Adam Curtis: U budućnosti će društvo izgledati drukčije, iako nas moćnici uvjeravaju u suprotno

Srećko Horvat je na dijalog u intimnoj atmosferi foajea pozvao znamenitog britanskog novinara, filmaša, ali, kako ga je predstavio, i kritičkog teoretičara Adama Curtisa, najpoznatijeg po suradnji s BBC-jem te filmovima i miniserijama Pandorina kutija (Pandora’s Box, 1992) o opasnostima tehnokracije, Stoljeće sebstva (The Century of Self, 2002) u kojem nastanak pojma PR dovodi u vezu s Edwardom Bernaysom (Freudovim nećakom) i njegovim tumačenjima teorije nesvjesnog te Hipernormalizacija (HyperNormalisation, 2016), njegov posljednji film o pitanju moći, njezine raspodjele i (ne)mogućnostima njezina korištenja. Domaćin je na zanimljiv i logičan način odlučio predstaviti teoretičara kojem je u fokusu ipak film, tako što je uz obavezne fotelje pod reflektorima postavljeno i malo platno na kojem su se projicirali isječci iz Curtisovih filmova, koje bi zatim njih dvojica komentirali.

”My country” vs. postsocijalizam

Kao uvodni filmski isječak prikazan je dio, bolje rečeno najava filma Hipernormalizacija, inače gotovo trosatnoga dokumentarističkog kolaža u kojem pripovjedač skokovitom montažom kroz brojne arhivske scene s voice-over naracijom leti s jedne teme na drugu uvodeći teme nekretnina velikih američkih i britanskih tvrtki, Brexita i društvenih mreža da bi se zapitao jesu li naši poslovi zapravo lažni ili tek prividni (fake jobs), dok je naš pravi posao ustvari potrošnja, a nakon toga skače na činjenicu da pojedinac želi biti cool, prisutan na društvenim mrežama, uvjeren u moć vlastitog utjecaja, ne bi li na kraju zaključio da političari imaju moć, ali to ne znaju i zato nikada ne dolazi do društvene promjene. Kritika je prepoznala taj film kao hipnotički uvjerljiv, ali ponekad prvoloptaški naivan i pojednostavljen.

Horvat je usmjerio razgovor prema primjeni pojma hipernormalizacija na zemlje bivše Jugoslavije u tranziciji, pa čak i na današnje ”posttranzicijsko” vrijeme (ako je do njega zaista došlo). Hipernormalizacija je naime pojam koji je Curtis preuzeo od ruskog antropologa Alekseja Jurčaka iz njegove knjige Everything was Forever, Until it was No More: The Last Soviet Generation iz 2006. Pojam pojašnjava kao stanje u kojem stanovnici Sovjetskog Saveza shvaćaju da je socijalizam neuspješan, ekonomija je u rasulu, standard je loš, a napredak lažan, ali prihvaćaju to kao danu i nepromjenjivu činjenicu te nastavljaju živjeti s time, uvjereni da tu nitko ne može ništa promijeniti, točnije alternativa ne postoji.

Takvo stanje u kolektivnoj svijesti postaje neraskidivom normom koju Jurčak naziva hipernormalizacijom. Curtis takvo stanje prepoznaje i danas, fokusirajući se najviše na SAD i Veliku Britaniju (koju naziva ”my country”, to djeluje ponosno, ali ima prizvuk neke distance, kao da se srami izgovoriti ime države), u situaciji gdje narod korupciju i političku moć bez vizije budućnosti prihvaća kao normu. Ako i dođe do krize, histerija vrlo brzo zamire i situacija se vraća na staro. U svojem odgovoru, Curtis ne uspijeva povezati tezu sa stanjem u jugoslavenskom socijalizmu, ili postsocijalizmu Hrvatske, ili neke od susjednih zemalja.

Zaokret prema sebi

Pomalo se ishitrenim i ponešto pogrešno protumačenim činilo pitanje o mogućem kolapsu demokratskog sustava pa je Curtis odgovorio da on ne priželjkuje kolaps i bilo bi vrlo čudno da do njega dođe, no jasno je – negdje je zapelo. Ponovio je zatim jednu od svojih teza koju rado u intervjuima naglašava, a to je da politika ima moć bez vizije budućnosti. Ona u najboljem slučaju prepoznaje i promišlja obrasce iz prošlosti, ali ne uspijeva uprijeti prstom u rješenje u budućnosti. Razlog tome je povlačenje ljevice u sferu menadžmenta i organiziranje tzv. think tankova, trusta mozgova iz raznih struka koji potom promišljaju o mogućnostima napretka politike i društva, dok se desnica pak okuplja oko nacionalističkih društvenih priča.

