Albatrosi u hodniku zajednice slobodnih umjetnika

AlbatrosOna inicijativa da pisci dobivaju lovu po broju posuđenih knjiga me obezobrazila, skupio sam jučer ujutro na brzinu neku jadnu dokumentaciju, potvrde od porezne uprave, pa pravac u prostorije Društva slobodnih umjetnika u Ilici.

Uz pare od knjižnica, htio sam si osigurati i neku mirovinicu, staž, kaj ne, da mi se nađe, da se malo okućim, smirim, da nisam na vjetrometini, pa možda kasnije padne i neka penzijica, zakaj ne, mora se živleti, jebi ga, stari se, kako to pjeva Marko Perković, bez staža mladost mi prođe, a starost i bijeda sad me već glođe, ej, stari se, stari se.

Upo sam u dnikho Društva slobodnih, pet do 12, zadnji rok za predaju zahtjeva za učlanjenje u slobodne umjetnike. U hodniku puna kapa, da ne kažem kurac, ocvalih novinara, kritičara svih fela koji su podobivali nogu iz novina i koji bi isto mogli ostat bez penzijica ako im ovi iz društva ne priznaju da je novinarstvo i kritika umjetnost. Odmah sam pao u laganu depru, otkud ovolko ljudi, i još taj ustajali zrak u hodniku, sav sam se oznojio ispod pazuha.

Bilo je tu i nekoliko pjesnika iz Društva mrtvih pjesnika koji se pod maskama okupljaju u vili u Basaričekovoj i tam si recitiraju Shellyja. Njih mi je nekako prirodno bilo vidjet u ovom hodniku jada. I svi smo s tim ocufanim fasciklima izgledali ko oni branitelji koje si viđao po gradu kako sa istim takvim UNICEF fasciklima bauljaju po gradu od jednog do drugog ureda i traže državne stanove. Najveće razočarenje sam doživio kad su u hodnik upali Šajeta i Žak Houdek. Šajeta je nosio toliko nekih debelih fascikala da je izgledalo ko da je opljačko sve Udbine i SIS-ove dosjee zajedno. A Žak je bio u nekoj razlohanoj, vrećastoj trenirci, tako bitno drugačiji nego kad sam ga gledao na jednom dječjem koncertu u Lisinskom gdje sam bio sa kćerkom i gdje mi je Žak imponirao svojim “belo-odelo” imidžem i pomno izrecukanom bradicom “odisejkom”.

Samo sam molio Boga da se s tim usranim fasciklima naglo ne pojave Danijel Popović i Sanja Doležal, idoli moje mladosti. Nisam ih želio vidjeti kao bodlerovski poražene albatrose s kojima se priprosti mornari grubo sprdaju nakon što su ih srušili sa neba, odnosno glazbenih pozornica. Žak mi je bio dovoljan; sad kad ću uvečer kćerki puštat njegove lijepo otpjevane uspavanke, uvijek ću ga pred očima imat u toj šugavoj, na guzici i koljenima razvučenoj trenirci, i sebe kako ga znojan ispod pazuha u traper-jakni zgroženo pogledavam.

Jacques Houdek, Dalibor PetkoSjeo sam na stolac pored nekih mladih artista, po spici sam skužio da se bave nekim alternativnim kazalištem i da je to ekipa koja si ne libi na pozornici KNAP-a zabiti upaljenu svijeću u pak. Jedna od njih, odjevena u kratke, ljetne karirane hlače, ošišana na irokezu i sa sirasto bijelim nogama, bučno je iskazivala svoj prezir prema najnovijoj predstavi Frljićeve predstave Gospođa ministarka. Frljića je nazvala Ofrljić i rekla da je ta predstava teška malograđanština i da se Ofrljić totalno prodo idiotskoj publici iz Kerempuha, da se skoro ispovraćala u gledalištu na scenu kad je glumica Ana Maras iz steznika ispipčavala sise kako bi zavela ministra ili kojeg već kurca.

Osjećo sam se totalno smučeno, sjetio sam se kako tam na burzi dok čekamo u hodniku neke jebene formulare za porezne olakšice pričamo gdje je najbolji burek i najeftinije kiselo mlijeko, a ovdje u istoj atmosferi o predstavama, alternativnom kazalištu, glumcima… totalno sam se pogubio, sve ko neki Bulgakov.

I onda još ti tajnici koji su nas zaprimali, nekako su se preljubazno ponašali, kao da su od države koja daje pare dobili direktivu da se s umjetnicima ponašaju kao s bolesnom ekipom na teškim tabletama, smirenim, pomalo sažalnim glasom, ali jako ljubazno – da ovima u naletu frustracije i beznađa ne popuste tablete, pa da tamo po zidovima sve ne zapljuju.

Kasnije sam otišao u Dragec na Trešnjevci na lozu. Tam je bil likovni umjetnik Petar Markolini, besposleni otac troje djece.

– Jesi predo za slobodne umjetnike? – pito me.
– Ma, kurac, ne zadovoljavam uvjete, zapravo zadovoljavam, ali tajnik me sjebo, spetljo sam se sa svim tim papirima i lik je jedva dočeko da me na finjaka odjebe. Kao neka se prvo učlanim u neko književno društvo, neka se malo pročuje za mene, pa nek se onda javim.
– Znači kitnjak.
– Pa da.
– Ne buš onda platil nikakvu cugu?
– Nemam love, moram čuvat djetetu za Bebimil.
– Meni je sin jučer reko da sam jadni papak i zalil me po faci s malinovcem – reko je na to Pero. Nisam mu smel priljepit šamar jer je žena na mene dreknula da neki doktor Đaspers Đul strogo zabranjuje šamaranje djece.
– Jebi ga. Sjebat će nas ti klinci, kasnije će nam se najebat matere, a mi ovakvi iznemogli od cuge nećemo se moći obraniti – pljucnul sam.

Sa radija iznad šanka napukli je glas bolno pjevao: Ljudi postaju nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu.

Željko Špoljar

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More