7. Festival Miroslav Krleža: Bremenita žudnja prema hrvatstvu

7. Festival Miroslav Krleža
Gvozd 23, Zagreb, 1. – 7. srpnja 2018.

Sedam godina zaredom, bez prekida, odvija se Festival Miroslav Krleža, doduše još u neizvjesnim okolnostima. Oko Gorana Matovića i festivala pušu nepovoljni vjetrovi sa svih strana. Tako je bilo i ove godine. Agilnim organizacijskim zaletom Teatra poezije okupilo se dovoljno onih koji su ustrajali, došli na  poneseni Krležinom čežnjom “za imaginarnom jednom zemljom koja se zove Hrvatska” /jer i danas, u ove dane, muči ih/ Hrvatska.” Kao što je davnih dana Krležu mučila ta imaginarna zemlja. Ima ta čežnja za imaginarnom zemljom u sebi jaki naboj u sebi i bremenitu žudnju.

Svečano otvaranje Festivala započelo je u noći svjetskog prvenstva u nogometu, u noći nastupa hrvatske reprezentacije, u noći bez političkih uzvanika i bez gradskih čelnika i načelnika. Grad je bio zagledan samo u jedno zbivanje ono na travnatom terenu. Čak je i prijevoz stao, i sve se pretvorilo u iščekivanje, napeto i neizvjesno. Zebnja se neka nadvila i pitanje samo od sebe kružilo je Gvozdom, hoće li početi Festival.

Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije događalo, trebalo je već početi. Što se čekalo, koga, kakvi su to bili pregovori? Čemu sva ona nervoza oko pozornice, i komešanje i uzrujanost?  Kakva su to bila prepucavanja iza festivalskih kulisa?

Odjednom, bez uvoda i najave, redatelj Mario Kovač obratio se okupljenima zatečenoj imaginarnoj skupini riječima isprike da nema glavnog aktera ni prvog, ni drugog, progutala ih nogometna neman. A Krležina igra detekcije već je trebala započeti, pa sad će samo što nije, izletjelo je obećanje sa strane, ali gdje su glumci, gdje je pečat, nema ih. I nenadano uskače ravnatelj Festivala Goran Matović, u fraku besprijekoran i prezentan, u času postaje glavni. Isprike nema, redatelj i voditelj Igre ne pristaje na negodovanje, Matović ne može odustati, ne može odbiti, drugi naravno to mogu, zna se da je boj na travnjaku, uvijek je bio i bit će na prvom mjestu, za njega i za Krležinu igru to ne vrijedi.

Težak je zadatak bio pred njim, no Kovač nije imao izbora, a niti je htio bilo koji drugi izbor u tom trenu. Upustio se u avanturu uz konciznu dramaturgiju Ane Prolić i bez oklijevanja je postavio zahtjev Matoviću, naravno neopoziv. Budući da se cijelo vrijeme muči oko organizacije Festivala, i da još uvijek nema sredstava, a ni podršku moćnika i odličnika, evo pružila se izuzetna prilika rijetko viđena.

Ovako je to izgledalo, ravnatelj Festivala uskočio je na pozornicu u Krležinu igru detekcije. U tom inovativnom kvizu trebao je pogoditi tko je Leone Glembay, to jest, koji je od trojice pravi Leone. U igri je baš onaj razbaštinjeni Leone, sin Ignjata Glembaya koji se skrivao iza prvog (Gorana Grgića), drugog (Nikše Marinovića) i trećeg Leonea (Domagoja Jankovića). Kovač je vrlo uspješno koordinirao između pitaoca Gorana i troglavog Leona. Svi su oni u stvari jedan, sva su trojica Leone Glembay. A koji je bio pravi sin Ignjata, jedan i jedinstveni Leon? Matović je dramatičnim pitanjima tragao koristeći se citatima i parafrazama Krležinih rečenica iz dramskih i proznih djela.

Redala su se djela od ciklusa Glembajevih do cirkusa glembajevskog pa preko Latinovicza i Banketa, Zastava, Agonije, Lede, Deset krvavih godina… Citati su se svakim novim iskazom izmještali gestama, mimikom, intonacijom, kontekstom. Igra prepoznavanja kod gledatelja dostigla je vrhunac kada su smijehom demantirali sve na sceni koji su pokušavali zavođenjima Matovića i gledatelja usmjeriti krivom Leoneu, no prozreli su oni zamku/patku. Izdvojio je na kraju Goran Matović Leonea Glembaya eliminacijom kako to već biva u kvizovima.

