Ahmet Ertuğ: Napravit ću umjetničku knjigu o Dubrovniku kakvu zaslužuje

Izložba “Točka iščeznuća” Ahmeta Ertuğa privukla je rekordan broj posjetitelja u Umjetničku galeriju Dubrovnik u kojoj se umjetnik prvi put predstavio hrvatskoj publici s 20 fotografija velikih formata visoke umjetničke i tehničke kvalitete. Veliki formati uspjeli su minuciozno prikazati impozantne prostore renesansnih i baroknih kazališta, knjižnica, aristokratskih vila, crkava i samostana koje je Ertuğ snimio u Italiji 2016. i 2017. godine te u Dubrovniku 2017. godine gdje je došao na poseban poziv Umjetničke galerije Dubrovnik.

Iako školovani arhitekt, Ertuğovo bavljenje isključivo fotografijom počinje nakon stipendije Japan Foundation 1979. kada uočava da veliki broj kulturno-povijesnih spomenika nije popraćen kvalitetnim fotografijama. Ovom izložbom stoga upravo stavlja naglasak na neke od najvažnijih spomenika koji su oblikovali europsku povijest umjetnosti, kao što su Biblioteca Laurenziana u Firenci, kazalište Farnese u Parmi, vila Caprarola u pokrajini Viterbo, knjižnice franjevačkog i dominikanskog samostana u Dubrovniku, palača Sponza u Dubrovniku.

Ertuğovo beskompromisno inzistiranje na izvrsnosti i kvaliteti vidljivo je na svakom centimetru njegovih fotografija. Uhvatili smo Ahmeta Ertuğa u zadnjem tjednu njegove izložbe u UGD-u te porazgovarali o njegovim dojmovima i planovima za buduće projekte.

Vaša izložba bila je jedan od posjećenijih izložbi u Hrvatskoj. Možete li nam reći kakvi su Vaši dojmovi i iskustvo rada u jednom hrvatskom muzeju?

Moja najvažnija nagrada je otkriće samog grada Dubrovnika, Umjetničke galerije te divnih kustosa i osoblja. Veoma sam ponosan i velika mi je čast da ostavljam 5 velikih fotografija Dubrovnika muzejskoj kolekciji. Vjerujem da će ovaj muzej dalje rasti i postati važno mjesto za posjetiti u Dubrovniku. Nakon ove izložbe namjeravam objaviti umjetničku knjigu kakvu ovaj grad zaslužuje te se nadam da će ovaj moj trud biti prepoznat.

Produkcija ove izložbe bila je vrlo zahtjevna. Kako se odvijao cijeli proces izvedbe, jeste li se susreli s većim problemima prilikom postavljanja izložbe?

Produkcija većih formata uvijek je zahtjevna. Sam proces uokvirivanja je veoma težak i skup u Europi. Tijekom godina educirao sam osoblje i podržao osnivanje studija za uokviravanje većih formata u Istanbulu. Oni sada mogu izraditi veće formate okvira za znatno povoljnije cijene. Fotografije za ovu izložbu tiskane su u Grieger studiju u Düsseldorfu i uokvirene u Istanbulu nakon čega su transportirane u sanducima kamionom jer nisu mogle fizički ući u avion. Morali smo imati posebne dizalice za prijenos sanduka na više etaže muzeja. Muzejski tehničari su stvarno odlično i profesionalno odradili svoj posao i cijeli postav muzeja je odlično napravljen. Fotografije su grupirane i postavljene u harmoniji s izuzetno visokim stropom. U vrlo kratkom roku smo se usuglasili oko koncepta same izložbe i odlučili uključiti fotografije iz Dubrovnika. Prilikom snimanja u Gradu, pokazane su mi njegovi tajni kutci, a posebno su me se dojmile knjižnice samostana. Ući u njihov izdvojeni svijet bila je zaista privilegija. Posebice ulazak u apoteku franjevačkog samostana gdje sam otkrio puno tradicionalnih biljnih proizvoda.

 

 

Kao što ste već rekli, radovi za ovu izložbu printani su u Grieger studiju u Düsseldorfu. Kako biste opisali današnju situaciju s fotografskim studijima u svijetu, zašto ta profesija odumire i zašto se neki kultni fotografski studiji danas zatvaraju? 

Svoje radove velikih formata printam u dvama fotografskim studijima: spomenuti Grieger studio te Lamount Photographic Labs u New Yorku. Veličina mojih formata je većinom 180 x 225 cm, a neki znaju dosegnuti i 180 x 300 cm. U svom studiju u Istanbulu imam jedan veliki Heidelber rotacijski skener gdje skeniramo moje filmove veličine 20 x 25 cm te uspijevamo dobiti datoteke visoke rezolucije. Ovaj rotacijski, ili kako se još zove, bubanj skener više se ne proizvodi tako da ga tražimo svugdje poput vintage Rolls Roycea. Samo je jedan tehnički specijalist za ove skenere koji živi u Njemačkoj i putuje svijetom kako bi popravljao ove sofisticirane skenere. Pronašao sam još jednom bivšeg Heidelberg tehničara koji može održavati ove skenere, ali samo osnovne i jednostavne operacije.

