objavljuju nekakve svoje zbirke pjesama, kratkih priča, i potpuno bespotrebno se sramote pred svima onima koji smognu snage pročitati te drkotine. A najviše pred svojom vlastitiom djecom koja će još godinama kasnije pronalazit primjerke tih knjiga na policama vikendica u koje će dolazit tulumarit, pa će, zajedno s frendovima, napušeni čitat te moronske stihove svog starog i krepavat od smijeha, pitajući se kakve im je to loše tripove jeo stari. A ako si s HTV-a, onda još imaš i taj usud da će te tvoje drkarije gromoglasno nahvalit neki takozvani afirmirani pisac, jer taj će se slavohlepni štakor nadat da ćeš ga zauzvrat kad-tad pozvat da gostuje u tvojoj emisiji.

Na promociji su, uz Stankovića, govorili Mani Gotovac, Ćiro Blažević i glumac Emir Hadžihafisbegović. Stanković je odmah na početku naglasio da ovo neće biti kao one dosadne, kako ih on naziva, akademske promocije. Svaka čast, stari, pomislio sam. Volim tvoju ludost, drčnost, otkačenjaštvo, nekonvencionalnost.

Da bi onda, slušajući i gledajući tu njegovu promociju, shvatio da su te kao nekonvencionalne promocije još sto puta otužnije, debilnije govno od onih konvecionalnih promocija. Iako je i na ovoj nekonvencionalnoj u prvom redu sjedio konvencionalni Predrag Matvejević. Stisnuo se kao ptić uz okrupnjalog, također konvencionalnog Velimira Viskovića.

To s Matvejevićevim upornim posjećivanjem baš svih mogućih promocija u gradu postaje, pomislio sam, sad već totalno suludo! To je on valjda smislio neki kabalistički koncept… Doći baš na svaku promociju, čak i na onu priručnika o jagodarstvu, vodovodnim cijevima, slaganju Ikea polica… To je sad već neka Predragova borhesovština, to je neki Aleph… Možda kad pokorno odsluša osamstotisućitu promociju u gradu, samo će odjednom nestati sa sjedala i naći se u Borgesovoj beskonačnoj, limbovskoj knjižnici u kojoj će u jednoj od labirintskih prostorijica, s pomoćnim knjižničarom i svojim nekadašnjim prijateljem Danilom Kišem popiti kamilični čaj dobrodošlice.

A ni Severina nije daleko od Matvejevića… I nju sam počeo viđati di god se okrenem: od svih mogućih kazališnih premijera, pa do ove Stankovićeve promocije. Sjedila je u prvom redu s onim nekadašnjim Baretovim menadžerom koji je s bljedunjavom kokoticom i dugim, gestapovskim kožnjakom, u ono vrijeme kad sam ja išao u zagrebačku Dopisnu školu, stalno brijao po “Jabuci”, a Bare ga sad gadi po medijima da se pomamio za parama, pa se vuče za Severinom i pomaže joj čak i oko odurno napornih, monotonih poslova u kućanstvu – vađenja platnenih pelena iz perilice i ostalog. Jebote, ta Severina je postala jedna od najkulturnijih osoba… Karizmatični lijevoklerikalac Drago Pilsel mogao bi je pozvat na ono svoje ladanje gdje se sa Zdravkom Zimom i Miljenkom Jergovićem sprema pokrenuti kulturno religioznu revoluciju; naumio je čitavu hrvatsku književnost očistiti od demona i patrijarha Jergovića ponovo vratiti na tron na kojem će mu Zima peruškom gladiti zimljiva jaja.

Malo sam zastranio od glavne teme, fakat sam previše pod utjecajem preraspričane prozaistice Sibile Petlevski. Krenuo sam opisivati nekonvencionalnu Stankovićevu promociju, a završio na Dragi Pikselu i Zimi….

Da, te nekonvencionalne promocije su fakat još teža debilarija od onih kao normalnih. Ta Stankovićeva jebena duhovitost, otvorenost prema svemu, društvena kritičnost… Pjevao je otkačeno u falsetu Betovenovu devetu… Jebeno hrabro odapinjao od upotrebe već totalno istupjele indos strelice prema Kaptolu i desničaru Milanu Ivokšiću koji se deklarira kao kršćanin, a onda pak u njegovoj, Stankovićevoj emisiji šokantno izjavljuje kako ljubav ne postoji i da je smrt ništavilo. I to onda Aleksandra potresa, uznemiruje… Kako to, domoljub i kršćanin, a ne vjeruje u ljubav, rajske vrtove… Odmah će on, Stanković, taj paradoks zabilježiti u tu svoju provokativnu knjigu o ljudima što su mu gostovali u emisiji… Uh, koje uzbudljivo štivo, odmah nakon promocije moram pohrliti uzeti svoj primjerak, ali samo u slučaju da su u svaki umetnuli po sto kuna.

