Ako te odvedu vitezi templari

don quijoteTo kako sam proveo Uskrs… ne ponovilo se. Ja i ta Jergovićeva koza Bijelka. Nitko mi se nije javljao, samo me stara nazvala da mi čestita Uskrs. Kurt, Elza, Postnikov, Srećko Horvat ko da su u zemlju propali.

Razmišljao sam da li da kacu govana odem izlit u Savu, ali nisam imao snage. Bijelki sam na travnatoj površini iza kuće nabrao trave, to je jela. Stojka otišla u Kloštar Ivanić s frendicom iz kvarta, na dva dana.

Bijelka mi je počela srat svuda po stanu. Srećom, bili su to okrugli, dosta tvrdi brabonjci, nije mi ih se gadilo golom rukom pokupit s poda, osjećaj je bio ka da držiš grudicu vlažnog pjeska.

Satrven blagdanskom čamotinjim pomiješanom s nekom teškom tjeskobom zbog svega što sam se upleo zadnjih tjedana, na uskršnji ponedjeljak otišao sam na misu u Katedralu. Tamo ću bar, planirao sam, stat pored neke zgodne, fino odjevene ženske i kad dođe ono “mir s tobom”, osjetit ću njezinu toplu ruku u svojoj, možda mi se usput i osmijehne, jako mi to treba.

Potrefilo se da su me na misi okružili neki bakutaneri, sabili su me kao u neki neprobojni, živi zid. Poslije sam pred Katedralom susreo demonologa, slikara i pjesnika, Mira Glavurtića. Od sve one ekipe Kiš, Kovač, Pekić, Šejka, on je još jedini ostao živ. I Filip David u Beogradu.

Prvo smo prokomentirali Kovačev posthumno objavljen roman memoar Vrijeme koje se udaljava.

– Moja cura, koja je inače bolesna Kovačeva obožavateljica, baš i nije nešto oduševljena – rekao sam. – Kaže, kao da je to pisao lijevom nogom. Glavnom liku svako malo luče žlijezde, cure sline na hranu na koju nailazi na književnim domjencima ili večerama s Crnjanskim. I doslovno se oblizuje na svaku žensku na koju naiđe, čak i na neveselu pjesnikinju Mariju Čudinu. Pa to je ko da sam ja pisao svoje memoare. Ili Tribuson.

– Čitao sam. Mene je opisao kao ludog bogomoljca koji razbija čaše i gazi kapute nakon što iz usta samog Đilasa čuje kako je taj isti Đilas u jednom danu pobio svećenike koji su pak dan prije iz zasjede mecima izrešetali neki partizanski odred. Ha, ha! – zagrohotao se Glavurtić. – Svećenici su kao kauboji sačekali u zasjedi partizanski odred i sve ih pocmekali. Kao Mirko i Slavko. Takvu mi priču prodaje mrtav ozbiljan Mirko u romanu.

Nakon što je to izgovorio u veselom tonu, naglo se uozbiljio, širom razrogačio oči i, osvrčući se da li nas tko prisluškuje, prošaptao:

– Vidio sam u subotnjem Jutarnjem, Čadež te doveo u vezu s pokojnim Pukanićem. Pazi, nemaš pojma u šta si se upleo… U kakvo zlo. Jesi li se ispovijedio prije mise?

– Ne…

– Trebao si. Kao što mi je na duhovnim vježbama govorio španjolski jezuit o. Sarat, nikad ne znaš koji ti dan može bit posljednji. Markiz Stanislas de Guaita, pripadnik visoke masonerije, u jednoj pjesmi govori da će, prije nego što će kliznuti u crnu vječnost, izreći najveće bogohulnosti. I u prokletoj igri i blasfemiji učiniti pakao primamljivim.

– Zašto mi to govorite? Plašite me. – Lecnuo sam se.

– Vidim prema kamo ideš. Vidim u kakve si se gnjusobe uspio uvaliti u tako malo vremena. Gori si od Miodraga Bulatovića. Posudio sam i onu tvoju knjigu u knjižnici na Starčevićevom… Odurna je, veličaš u njoj ono najniže u ljudima, kao da smo psine!

– Pa nije baš tako… – zasramio sam se.

– Što ti to treba? Govorio sam to i Kovaču dok me još htio slušat… Šta misliš zašto je u proslovu Vrata od utrobe napisao: “Rukopis ove knjige pročitao je Gabrijel K., obeležio ga pri kraju svojim znakom prijateljstva, u neku ruku odobrio ga”?