Ovaj rotacijski skener je donesen iz Njemačke s posebom potvrdom o uvozu koju sam dobio od Ministarstvo trgovine. Morao sam uvjeriti osoblje Ministarstva tehničkim izvješćem da su starije generacije skenera daleko superiornije od modernih generacija ravnih skenera. Griger studio u Düsseldorfu je bio jedan od legendarnih studija dugi niz godina. Nedavno su imali financijsku krizu i tvrtka je bankrotirala. Prodana je na sudu i sretnim slučajem ju je kupila velika tvrtka iz Engleske koja je zadržala stručno osoblje i nastavila s produkcijom.

Iako fotografija sada predstavlja jedan standard na svakom mobilnom uređaju, klasična upotreba fotoaparata i fotografskog tiska ograničena je na profesionalce. Digitalne su fotografije eliminirale potrebu za proizvodnjom filma i studiji za razvijanje filma su se morali zatvoriti. Međi njima je i legendarni Studio 13 u Zurichu koji je zatvoren prije nekoliko godina.

Jedan od zadnjih studija koji je još preživio do danas i koji i ja koristim je Publimod u Parizu. Oni rade zaista odlično i još uvijek koristi velike aparate za povećavanje kako bi mogli printati analognu crno-bijelu fotografiju i fotografiju u boji. Nadam se da još uvijek imaju dovoljno klijenata kako bi mogli nastaviti raditi i u budućnosti.

Koliko je teško danas pronaći visokokvalitetnu fotografsku opremu i gdje Vi najčešće nabavljate svoju?

Moj glavni fotografski uređaj je švicarski Sinar, P2 model, formata 20 x 25 cm analogne kamere, a koristim i leće Schneider i Rodenstock. Imam također i modernu digitalnu opremu od Sinara, Phase One i Alpa kamera. Kupujem izravno od proizvođača jer imam vrlo specifične zahtjeve i moram biti u kontaktu s tehničkim osobljem koje proizvodu ovu opremu jer uvijek nastojimo pomaknuti granice. Moji asistenti koriste digitalne fotoaparate kao back up te također snimaju neke druge perspektive građevine. S vremena na vrijeme i ja testiram digitalnu opremu kako bih je usporedio s analognim radom, iako sam još uvijek strastven oko analognog aparata i upotrebe filma jer mogu kontrolirati i mjeriti svjetlo.

Imam posebne leće koje datiraju još iz prvih godina fotografije i koje sam kupio iz jednog antikvarijata u Budimpešti. Ove zaista širokokutne leće su izrađene u Njemačkoj u tvrtci Goerza i većinom su služene za snimanje visokih zgrada na Manhattanu. Prvi put sam je koristio s kolor filmom kada sam snimao interijer Aja Sofije u Istanbul, rezultat je bio jedina nevjerojatna fotografija.

Koji su Vaši planovi za sljedeću izložbu i na kojim projektima trenutačno radite?

Trenutačno radim na snimanju freske “Posljednja večera” Leonarda da Vincija u crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu. Ovu fresku koja se prostire na 8,8 metara snimio sam u tri dijela koristeći 20 x 25 film te jaki 600mm Schneider teleobjektiv Xenar kako bih snimio i najmanji detalj freske te pukotine na površini. Leća koju sam koristio za ovo snimanje se nažalost ne proizvodi više te sam uspio naći jednu neiskorištenu u Njemačkoj, u specijaliziranoj trgovini. Poslao sam svog asistenta u Njemačku da je odmah preuzme i donese u Istanbul.

Upravo sam objavio limitiranu ediciju od 100 primjeraka snimka Posljednje večere. Fotografije su prikazane u presavijenom panoramskom obliku od kojih su neke duljine od 3 metra kada se potpuno otvore.

Veoma sam ponosan na ovaj svoj rad koji uspijeva približiti genijalnost Leonarda da Vincija jer je ovu fresku teško vidjeti budući da je vrijeme posjeta ovoj freski ograničeno na 15 minuta i razina svjetlosti je zaista niska zbog konzervacijskih uvjeta. Godina 2019. je obljetnica smrti Leonarda da Vincija i sprema se jedna velika izložba kojom ću ja doprinijeti ovom fotografijom.

 

Jelena Tamindžija

Foto: Miho Skvrce

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...