Alan Ford – neizostavni dio (post)jugoslavenske pop-kulture

''Oružje za ubijanje - teroristima poseban popust.''

Povodom pedeset godina od izlaska prvog broja stripa ”Alan Ford”, udruga Crtani romani šou od 10 do 12. svibnja 2019. u Galeriji PM – HDLU priređuje izložbu koja će predstaviti Magnusove originalne stranice, razna hrvatska izdanja ”Alana Forda” (stripovi), grafike i printove, s posebnim naglaskom na prvu epizodu stripa”Il Gruppo T.N.T.” iz 1969. godine.

Samo u Italiji i zemljama bivše Jugoslavije pridjev alanfordovski ima jasno značenje. Kad spomenete ”alanfordovski humor”, jasno je da mislite na crni humor, često s naglašenim apsurdističkim rubom. Ako je pak netko ”alanfordovska pojava”, onda to može označavati nekoliko stvari, najčešće da je nezgrapan i osebujan, ili pak korumpiran do granica tragikomedije. Primjera uporabe tog pojma ima još na stotine, no ono što je važno jest da više-manje svaki stanovnik bivše države, barem onaj stariji od dvadeset godina, jako dobro zna što (sve) taj pojam označuje.

Talijanski je strip ”Alan Ford” nedavno napunio pedeset godina i proslavio nevjerojatni šestoti broj. Iako je i dalje popularan, a njegov scenarist Max Bunker (Luciano Secchi) sa svojih osamdeset godina i dalje zdrav, živ i aktivan, najvažnije razdoblje njegova izlaženja seže u sedamdesete i osamdesete godine kad je taj, u matičnoj zemlji razmjerno popularan, strip postao jedan od najvećih jugoslavenskih fenomena. Radile su se predstave, replike se citiraju u filmovima, organiziraju se tribine, pišu se knjige, nazivaju bendovi i kafići, a legendarne Grunfove poslovice citiraju svi od lokalnih trgovaca do saborskih zastupnika. Drugim riječima, ”Alan Ford” je ogroman dio (post)jugoslavenske popularne kulture.

Novinar i marketinški stručnjak Lazar Džamić 2012. izdaje knjigu ”Cvjećarnica u kući cveća: Kako smo živeli i usvojili Alana Forda”, koja je baš poput predmeta svojeg razmatranja doživjela nekoliko izdanja u Hrvatskoj i Srbiji. Džamić u njoj pametno povezuje satiru kapitalizma iz stripa s kritikom ”svakog nekompetentnog, autoritarnog i propangadističnog društvenog uređenja”. No, prema mojem sudu, važniji razlog za uspjeh stripa krije se u sljedećoj rečenici: ”Ta svakodnevna nadrealna i farsična poetika života našeg nasušnog jedan je od velikih razloga za uspeh Alana Forda kod nas: AF je mentalni rođak našeg života”.

Drugim riječima, ”Alan Ford” blizak je čitateljima jer se u vrlo labavoj formi špijunske parodije bavi svakodnevnim preživljavanjem. Njegov apsurd, crni humor i društvena dinamika koju dvojica Talijana smještaju u fiktivnu Ameriku ocrtavaju stvarnost koju živimo, od tretmana pacijenta u bolnici, preko privatizacije javnih prostora do korumpiranosti lokalne i državne birokracije. Ne ruga se samo autoritetima, nego i svojim protagonistima koji često pokušavaju, ali redovito ne uspijevaju nadići svoje mane.

Ta repeticija čitatelju pruža osjećaj utjehe jer se većina ljudskog života svodi upravo to, metodu pokušaja i pogrešaka. U tom smislu, ”Alan Ford” funkcionira kao svojevrsna anti-self help literatura. Često citirane Grunfove mudrosti poput ”ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti” ili ”bolje častan bijeg nego nečastan poraz”, očigledan su primjer tog pristupa. Naglašeni apsurd jak je u pristupu i replikama svih junaka grupe T.N.T., pogotovo u često spominjanih prvih sedamdeset pet epizoda koje potpisuju Magnus & Bunker.

