Građevina za koju su se svi otimali: 80 godina Meštrovićevog paviljona u Zagrebu

U vrijeme neobično lijepog cvjetanja magnolije mnogi još oplakuju onu koja je rasla uz Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Gotovo cijela prošla godina bila je u znaku obrane čuvanja identiteta okoliša Džamije kao i njezinog kamenog omotača koji se u zoni prilaznih stepenica mijenjao u čudnim uvjetima, s velikim protivljenjem stručnjaka o čemu smo i pisali. Nasilan i pristran kulturocid za koji naivno mislimo da se može dogoditi samo tijekom ratnih razdoblja može se – svjedoci smo – dogoditi i u odsustvu ratnih razaranja.

Pri razmatranju Doma hrvatskih likovnih umjetnika, odnosno Meštrovićeva paviljona, njegovih funkcionalnih prenamjena, strukturalnih preinaka, te općenito njegove dramatične sudbine od izgradnje do danas,
nameće se činjenica njegove iznimne arhitektonske vitalnosti. Upravo ga je zbog nje prisvajao svaki politički sistem i, što je još bitnije, upravo je zahvaljujući njoj opstao, doduše ne u apsolutnoj cjelovitosti, kao
„jedan od najznačajnijih znakova zagrebačkog urbaniteta“.

Barbara Vujanović

Najbolji način da nešto argumentirano branimo jest da predmet dobro upoznamo. Barbara Vujanović, viša kustosica Atelijera Meštrović zagrebačkoj je publici priredila izložbu koja na zanimljiv, edukativan i pristupačan način donosi povijest jedne građevine koja već 80 godina čini okosnicu jedne od najprepoznatljivijih urbanističkih vizura zagrebačkog Donjeg grada. Njezina knjiga Meštorovićev znak u Zagrebu obrađuje umjetnikove građevine i javne spomenike kojima je obilježio Zagreb. Izložba je po riječima autorice “nastavak istraživanja započetih s knjigom”.

Postav izložbe koji čine dvije poveće makete Meštrovićeva paviljona i vizualne instalacije u izvedbi umjetnika Ivana Marušića Klifa projicirane na zid mogu na samom početku obilaska dati dojam manjka sadržaja. Međutim, premda je likovni postav Filipa Beusana minimalistički, sama izložba otkriva bogatu i raznoliku povijest kontroverzne građevine oko koje se desetljećima podizala buka. Dvojezični katalog potpisuju dvije autorice: Vendula Hnídková koja Meštovićev paviljon smješta u širi povijesni i graditeljsko-arhitektonski kontekst dok kustosica Vujanović obrazlaže mijene same građevine koje su se događale kao odrazi vremena i prostora. Katalog je obogaćen fotografijama iz različitih životnih etapa paviljona koje su prikazane na izložbi. Na samom kraju nalazi se recenzija Ane Šverko.

Zgrada muzeja umjetnosti ili izložbene dvorane tridesetih godina 20. stoljeća nije bila baš česta narudžba u građevinskom sektoru. Dok su se na početku tog desetljeća pojedine države teško nosile s problemima uzrokovanim velikom gospodarskom krizom,u njegovoj drugoj polovici pozornost političara nervozno se usredotočila na goleme investicije u industriju oružja koju su intenzivno poticali autoritarni režimi u Njemačkoj, Italiji, Sovjetskom Savezu. Zaoštrenu društvenu situaciju pratili su tokovi javnih financija, pa tako u teškim vremenima koja su vodila prema ratnom sukobu arhitekti nisu baš imali previše prilika graditi objekte namijenjene kulturi. I zato su se, s obzirom na sve uži prostor u području kulture, a želeći sudjelovati u arhitektonskoj produkciji, suvremeni umjetnici nerijetko stavljali u službu totalitarnim režimima i njihovoj promidžbi.

Vendula Hnídková

Prazan prostor tog dijela grada istočno od Trga bana Josipa Jelačića intrigirao je kako arhitekte i urbaniste tako i gradske vijećnike. Primarna je njihova ideja bila na trgu izgraditi muzej koji bi obuhvaćao postave Etnografskog muzeja, Muzeja grada Zagreba i Moderne galerije te arhiv i knjižnicu. Sam se Meštrović pobunio protiv takve preambiciozne ideje u ožujku 1928. godine, kada su članovi Hrvatskoga društva umjetnosti “Strossmayer” raspravljali o optimalnoj namjeni trga. Članovi društva nisu imali adekvatan prostor za izlaganje te su počeli razvijati ideju o gradnji izložbenog prostora dok je istovremeno postojala inicijativa za izgradnju spomenika kralju Petru I.

Brački kamen nepobitna je Meštrovićeva spona s antičkom, rimskom i hrvatskom kamenoklesarskom tradicijom, ali i spona između njegovih dvaju talenata, kiparskog i arhitektonskog.

Barbara Vujanović

Upravo je Meštrović dobio zadatak da izradi konjanički spomenik. Predloživši da se reljef kralja smjesti u Dom umjetnosti koji bi valjalo izgraditi na trgu, Meštrović je vrlo mudro zadovoljio potrebe dviju naizgled suprotstavljenih inicijativa. Godine 1933. Meštrović je dobio novu narudžbu – izradu idejne koncepcije Doma umjetnosti s memorijalnim kiparskim djelom Petru I. u čast. Meštrović je surađivao s arhitektima Haroldom Bilinićem, Lavoslavom Horvatom, Ivanom Zemljakom, Zvonimirom Kavurićem i Nikolom Molnarom, a konzultanti na projektu bili su Drago Ibler i Lav Kalda.

Jer arhitekturu nije moguće svesti na prostornu činjenicu izoliranu od događaja i dojmova koje emanira i reflektira.

Ana Šverko

Nakon samo dvije i pol godine Dom umjetnika je 1941. samovoljom ustaškog režima predodređen za džamiju. Kako je paviljon postao džamija, kada je i zašto džamija prestala postojati pa je paviljon pretvoren u Muzej narodnog oslobođenja / Muzej revolucije naroda Hrvatske? Kako je paviljonu napokon 1993. vraćena primarna funkcija, ovaj put pod nazivom Dom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika detaljno je prikazano na ovoj vrijednoj izložbi kojom je predočena sva slojevitost Meštrovićeva paviljona.

Anita Ruso

__

Trajanje izložbe je produljeno do 7. travnja 2019.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...

This website uses cookies to improve your experience. We'll assume you're ok with this, but you can opt-out if you wish. Accept Read More