Predsjednik hrvatskih akademika okupljene ‘ubio u pojam’

Foto: Boris Kovačev
Opsjela me ona neka teška jutarnja nemir specifična za reportere koji noću do kasno ostaju po periferijskim bircuzima u kojima popiju preko mjere ne bi li se otresli stresova nakupljenih pri obavljanju zahtijevnih, dnevnih novinarskih poslova.

I zato kad me urednica pitala hoću li otići na presicu u HAZU gdje će se predstavljat polugodišnji rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, objeručke sam prihvatio.

– Neće li ti to biti predosadan zadatak? Znam da si ti reporter koji je navikao na uzbudljive, pomalo opasne zadatke… – kao da mi je polaskala urednica.

– Dobro će mi doći da se malo smirim među tim akademicima – odvratio sam. – Želim se bar na pola sata ušuškati u atmosferu njihove sigurnosti, onog dobrog osjećaja da svojim znanstvenim i kakvim sve ne radovima pripomažu svojoj Domovini… Želim se stisnuti među te ostarjele štrebere kao promrznuti golub među… ne znam što, premamuran sam da smišljam efektne poredbe.

– Okej. Pokušaj se usredotočit na ono najzanimljivije o čemu će govoriti – urednica mi je dala promoćuran savjet, kao da sam neki klipan sa prve godine novinarstva koji je došao odrađivati praksu kod Tomislava Wrusa u EPH.

Na Akademijinoj presici predsjednik Zvonko Kusić požalio se kako mediji ne prate aktivnosti njihovih članova onoliko koliko bi oni to željeli.


Foto: Boris Kovačev

– Mi bi voljeli da nas mediji više prate, iako znam da njima te naše aktivnosti često nisu atraktivne. Mi ulažemo napor kako bi im bili što atraktivniji, ali na žalost, u današnjem vremenu nije lako promovirati ozbiljne stvari – pomalo žalostivim glasom rekao je Kusić.

I potpuno me osvojio svojom pojavom, onako visok, pomalo koštunjav ali i snažan, baš poput Nikole Tesle za kojeg je poslije najavio da će se povodom godišnjice Teslinog primanja u Akademiju, 17. prosinca HAZU održati veliki skup o tom znanstveniku koji je svojevremeno s četrnaest glasova ušao u Akademiju, naveden kao “elektrotehničar iz Amerike”.

Koliko god me uhvatila dobrohotnost prema Kusiću, ipak me ubio u pojam kad je skoro čitav školski sat nabrajao što su sve Akademijini članovi napravili u ovom polugodištu. U tančine je poimence nabrajao tko je sve sudjelovao u 152 javna događanja održana u Akademiji: 31 predavanje, 62 znanstvena skupa, savjetovanja i okrugla stola, 18 predavanja knjiga, časopisa, prezentacija i programa, 41 izložba i koncert.

Sve sam to odslušao, zajedno s Branimirom Bilićem koji je jebeno usredotočen na izlaganje, sjedio ispred mene.

Zijevao sam kao tuljan, a predsjednik Kusić je neumorno ravnomjernim tonom nabrajao i nabrajao. Čak mi se činilo da ne radi to iz osvete novinarima koji većinu tih događanja nisu popratili, nego iz neke ideje i koncepta da se sve na svijetu treba lijepo pobrojati i sortirati. Taj čovjek je fakat zračio nekim redom, smislom i spokojem. Pomislio sam kako bi bilo lijepo na neku foru postati njihov član. Najlakše bi možda bilo preko književnosti. Nadrkaš sedam, osam knjiga i oni ti se nekim čudom smiluju i prime te u Akademiju… Kako bi to bilo jebeno. Fina, redovna plaća, sjednice, događanja, osjećaj smisla i pripadanja… I kad se sjetim da je spaljeni Aralica riskirao sve to… Zbog Ambre su ga zamalo nogirali iz Akademije… Jer se takvim pisanjem počeo ponašati kao neki drski bloger koji sirovim riječnikom reagira na dnevno političke događaje.

A baš to reagiranje članova Akademije na dnevno političke događaje, osudio je predsjednik Kusić na samom završetku svog izlaganja:

– Kad su nas posjetile kolege Akademici iz inozemstva zgrozili su se kad su čuli da se od naših članova traži komentiranje dnevne politike. Oni to kod sebe zabranjuju. Takva izlaganja su štetna za Akademiju koja nikako ne smije sudjelovati u razdvajanju društva. Uloga Akademije je dugoročna. Ona treba održavati stabilnost znanstvenih stavova – istaknuo je Kusić i na kraju izlaganja pozvao novinare da se s aktivnostima akademika još bolje upoznaju na domjenku upriličenom u glavnoj dvorani.

Na žalost, bilo me sram otići na taj domjenak jer su svi živi bili dolično odjeveni, a ja sam na sebi imao ofucanu majicu i kratke traper hlače isparane od vucaranja po jarunskim nudističkim plažama na koje odlazim zbog pisanja serije reportaža Što se čita na nudističkim plažama. Možda se dogodi da na tim plažama spazim i nekoga kako čita najnoviji priručnik o glagoljici akademkinje Anice Nazor. Kad se to dogodi, bit će to veliki dan za Akademiju, tada će pouzdano znati da su se svojim radovima približili širokim narodnim masama i moći će biti još više ponosni zbog svog požrtvovnog služenja narodu.

Željko Špoljar

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More