Drugi je filmski isječak bio upravo pokazatelj te menadžerizacije politike koja je krenula još od Jerryja Rubina i njegova društvenog aktivizma tijekom druge polovice šezdesetih iz koje su proizašli Yippiji kao aktivistička stranka. Njihova je ideja, s kojom povezujemo i ideje inih kontrakultura iz istog razdoblja, okretanje prema sebi, svojem ”unutarnjem zadovoljstvu”, slobodi i individualizmu pa ako smo sretni sami po sebi, ne trebamo (više) mijenjati društvo. Moć sebstva trebala je biti opozicija moći države.

Komentar iz filma govori da je svaki takav pojedinac socijalizam u malom. Zatim se ispravlja i tvrdi da je to zapravo kapitalizam u malom. Ta omaška pokazuje kako je zadovoljstvo po sebi bilo svojstveno jednom režimu i činilo se da ga ništa ne može nadomjestiti. Kad je socijalizam u Europi srušen, to nam se isto čini za kapitalizam. Simptomatično je da je Jerry Rubin u osamdesetima postao biznismen, ulagač te vrlo brzo milijarder.

Curtis se na iznenađenje prisutnih izjasnio kao skinhead (ali pristojni) i izrazio netrpeljivost spram hipi-kulture i Nove ljevice iz 1968. godine. Hipiji su, tvrdi, mrzili politiku pod stavom da je svaka moć loša pa se trebalo okrenuti istraživanju sebe kao novih individua. On pronalazi sličan model u funkcioniranju interneta i Facebooka, koji je težio povezanosti i slobodi, ali ga je u procesu preoteo model menadžmenta svojstven dominantnoj vladajućoj struji.

U komentaru na Stoljeće sebstva, Curtis se poveo za idejom Jerryja Rubina kako novinar ne prenosi vijest, nego je stvara. Kao novinar, Curtis je prvenstveno zainteresiran za priču, a pronašao ju je u ideji da je Edward Bernays stvorio PR u tumačenju da kolektivno nesvjesno posjeduje moć koju može iskoristiti na neobjašnjiv način. Curtis tezu potvrđuje videom socijalnog eksperimenta Lorena Carpentera u kojem je mnoštvo okupljeno pred kinoplatnom koristilo uređaje s crvenim i zelenim svjetlom ne bi li pomicalo pločice u računalnoj igri Pong emitiranoj na tom platnu. Ne bi li pločicom pogodili lopticu, okupljeni su trebali balansirati između emitiranja crvenog i zelenog svjetla, u protivnom se pločica ne bi pomicala točno koliko je potrebno i loptica bi im lako pobjegla.

Neobjašnjivo je kako je među okupljenima postignut balans crvenih i zelenih svjetala dovoljan taman toliko da se igra odvija. Dokaz ide u smjeru demonstracije moći koja nije ni na koji način politička i stoga je mogućnost njezine primjene fascinantna. Curtis pokazuje i moguću drugu stranu medalje, a ta je da mnoštvo ne posjeduje nikakvu moć jer je zapravo samo slijedilo pravila igre pojedinca koji ustvari ima moć.

Filmska montaža kao konstrukcija realnosti

Domaćin je pokušao inzistirati na zanimljivom pitanju o Curtisovim filmskim tehnikama, a to je njegov sugovornik proglasio dosadnim i nije poželio povesti razgovor u tom smjeru. U isječku koji smo vidjeli prikazane su scene šoka (uglavnom klišejski krupni kadrovi, kretanja likova prema kameri otvorenih usta i slično) te scene katastrofe i eksplozije velikih građevina (spektakularni efekti, CGI, masovni kadrovi i totali) iz brojnih filmova nastalih prije 9/11.

Demonstracija montaže nije bila namijenjena socijalno-političkom komentaru, nego tehničkom pitanju zašto i kako Curtis montira. Zanimljivo je bilo čuti da Curtis, nazivajući sebe prvenstveno novinarom, radi prvenstveno na priči te mu je naporno snimati scene na terenu. On radije radi iz goleme arhive BBC-ja, čiji je dugogodišnji zaposlenik, odakle kompilira materijal koji će prikazati njegove teze emitirane u voice-overu.