Potom su uslijedile još provokativnije seksi izjave nesputane Mani Gotovac o tome kako Stanković voli baciti oko i na starije žene. Jad. Priglupo smijuljenje u publici. Kako te uvijek nekom novom lucidnom ludorijom iznenadi ta Mani…

Pa onda trule, neuspjele Hadžihafisbegovićeve fore o Stankovićevoj preranoj ćelavosti i mladenačkim, šumarskim poslovima… Onda onaj Ćiro Blažević s čiravim, gnojnim spikama koje su mi se o unutrašnje stijenke ušnih školjki odbijale kao mokraćni mlaz gadno vonjav po otopinama Epimen kapsula za potenciju… Dno, teško dno. Koje je kulminiralo Stankovićevim nabijanjem perike na ćelavu glavuđu…

Zapravo ne, dno je ipak bilo kad je Aca krenuo čitati ulomke iz te svoje knjige o gostima „Nedjeljom u 2“. Književni stil tih kratkih zapisa u najboljim trenucima podsjećao je na izvještaje s logorovanja u Fužinama nekog trinaestogodišnjeg skauta koji je bedrene mišiće dodatno učvrstio mašući noću nogama po zraku ne bi li tako ugasio žigice što su mu ih kolege skauti iz šatora uporno palili među nožnim prstima čim bi ga, izmorenog od dnevnih aktivnosti, uhvatio prvi san. Sad se i ne čudim što ga je viskijem nabrijani Kusturica grubo potjerao sa svog imanja već u prvoj minuti njihovog razgovora.

Dosta je otužno i to Stankovićevo duhovno privijanje uz ižmikanu krpu književne kritike, Igora Mandića, kojeg je i na promociji zazivao u pomoć kad bi mu luckasti Hadžihafisbegović postavio neko preškakljivo, urnebesno smiješno pitanje u stilu: „Kako si točno prebrojavao drva kad si radio u šumarstvu?“. Taj odnos prema Mandiću podosta podsjeća na ono slijepo udivljenje koje je Jadranka Kosor javno i bez srama iskazivala prema pokojnom Tuđmanu.

To sam baš na domjenku nakon promocije prokomentirao s vremešnom Milkom Babović koja je isto jedna od Stankovićevih mentorica, ali puno prikladnija od mahnitog Mandića za kojeg je Mani Gotovac negdje na televiziji izjavila da je, dok su skupa pohađali splitsku gimnaziju, Mandić jednom pred njom na stepeništu iz čista mira izvadio pitona i veseljački zamahao njime lijevo-desno, sablažnjujući tada još stidljivu Mani.

– A, šta ćete… – odvratila je Milka Babović. – Dovoljno je odrastao da sam bira svoje uzore… Ja sam ga molila i da manje psuje…

– A i taj Mandić… – nastavio sam. – Pa tu na promiciji Aco je rekao koliko se grozi Mome Kapora i njegovog pijenja rakije s Karadžićem na Palama dok su granatirali po Sarajevu, Bosni… A taj njegov Mandić je nedavno napisao da Kapor ništa nije skrivio, da je samo bio uz svoj narod, i da je njegov “Poslednji let za Sarajevo” izvrstan roman u kojem nema ni trunke mržnje prema Sarajevu, jer dobri Momo nije znao mrziti… Ako Kapor nije ništa skrivio, nije onda ni Kusturica. Mogo je u tom slučaju Aco, ono kad je išo radit emisiju s njim, lijepo porazgovarat s Kustom o filmovima, režiji… a ne o politici, ratu. Ne bi ga Kusturica u tom slučaju ni nogiro iz kuće, da su pričali o filmovima… Nego Aco o filmovima više voli s Mimom Simić, ona o filmu zna valjda više od Kusturice… – nepovezano sam počeo iz sebe izbacivati neke ne baš pretjerano suvislo povezane rečenične nizove.

– Uznemirujete me… – zastenjala je Milka. – A ionako sam već dovoljno uznemirena… Imala sam sinoć noćnu moru, još mi je sve tako živo pred očima…. Sanjala sam kako šetam svog koker španijela Lexa po onom travnjaku iznad Britanca. Pokupila sam granu s trave, snažno zamahnula njome i viknula svom ljubimcu, Lex, drvo! I baš tada, po stazi je prošao Lex Perković. Iz korica pod pazuhom izvadio je pištolj marke “Bereta” i upucao mog psa ravno među oči. Histerično sam zavrištala. Dotrčao je policajac koji je u blizini čuvao kuću nekog buđovana. Dok sam mu pokušavala objasniti što se dogodilo, Lex Perković mu je pokazao da ima dozvolu za ubojstvo…

– Samo mi nemojte o snovima, podsvijesti… Psihijatar na glumi mi je prčkao po toj jebenoj podsvijesti i iščeprkao mi Edipov kompleks… Zato sam i s teškom nelagodom slušao kako je na promociji Aleksandar svako malo spominjao svoju mamu… Ono kako ga naziva nakon svake emisije, kako stalno ide k njoj na ručak, kako ga ona savjetuje da bude malo manje provokativan, da čuva posao… Sve me to malo previše podsjetilo na moj vlastiti odnos s mamom – negodovao sam.