I u času je sve bilo riješeno, Matović je postao sretni dobitnik 150 000 eura i Festival je nagodinu pokriven, Festival ide dalje. U trenutcima pobjedničkog zanosa prolomio se stravičan krik uzvisinama Gvozda, naime Barunicu su ipak zaklali. Nažalost ni u ovoj pirandelovskoj situaciji to nisu mogli izbjeći, umorstvo je bilo neminovno. A u gradu su još uvijek “bile tišine, /da zaista/ bile su tišine.”

Drugi dan, očekivano, valjalo je nastaviti s glembajevštinom i okončati tu dramu “o sumraku jedne države” projekcijom filma Antuna Vrdoljaka Glembajevi koji je nastao “u sumrak druge” države. Nije li u ovom slučaju riječ o imaginarnoj zemlji, ipak nije, a kako bi uopće i moglo biti kada se u ovoj stvarnoj zemlji svom silinom zastave vijore na svakom koraku, pjeva se i slavi?

Trećeg dana u sumrak postavljena je izvedba Doviđenja na nebu prema motivima knjige Predraga Matvejevića “Razgovori s Krležom”. Tu inscenaciju režirao je i prilagodio Ivan Planinić uz asistenciju Domagoja Jankovića, a scenski prostor je oblikovala Katarina Perić pripremajući publiku za kontekstualno razumijevanje nastanka te uzbudljive knjige? O tome progovara ekipa scenskog projekta kroz igru Hrvojke Begović i Luke Bulovića. Što se sve nataložilo tijekom druženja i razgovora Matvejevića i Krleže, koliko se materijala posložilo i kako su izabrali ono najbolje, sukus dugih rasprava i još dužih zapisa? Koji su tonovi prevladavali između njih, na kojim su mjestima zastajali, što ih je nagonilo da ustraju u svom naumu?

Može se iz ove igre nebeske zaključiti da je to u stvari bio put nadgradnje, put nadilaženja pojedinačnog iskustva i na kraju se sve transformiralo u igru dijalektike ispunjene usponima gradnje, ali isto tako i razgradnje. Jednostavno, razgovori su iščitani kao dijalektika na putu “velikana hrvatske kulture.” Put od zemlje do neba vrlo su sugestivno iznijeli Begović i Bulović prepuštajući gledateljima da nastave gdje su oni stali, i ta je nedorečenost postala prvorazredni izazov.

A tek Krležine riječi O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva koje iz godine u godinu izgovara Nikša Marinović u dramatičnom tonu. Nameće se nasušno pitanje kako ove godine stoji ta ljubav spram hrvatstva? Odgovori kruže između nas, ali nisu baš uvijek transparentni. Možda bi dobrodošao kakav kviz s razrađenim sistemom eliminacije, ili je ipak nešto drugo u pitanju. Što god da je, dijelom se može pronaći u Krležinim rukopisima. Naime u njima sve i započinje, i predstavlja se u punoj raskoši.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u sklopu festivalskih događanja bili su izloženi Krležini rukopisi, a uz njih je održana i promocija pretiska Hrvatske rapsodije uz koju su tada prvi put objavljeni naslovi Kraljevo i Cristoval Colon. Pretisak potpisuje biblioteka Festivalski Krleža, u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Jesenski&Turk i Teatar poezije – Festival Miroslav Krleža. Mogli su se vidjeti rukopisi iz dramskog ciklusa o Glembajevima, Krležini dnevnički zapisi za 1918. godinu, predavanje “Kako stoje stvari” održano 1952. u Zagrebu, zatim prvo izdanje Balada Petrice Kerempuha i još drugih pisanih svjedočanstava vremena u kojem je Krleža živio.

Unatoč naporima koji se ulažu u promociju Krleže i njegova djela, on ipak ostaje nevidljiv poput mnogih “umjetnika danas u sveopćoj medijskoj zagušenosti politikom, popularnom kulturom i sportom.” Čak ni frenetični aplauzi kojima su popraćene izvedbe nadahnute opusom Miroslava Krleže ne otvaraju prostor dijaloga jer se ne žele čuti pitanja kad odgovori mogu biti vrlo neugodni. Dijalog ipak nije izostao između Krleže i suvremenosti. Potvrdili su to Dijalozi – Boris Bućan/Miroslav Krleža izloženi u Memorijalnom centru Miroslava i Bele Krleže. Bilo je predstavljeno desetak slika u Matovićevu izboru.

