Vardi od Agnès – Kako ne napraviti još samo jedan film?

"Još uvijek se borim. Ne znam koliko još dugo, ali još uvijek se borim učiniti kinematografiju živom, a ne samo napraviti još jedan film." Agnès Varda

Neposredna i neopterećena, smjela i jasna, simpatična Agnès Varda koračala je svijetom noseći svoju kameru pod rukom. Na otvorenju 12. Subverzivnog Festivala, u nedjelju, 5. svibnja u Kinu Europa prikazana je hrvatska premijera filma Vardi od Agnès, posljednjeg filma nedavno preminule redateljice Agnès Varde, bake francuskog Novog vala.

Njezin bogati opus nastao kroz više od 60 godina intenzivnog stvaralaštva obuhvaća mnoge socijalne, političke i feminističke teme. Teško je svrstati u bilo koju klasičnu filmsku kategoriju, no čime god se pozabavila ovladala je predmetom majstorski. Vardin stil krase jednostavnost i neposrednost pristupa, dok njena otvorenost, zaigranost, znatiželja i ismijavanje ukazuju na dubiozno promišljanje humanosti, ljudske egzistencije i svakodnevnog života običnog čovjeka. Načini na koje je Varda izražavala svoje stavove i kontemplacije bili su najava vremena koje tek dolaze.

Utemeljiteljica je feminističkog filma i do danas se smatra jednom od najistaknutijih njegovih predstavnica. Gotovo je nemoguće spomenuti Agnès, a ne dotaći se pritom ženskih tema na filmu, njenih izuzetnih ženskih junakinja i antijunakinja, pristupa ženstvenosti, tretiranju žena u “muškom svijetu”, ženskog doživljaja stvarnosti i života oko sebe, te svih popratnih radosti i boljki koje su navirale u živote žene nekada kao što to čine i danas. Sve su se navedene teme kroz njezin rad provlačile kroz igru dokumentarizma i fikcije te sna i jave.

Njezin feminizam odražava radost zbog činjenice što je žena i što kao žena može prikazati stvari onakvima kakvima ih vidi. Upravo je taj način gledanja na stvari katkad bio koban jer je njezin filmski jezik, naraciju i poruke činio zahtjevnima za gledanje i razumijevanje, a time i neprofitnim sredstvom zarade. Sve navedeno uz njenu posvećenost i neobaveznost učinilo ju je jednom od subverzivnih filmskih autorica te umjetnicom neizmjerne inteligencije čija kreativnost uvijek iznova obara sve dosad postavljene ljestvice.

Ostavila je neizbrisiv trag i u analognoj i digitalnoj kinematografiji, kao i vizualnoj umjetnosti, francuskoj kinematografiji i francuskom Nouvelle Vagueu, te ponajviše avangardnoj i eklektičnoj novovalnoj podskupini Groupe Rive Gauche uz supruga Jacquesa Demya, Alaina Resnaisa, Chrisa Markera te Henrija Colpija. Varda je sama imenovala svoj stil kao cinécriture, odnosno filmsko pisanje. Pišući filmove poput literarnih djela smjestila se negdje u prostor između intelektualne odmjerenosti i poetike i svemu tome cum grano salis udahnula ležernost i humor. Svoj prvi film snimila je s dvadeset i pet godina i to kako je sama znala reći: “bez ikakvog filmskog znanja niti prethodnog iskustva rada kao asistentica”. Početkom 21. stoljeća počela se baviti vizualnim instalacijama, te je sama za sebe rekla da se transformirala od stare filmašice u mladu video umjetnicu.Vardina prva instalacija “Patatutopia” postavljena je na Venecijanskom bijenalu 2003., te su njeni daljnji radovi poput instalacije “Moja filmska koliba”, foto-murala “Morska obala” ili video instalacije “Noirmoutierški Triptih” i “Ljudi na terasi’” bili izlagani na mnogim izložbama, a neki postali i dijelom stalnih postava ili zbirki muzeja.

Film Vardi od Agnès svjetsku premijeru imao je na ovogodišnjem Berlinaleu na kojem je Varda također dobila nagradu za životno djelo. Svoj posljednji film koncipirala je kao emotivni pozdrav gledateljima i svim ljubiteljima umjetnosti pokretne slike, te kao bilješku o piscu u svom romanu života. Sjedeći u redateljskoj stolici Varda vodi svojevrsni monolog/filmsko predavanje o svom stvaralaštvu pred publikom, a povremeno nekoga i ugosti. Krećući se kronološki kroz svoje filmove s početka rada sve do danas obuhvatila je video i ostale instalacije. Navela je mnoge zanimljivosti oko ideje i procesa nastanka svojih djela te njenog emotivnog angažmana objasnivši pritom motive, inspiraciju i načine na koje je stvarala. S neizmjernim poštovanjem i zanimanjem prema svakoj osobi, pejzažu, predmetu i situaciji koju je snimala ili izlagala, najviše otkriva o sebi.

Vardi od Agnès je poput prezentacije nje same kroz radove njenog opusa. Upečatljivo je što uz filmove koji su polučili velik uspjeh i smatraju se njenim najboljim ostvarenjima (poput “Cleo od 5 do 7”, “Sreća”, “Jedna pjeva, druga ne”, “Murali”, “Bez krova i zakona”, “Agnèsine plaže” itd.) jednakim entuzijazmom dijeli svoje intencije i ideje o konceptu, a bez zadrške spominje i neuspjehe poput “Lavovi, ljubav (…i laži)” i “Sto i jednoj noći gospodina Simona Filma”. Ta neopterećenost i autoironija u kombinaciji s dubokim suosjećanjem prema ljudima te godinama njenog iskustva, najveća su poruka ovog filma koji predstavlja točku na i njenog stvaralaštva i osobnosti.

Preostaje nam zahvaliti Agnès za toliku ljepotu, trud i neprekidnu borbu. Za sve ono iskreno, posve ljudsko, a toliko magično.

Iva Sirotić

U sklopu Subverzivnog Festivala u Kinu Tuškanac prikazan je ciklus Vardinih filmova na kojem se mogla pogledati većina spomenutih naslova.

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More