“Ako te izgubim, najdraže moje”: Kako se odnosimo prema umjetnicima u životu i smrti

Brojanje krvnih zrnaca umjetnicima koji nas tragično napuštaju postao je, nažalost, omiljeni sport oštećene nacije koja empatiju gubi brže i jače nego ikad.

Ako te izgubim, najdraže moje, utopit će se zvijezde u valima tuge… Ako te izgubim, ako jednom odeš, nikada više ljubavi druge, najdraže moje…

Takav je rastanak od voljenih nam osoba u svom glazbenom stvaralaštvu zagovarao Rajko Dujmić, jedan od najplodonosnijih i najuspješnijih autora u povijesti hrvatske glazbe. Na dan kad je izgubio bitku s posljedicama strašne prometne nesreće, društvene mreže, ali javni život općenito, postale su, barem na sekundu, virtualni rajski vrt njegova života. “Nebeske kočije”, “Ključ je ispod otirača”, “Tonka”, “Djeca ljubavi” pa čak i “Moja domovina” preplavili su zidove, storije i tik-tokove, a s obzirom na to da je bio izrazito susretljiv čovjek, mnogi su u svojim mobitelima i foto-albumima imali i zajedničku fotografiju s poznatim autorom te je ponosno, sjetno i tužno vadili iz arhive pokušavajući se, na načine prihvatljive u današnjim virtualnim svjetovima, zahvaliti slavnom autoru na glazbi koja je nadživjela njega, a vrlo će vjerojatno nadživjeti i sve nas.

Taj je val sjete i oduševljenja trajao kratko. Jako kratko.

Ne zaboravimo, društvene mreže odavno su proglašene “toaletom naših života” – količina grozote tamo je ponekad veća od one u javnom WC-u nakon tri dana Ultra festivala.

Sjetili su se mnogi, naime, da je Rajko Dujmić za vrijeme svog bogatog, ali i turbulentnog života, imao demone. Odavno nije tajna da se borio s ovisnostima, a njegove posljednje godine obilježila je i bizarna borba s vlastitim Novim fosilima, koje je stvorio, a onda ih izgubio u velikoj svađi te im sudski zabranio da koriste njegov brand kojeg su zajedno desetljećima stvarali.

Ljudi (koji doma očito nikad nisu imali ovisnika) počeli su u tom javnom WC-u zvanom društvene mreže zbrajati koliko je čega uzeo te jesu li njegovi demoni možda ubrzali odlazak s ovoga svijeta (od svih rasprava o Rajku, ta mi je osobno daleko najodurnija). Nakon što su mjesecima na Facebooku bili epidemiolozi, pa onda i veliki seizmolozi, ljudi su preko noći, u nekoj samo njima poznatoj edukaciji, postali i istražitelji, detektivi, ali i bogovi. Mara iz Makarske procjenjuje je li to zaslužio (???), Pera iz Obrovca tvrdi da ga se ne bi smjelo slaviti jer je svojedobno optužen za nasilje, a Dara iz Kloštar Ivanića računa koliki je Rajko u odnosu na Arsena, Olivera i druge velikane koji nas, nažalost sad već tradicionalno, napuštaju u ljetnim mjesecima.

Imena i gradovi tu su čisto figurativno, ali you get the point.

Od svih tih ljudi koji ovih dana sramotno skeniraju Rajka Dujmića, poznavalo ga je možda jedan posto. Od tih jedan posto, zapravo ga je, dubinski i iskreno, poznavao jedan promil. Poput mnogih od nas, Rajko je imao puno poznanika i jako malo pravih prijatelja, dok se broj uvlačitelja u njegovu guzicu smanjivao kako mu se smanjivala estradna i(li) poslovna moć.

Evidentno iziritiran svim negativnim, ali i hinjenim pozitivnim komentarima o Rajku Dujmiću, tipkovnicu je uzeo estradni menadžer Edvin Softić. Jesu li bili najbolji prijatelji i koja je stvarna dinamika njihova odnosa, znaju, naravno, samo njih dvojica, ali s obzirom na to da je autentičnost njegova ogromnog bijesnog statusa potvrdila i Rajkova supruga, Snježana Dujmić, svakako ga vrijedi spomenuti.