– Vi ste taj Gabrijel… Tako vas je nazivao i u “Kristalnim rešetkama”. Valjda je s tim htio reći da je uz vašu pomoć očistiti tu knjigu od natruha zla, od negativnog utjecaja na čitatelje. Jel tako?

Glavurtić je potvrdno kimnuo. Sad mora ići. Neka se čuvam, jako čuvam. Mir sa mnom.

– Ne bi bilo loše da pročitaš slavne ispovijesti A. Frosarda, “Bog postoji, susreo sam ga!”

– Moj imenjak Papa Pavle VI tvrdio je da su demonski dimovi ušli i u Crkvu! – doviknuo sam za Glavurtićem koji je odmicao prema Krščanskoj sadašnjosti.

Jedva je prošlo sat vremena od tog našeg susreta, a na mobitel mi je došla poruka s anonimnog broja: “Čekam te u tri na mostiću u Botaničkom vrtu. Ako ne dođeš, pojist ćeš mačkino crivo”. Dodatno me uznemirio taj SMS, malo i uplašio, ali svejedno sam se u tri nacrtao u Botaničkom vrtu.

– Bu! – začuo sam u jednom trenutk iza svojih leđa.

Od straha sam se zamalo smandrljao u plitki potočić po čijem su dnu gmizile kornjače veličine dječjih cipela.

Bila je to Blitvarka Franka. Ah, kako sam odahnuo, a ona mi se smijala svojim blitvarsko bijelim zubima. Nismo se pun kurac vidjeli, nije uopće dolazila na predavanja zadnja tri mjeseca. Zapalio sam cigaretu da se priberem. Franka je na sebi imala vuneni minjak, šareni. Dodatno joj se zategnuo preko čvrstih butina kad smo sjeli na ne pretjerano suhu klupu ispod krošnje Baobaba ili takvog nekog egzotičnog drveta.

U razgovoru, Franka mi je dala do znanja da je itekako upoznata s time da sam član tajne, ilegalne skupine u kojoj su, među ostalim, Srećko Horvat, Postnikov, Stipe Ćurković, Ivana Sajko. Povjerila mi je da se pod Horvatovom paskom sprema pokrenuti novi, ultra radikalni feministički portal.

– Voks Femine je previše mlak. Ovoj našoj naci vukojebini triba nešto puno žešće, da je protrese iz ovog okamenjenog patrijahata.

– Jeste smilili ime? To mi se uvijek čini najteže… Kao i dat ime bendu.

– Pička – gordo je izustila Franka. – Tako će se zvat.

– Tako je Damir Miloš htio nazvat jedan od svojih romana. Ali u zadnji tren se usro, pa ga preimenovao u Klitostora. Što puno bolje i odgovara onoj njegovoj prozi u kojoj su likovi u isti mah i muško i žensko, jedan te isti lik mu je i otac i sin. Time je po, možda namjernom besmislu, nadmašio čak i poeziju Silvestra Vrljića.

– Ti i ona tvoja Stojka ste valjda jedini fah idioti koji čitate sve te hrvatske pisce, ja to ne bih mogla ni da mi netko priti pištoljem.

– Zašto si onda uopće upisala Kroatologiju? – pomalo ću nenadorizvanovićevski štreberski.

– Prvom prilikom ću se prebacit na nešto drugo. Vidija si da uopće skoro više ni nejiden na predavanja. Sad sam sva u tom portalu… Odmah na početku mislimo baš jako udarit po ovoj našoj katoličkoj crvotočini neuništivoj. Ponovo su se osilili. Jesi vidija, naš dekan Boras posta je rektor cilog zagrebačkog Sveučilišta. To milo dite uz sve to pripada i Redu Templara O.S.M.T.H. Naš dekan je, srca ti, vitez! A ja mislila da vitezova ima samo u bajkama. Bit će, imaju pravo one tuke, one uvrede za ženski rod šta po Storijima i Glorijama izjavljuju da još uvik čekaju svog viteza na bilom konju… Neka Borasa posidnu na jednog od onih tvojih đakovačkih lipicanera i evo im viteza na bilom konju, isukanog koplja – Franka je s nekim erotskim nabojem naglasila ovo zadnje.