– Da, primjetila sam da su muškarci danas više nego ikad vezani za svoje mame – neodobravajući će Milka.

– Valjda je to zbog sveopće otuđenosti. Teško je vezati se uz neku nepoznatu ženu s kojom te veže samo ljubavna veza ili brak. Mama je ipak mama, ti si krv njezine krvi… Uopće me ne čudi što je na “Narodnom radiju” već mjesecima jedan od najvećih hitova ona dalmoška stvar “Najlipše su oči moje majke” – dometnuo sam pomirljivo.

– A što se tiče tog vašeg psihotesta, ne brinite previše – majčinski će Milka. – Da ste ga uspješno prošli, budite sigurni da bi to bio siguran znak da niste pogodni za kulturno-društveni život ovdje u Zagrebu… Nitko vas ne bi zvao da mu govorite na promocijama… Niti bi ikad imali svoju vlastitu…

U tom su trenutku uz krampusasti zveket praznih flaša u Novinarski dom banuli Filip Šovagović i Nenad Cvetko… Da di sam ja!? Izvjesili su na Akademiji rezultate s prijemnog! Ne, nisam prošao… Ali ako me to imalo tješi, nije prošla ni neka ženska što već naveliko tezgari po najgledanijim sapunjarama. Eno je tamo pred Akademijom, plače ko Marisol, Emeparatriz i djevojka zvana Feriha zajedno… Svi je gledaju, ljudi vole kad netko imalo poznat pokaže slabost u javnosti.

– Nije ni čudo da je Stanković počeo svako malo puštat suze u onoj svojoj emisiji… Valjda misli da bi mu to moglo spasit gledanost… – promrmljao sam.

A onda sam i ja briznuo u plač tamo pred svima na domjenku, fakat sam zatulio… Na Filozofskom me čekaju još četiri zajebana ispita da bih prošao godinu… Sve sam nade položio na glumu…. Kuku-lele, ridao sam ko ljuta godina.

I što je najčudnije, nije mi prišao don Damir Stojić koji je stajao na metar od mene i kojem u opis posla spada da tješi bližnje, nego je to napravio glavom i bradom zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji se na promociji mudro pojavio pred sam kraj.

– Kaj je dečecu? – pogledao je Šovagovića onim svojim supatničkim pogledom.

– Nije uspio upisat glumu na Akademiji.

Na to se Bandić razgoropadio… Da je njemu već dosta te akademske komocije, tog komotnog pravila da se na zagrebačke akademije upisuje po jedva trinaest ljudi.

– Plaćamo tu gospodu iz proračuna da delaju, da osposobljavaju mlade ljude, a ne da ih uništavaju… Ma, zamislite… Oni ih ne žele primiti više od trinaest! Tak su mi i tete u vrtiću rekle, ne mogu radit s više od osamnaest djece u grupi… Ma nemoj! Primit ćete ih sve, makar ih četrdeset imali u grupi! Nitko neće ostat na ulici! Tako sam im rekao… A tako ću i ovima na toj Akademiji! Ima da puste malog unutra, nek kaj! Kak se zoveš, mali? – pogladio me očinski po kosi; dlan mu je bio ugodno topao kao da je još do maloprije u njemu držao vruće pecivo.

– Pavle… – promucao sam. – Pavle Svirac.

– Ac… Prezime ti završava na ac. Znači, moj Hercegovac… – Pljesnuo me po ramenu.

– Pa da… – promumljao sam u nelagodi.

– Sad bum ja to odma sredil. – gradonačelnik je iz sakoa izvadio jeftinu, narodsku “Nokiju” i pomaknuo se u stranu da s nekim obavi telefonski razgovor, možda i sa zemljakom Joškom Ševom.

– Ja više ne razlikujem prave noćne more od ovih koje doživljavam dok sam budna… – začuo sam Milku Babović. – Ova nesnosna noćna mora korupcije, općeg pada morala, beskrupuloznosti mladih kojima je normalno da sve postižu preko veza…

– Teta, jeste vi nekad komentirali na televiziji umjetničko klizanje? Ja sam si to volil nedjeljom pogledat, to me tak nekak uljuljkivalo u neku sigurnost, doduše lažnu… – Cvetko se pun udivljenja svojim velikim, dječačkim očima zagledao u gospođu Milku.

– Ote proć – rekla je Milka, čvaknula kviki-gric i pokupila se prema garderobi, gdje je Matvejević baš preuzimao svoj kožuh.

 Književna Groupie

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More