Najteže je pritom prikazati financije, računala i menadžment, a to su sve česte teme njegovih filmova te mu je izazov potražiti zanimljive kadrove koji bi izbjegli monotono i jednolično prikazivanje spomenutih pojmova. Ideja skokovite, neurotične montaže kojoj fokus stalno bježi s teme na temu povezuje s našim vlastitim mislima, koje kauzalnosti usprkos vrlo brzo mijenjaju fokus, čas smo na jednoj temi, u drugom trenutku možemo već biti na idućoj. Skokovita montaža je njegovo gledište i naše gledište. Zaključio je da nam neprimjetna montaža svojstvena klasičnom narativnom stilu nije potrebna jer je redatelju jasno da u filmu nema stvarnosti, nego je sve konstrukt. To je zanimljiva teza, ako znamo da dolazi od jednog dokumentarista, budući da se u dokumentarnom filmu često zaboravlja kako povijesna građa ne jamči istinu, ne samo zbog selekcije u montažnom procesu, nego i zbog same činjenice perspektive i okvira snimke, no to je već digresija.

Zanimljivo je spomenuti Curtisovu recentnu suradnju s trip-hop grupom Massive Attack, kojoj je režirao ili aranžirao izvedbu, jedan vid performansa. Grupa je nastupila iza golemih prozirnih ekrana na kojima se projicirala montaža nalik onoj o Curtisovim filmovima uz neizostavne parole i komentare o suvremenim društvenim i političkim temama. Poznat kao kompilator, Curtis nije radio samo s autorskim pjesmama Massive Attacka, nego ih je nagovorio na obrade koje bi u pravom trenutku funkcionirale kao komentar na njegov videozid.

Umjetna inteligencija i ”duhovi prošlosti”

Posljednje je Horvatovo pitanje bilo usmjereno na umjetnu inteligenciju. Curtis je duhovito napomenuo da umjetna inteligencija uopće nije inteligencija, te da niti medicina niti psihologija do danas nisu zaključile što bi to točno inteligencija bila. Umjetna inteligencija, nalik političarima s početka razgovora, živi od ”duhova prošlosti” te funkcionira tako da čita prošlost (prošla ponašanja) i pritom ne može sama razviti svijest o budućnosti (nego ponavlja obrasce koje je pročitala).

Pitanja publike navela su Curtisa da još jednom istakne teze koje u filmovima i intervjuima prilično konzistentno iznosi, a najviše se tiču novinarstva kao proizvodnje priče i značenja te da uloga novinarstva nije govoriti čitateljima što da čine. Novinarstvo proizvodi novo značenje iz ”riznice” značenja dominantne kulture, a to ne mora ujedno biti i poziv na djelovanje. Odatle se iznjedrilo pitanje o mogućnosti prestanka ljudskog djelovanja (recimo, što bi bilo da u onom eksperimentu sa svjetlima ljudi nisu učinili ništa), a Curtis ovdje kao da je posegnuo za de Certeauom i Invencijom svakodnevice pa odgovorio da djelovanje nije unaprijed zadano. Zadani su obrasci (strategije kod de Certeaua), a mogućnosti korištenja sežu od slijepog slijeđenja pravila do taktiziranja i pronalaženja novoga puta (ne nužno mimo pravila, nego na način prilagodbe pravila okolnostima). Nedjelovanje, prema tome, također može biti djelovanje.

Posljednje pitanje unijelo je konfuziju u dvoranu. Jedan je gospodin pokušao filozofskom dvojcu pokazati sliku na svojoj majici koju nitko od njih ni od nas na kraju nije uspio vidjeti. Pojasnio je zatim da se na slici nalazi pitanje je li moguće postojanje planeta sa samo jednom državom i jednim jezikom kojim bi se svi sporazumijevali. Curtis je odgovorio da je činjenica, ali i čar društva, da mi nemamo pojma jesu li takvi scenariji mogući, ali da će za dvjesta godina društvo izgledati posve drukčije, koliko god nas moćnici trenutno uvjeravali da će uvijek izgledati isto kao dosad.

Hrabren Dobrotić

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...