Premda iznimno bitne, sociološke postavke same po sebi ne objašnjavaju uspjeh stripa. Za njegovu iznimnu početnu kvalitetu u Italiji ključna su dvojica, a kod nas trojica. Max Bunker, Magnus (Roberto Raviola) i prevoditelj Nenad Brixy. Crtačko-scenaristički tandem Magnus-Bunker bio je prisutan u talijanskom stripu i prije 1969. i rođenja ”Alana Forda”. Godine 1964. kreirali su lik Kriminala, svojevrsni agresivniji odgovor na popularni fumetto nero (crni strip) ”Diabolik”. Fumetti neri šezdesetih su bili popularni talijanski strip-žanr karakteriziran kriminalom, erotikom i naglaskom na antijunacima. Dvojac je kreirao još jedan fumetto nero, ”Satanik”, koncentriran na naslovnu protagonisticu, ujedno i prvi ženski antijunački lik u talijanskom stripu. Satirični strip ”Maxmagnus” u dvadeset pet epizoda objavljuju 1968. Njegova se radnja odvija u srednjem vijeku u kojem vladari iskorištavaju siromašan narod. Ime stripa dobiveno je kombinacijom imena autora, a Magnus je sebe karikaturalno prikazao u liku ministra financija, koji će kasnije biti iskorišten za izgled Boba Rocka.

”Alan Ford”, satirična kritika društva o doživljajima grupe marginaliziranih tajnih agenata, nastaje godinu kasnije. Magnus i Bunker odlučuju spojiti svoje iskustvo rada na crnom stripu s karakterizacijom likova iz klasične talijanske commedie dell’arte. U Italiji je strip imao skroman početak. Naklada je značajno skočila nakon dvadeset petog broja, uvođenjem urnebesnog antagonista Superhika, zlikovca koji otima siromašnima da bi dao bogatima. Bunkerovi scenariji bili su zapravo iznimno tanki na fabuli, najčešće tek nekoj jednostavnoj dosjetki posuđenoj iz špijunske literature ili popularnih filmova, pa su ostavljali prostor za razvoj likova i dijaloga.

Već u prvoj epizodi Šef poručuje Alanu “kako su meci skupi i ubijati valja golim rukama”, čime se visokotehnološki svijet iznimno agresivnih junaka poput Jamesa Bonda svodi na neimaštinu i očaj. Dojmu otrcanosti i potrošenosti doprinosi fenomenalan Magnusov crtež, koji neprekidno pleše po nevidljivom rubu između realizma i karikature, unoseći vizualnu dubinu i karakterizaciju u likove koji su svjesno temeljeni na stereotipima.

U Jugoslaviji je strip počeo izlaziti 1972. u Vjesnikovom izdanju, u hrvatskom prijevodu Nenada Brixyja. Upravo je Brixyjeva maštovita i vješta prilagodba često navođena kao jedan od razloga za ovdašnji uspjeh stripa. Brixy mahom koristi standardni hrvatski jezik često ga prenaglašujući i time pojačavajući apsurdnost radnje, gotovo bešavno transponirajući Bunkerov verbalni humor u naše podneblje.

Magnusovim odlaskom u samostalnu autorsku karijeru 1975. ”Alan Ford” neporecivo gubi na kvaliteti, ali neumorni Bunker vodi serijal dalje uz pomoć desetak crtača, koji su se izredali na serijalu tijekom više od četiri desetljeća. Premda je u tom dugačkom razdoblju bilo epizoda koje su hvatale tragove nekadašnje briljantnosti, Bunker je, kako bi donekle zadržao zanimanje publike, počeo uvoditi tzv. miniserijale, niz epizoda relativno jakog kontinuiteta koje tvore veću cjelinu. Ipak, zamršeni zapleti te galerije novih i starih negativaca nisu mogle prekriti činjenicu da se štosevi ponavljaju, likovi ne razvijaju, a starog šarma je u velikoj mjeri nestalo. Bez obzira na očekivani pad u kvaliteti, strip živi u novim izdanjima i bezbrojnim ponovljenim izdanjima starijih epizoda.

”Alan Ford” je i dalje tu, sad već kao neizostavni dio našeg društvenog DNK-a. Naučio nas je smijati se vlastitoj muci i neuspjehu, prepoznati vlastiti i tuđi diletantizam, i to toliko uspješno da često više ne znamo gdje završava strip, a počinje stvarnost.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...