– Meni su oči tog našeg dekana uvijek imale neki snjarski, donkihotovski sjaj. Možda je u mladosti gutao viteške romane… I onda postao Templar. Ja sam mislio da danas templarski redovi postoje samo u Ekovim romanima o zavjerama. Baš zanimljivo… – otela mi se natruha djetinje ushićenosti.

I ja sam kao mali, spomenuo sam to u svojoj uskrsnoj priči za portal, zamišljao da sam vitez, a dvorac sam si, kad je stari otišao u rat i kad smo prestali držat svinje, uredio u našem svinjcu. Možda, pomislio sam, dekan Boras katkad u mašti tako vidi naš Filozofski fakultet… Kao viteški zamak u kojem smo mu mi mladi, snažni studenti štitonoše i pobočnici, hrpa potencijalnih Sančo Pansi ukoliko se jednom odvaži sa svojim kopljem i kljusetom krenuti u boj protiv crvenih divova što su vjetrenjače i sve sitne obrte pretvorili u svoje divovske zadruge.

– Čime mislite udarit po Templarima? – zanimalo me.

– S Editom Majić – slavodobitno će Franka.

– Ali ona je, koliko znam, još uvijek u onom svom strogom samostanu…

– Ne zadugo. Oslobodit ćemo je.

– Ne razumijem…

– Preko španjolskih ljevičara dobili smo informaciju da se Edita slama. Samo joj još malo fali, samo je još malo treba potaknut da svojevoljno donese odluku o napuštanju Karmelićanki.

– Kakve ja imam veze s tim? – Pepeo mi je s cigarete prhnuo po hlačama.

– Za glavne pregovarače s njom odabrali smo tebe, Sandića i Aleksanda Vinka Huta Kona. Vas trojica ste zamalo uspili nagovorit Štulića da dođe svirat pred HNK. Znači, totalni profesinalci. S Editom bi van tribalo bit puno lakše. Rekla san, po našin informacijama je ona već ionako napola vani… Samo je još vi malo potaknite, uvjerite…

– Sve mi je to presuludo… Imam doma i tu kozu…

– Zamisli, bivša glumica pobjegla iz nečovječnih uvjeta španjolskog samostana u kojem je, iza dva sloja rešetaka, provela skoro isto koliko i grof Monte Kristo u onoj tamnici… I onda o tome ekskluzivno progovara samo za naš novoosnovani portal. Nora Verde i njeni s Voks Feminema puknut će od jala. Jel pristaješ? Bit ćeš dobro nagrađen. I besplatan put u Španjolsku… Oh, Pavel, sjećaš li se Španije… – zapjevušila je Franka.

Odmah sam se polakomio za time. Ja jedini od čitave moje đakovačke generacije nisam išao na maturalac u Španjolsku. Zato što nisam uspio u gimnaziji dogurat do četvrte godine kad se ide na maturalac. A u Dopisnoj smo išli na kurac, a ne na maturalac…

Zato mi je ta Španjolska ostala urezana u podsvijesti kao neko nedostižno rajsko mjesto. Tim više što su kolale priče da su na tim maturalcima u Španjolskoj torbali čak i najveće luzerčine, štreberi. Valjda su te tamo autohtone tekile imale čarobnu moć: od rugobnih žaba pravile su prinčeve. I princeze. Možda bih tamo napokon i ja mogao postati princ kakvim sam se zamišljao ljeti u našem svinjcu.

– Da, da, pristajem – rekao sam Franki, potpuno zaboravljajući na upozorenja demonologa Mire Glavurtića jutros ispred Katedrale.

Zadovoljna mojim odgovorom, Blitvarka Franka je zadigla minjak još malo poviše. Sad sam joj već mogao vidjeti obrub svilenkastih roza gaćica.

– Ako uspješno obaviš zadatak, posebno ću te nagradit… – mazno je izustila.

Obliznuo sam se baš kao što se svako malo na ženske oblizivao pripovijedač Kovačevog memoar romana, Vrijeme koje se udaljava.

Književna Groupie

*Kupi Književnu groupie! Po povlaštenoj cijeni od 69 kuna, hit knjigu Pavla Svirca, proglašenu kulturnim događajem godine, naručite na info@arteist.hr, s naznakom „Arteist za Groupie“. Dostava u Zagrebu i Splitu je besplatna i vrši se isti dan.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More