“Da li ste poznavali Moku? Da li znate tko je to uopće? Da li ste poznavali Đurđicu (ja sam joj bio menadžer, odmah kad je otišla iz Novih fosila), na nju ste svi već ionako odavno zaboravili (nije to više komercijalno), na kraju da li vi svi koji pišete o Rajku Dujmiću, da li ste ga uistinu poznavali!? Ne! Siguran sam danas, više nego ikad. Poznavali ste njegove hitove, pjesme, pomoć i moć, sve što ste trebali i koristili dok je bio u ekspanziji svog emotivnog naboja i onog što vam je rodio. Ali kad ste se kao zadnji ‘primitivni Balkanci’ suočavali s pričama i spoznajama o njegovoj nemoći, patnji, svemu što mnogi skrivaju i vješto se prikrivaju, tu ste čuvali svoj medijski imidž”, napisao je Softić.

To je samo dio njegova urlanja po tipkovnici. Na trenutke se ljuti na one koji ga danas slave, na trenutke je kivan na one koji su ga za života napustili kao psa, ali zaključak je jasan – što si sve ljudi dopuštaju u svoju korist, a na štetu drugog i gdje je granica? Postoji li uopće danas, u svijetu u kojem anonimna poljoprivrednica dobiva gromoglasan pljesak jer, zamislite, Nini Badrić poručuje da u nedostatku gaža ide kopati krumpire, ikakvo shvaćanje drugog, ikakva empatija, ikakva svijest o tome koliko naša izrečena govna utječu na druge duše?

Osim što je gnjusno i zabrinjavajuće samo po sebi, što sve to skupa znači za neke mlade snage, mlade talente koji su nekad slušali Rajka, a danas vlastitom glazbom pokušavaju oplemeniti naše živote, napisati neki novi soundtrack naših ljubavi, gubitaka, želja i snova? Jedna stara, meni jako smiješna izreka, kaže “Učini dobro, izij govno”. Rima je loša, ali značenje je moćno. Što god napraviš, kakvu god pjesmu napišeš, na kraju ćeš biti posran, ako ne od najvećeg, onda od najglasnijeg dijela “dežurne ekipe”.

Biti poznat zbog ičega znači biti izložen, a biti izložen znači biti otirač kompleksašima, frustrama, dežurnim dušebrižnicima, novopečenim magistrima etike koji nastupaju kao da su sudjelovali u pisanju Božjih zapovijedi.

Sad će Edvin Softić popizditi jer se i ja prisjećam Rajka, i to kroz nekoliko intervjua koje smo u životu odradili. Spominjem ih zbog onog posljednjeg i nesumnjivo najupečatljivijeg, snimljenog početkom 2014. godine. Bez imalo ustručavanja, s malo pudera, dvije kamere i pet reflektora, rekao mi je da je kao “vuk samotnjak – zaliže svoje rane i krene dalje”.

“Zašto je dobro biti Rajko Dujmić?”, upitao sam ga na kraju razgovora. “Zato što bi vrlo malo ljudi moglo nositi taj križ. Kad dobiješ dar, talent, kad možeš s njim putovati kroz svemir i tisuće ljudi, ma desetine tisuća ljudi nagovoriti da kucaju tvojim srcem, puno je to. A istovremeno su ti ruke razapete”.

Razapet za života, jasno i glasno. Razapet i u smrti, u statusu Anice iz Donjeg Miholjca.

Iščeznut će fama oko Rajka, a ostat će te predivne pjesme s kojima se mogu poistovijetiti sve bivše, sadašnje i buduće generacije slušatelja. Ostat će Milena koja ustaje u 5:30, mirisna dunja, najdraža košulja plava… Ostat će, nažalost, i sablasna spoznaja na što su sve ljudi spremni da bi sebi dali na važnosti, posrali drugoga, prozvali trećega.

Nevini, predivni svijet pun ljubavi i slatkih rima kojeg je Rajko stvarao i zagovarao u svojim pjesmama ostaje, nažalost, doslovno samo u pjesmama. Možda ih zato toliko i volimo, jer nam pružaju trominutni bijeg iz svakodnevne močvare pune sudaca i Juda.

Tama je odnijela sve želje i snove Rajka Dujmića, ali i njegove ožalošćene obitelji. A mi?

I na kraju sve je opet sjajno, ljubav je od sveg jača, nova priča počinje tajno, s ključem ispod otirača… Je li naša “nova priča” međusobno razumijevanje i podržavanje ili tek vrebanje prilike za novim izdrkavanjem nad ljudima koji pišu pjesme, čija nam muzika nešto znači, ali kad nas okrene (ili nam više ne trebaju) – postaju naši otirači?

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More