Autorski postav potpisuje Tonko Maroević istaknuvši tom prilikom poveznice između dvojice umjetnika, Bućana i Krleže. Prva je odanost “značajnog suvremenog slikara velikom i epohalnom piscu”, a druga je sklonost prema prevratnim estetskim idejama i djelovanjima. Sve to prema riječima Maroevića proizlazi iz srodnosti “piščeva i slikareva odnosa prema radikalizmu avangarde.” Svakako još treba istaknuti Bućanovu zagrebačku toponomastiku (Tuškanac, Višeslavova) koja se može prepoznati kao “nastavljanje piščeva intimnog itinerera.” Zato je Maroević posebno istaknuo Bućanov pogled na plažu u Opatiji u kojoj su Krleže godinama zimovale. Tko ne bi pomislio, pita se dalje Maroević, na Krležine likove na odru kada vidi Bućanovu vizuru crnog stola u Mimari.

Osobit je njegov plakat za 7. Festival Miroslav Krleža. U prvi mah promatrajući plakat razasut gradom ističe se dominantna i smirujuća siva pozadina, ali nije ona tek siva pozadina. U prvom planu je elegantna balerina u pokretu, koja asocira na rusku balerinu Dijanu Viševu čije je ime ispisano u donjem lijevom uglu. Uglavnom, ističe se balerina raskošne crvene kose koja za njom vijori poput crvene zastave. a iznad nje na vrhu plakata stoji natpis Spomenik III Internacionali Tatljinovo.

Vladimir Tatlin autor je konstruktivističkog tornja kojim je obilježio Treću Internacionalu i Oktobarsku revoluciju. U tijelu bijele žene, u bijelim potezima prepoznaju se vizure konstruktivizma, a posebno su naznačene vizure Tatljinova tornja u zamahu. Baš kao što je i zamislio da se dijelovi tornja okreću oko svoje osi i da ostanu u stalnom pokretu jer povratka nazad nema. Pasivnost, mirovanje, duga statična trajanja u povijesti uminula su u Tatljinovu konstruktivističkom tornju, jednostavno ih je demantirao. Više ništa nije kao prije. To se može iščitati iz ponosnog držanja vitke i dinamične žene u pokretu, odlučne u svojoj elegantnoj pojavi. Nježnost i snaga upisane su kao vatra, kao krv, kao stijeg, kao plameni vjetar koji sve oko sebe mijenja. I riječi Krležine imaju tu osebujnost i snagu, ne miruju one i ne mire se viđenim.

U ranim jutarnjim satima u 7 sati ujutro 7. srpnja 1893. dijete je bilo rođeno. U subotu ujutro na Krležin Gvozd svi su došli u bijelom, žene i muškarci svih uzrasta okupili su se na Doručku kod Krleže. Bilo je puno uzvanika i sve se odvijalo prema koncepciji Gorana Matovića i Suzane Marjanić pod sponzorstvom slastičarnice Zagreb. Tijekom gastronomsko-nadrealističkog susreta na doručku kod Krleže promoviran je pretisak Krležinih zbirki “Pjesme I.” i “Pjesme II.” koje potpisuje biblioteka Festivalski Krleža u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Jesenski&Turk i Teatar poezije – Festival Miroslav Krleža.

Poseban je bio doživljaj slušati Krležu na njemačkom, mađarskom, talijanskom i makedonskom. Govoriti pjesme na hrvatskom i prepuštati se melodiji usađenoj od rođenja u materinskom jeziku u interpretaciji Gorana Matovića i Irene Šekez Sestrić praznični je ugođaj. A nakon toga uslijedilo je iznenađenje u najboljem smislu te riječi, Krležina poezija na njemačkom (Rupprecht S. Baur) u času je postala revolt, pobuna, pravi dijalektički obrat melodije koja priziva i poziva u novom snažnom napetom ritmu, i nikoga ne ostavlja ravnodušnim ta jasnoća i snaga.

Krleža na mađarskom (Jolan Mann) otvara novi svijet doživljaja, u prvom momentu nepoznat, a onda se otvori odjednom rijeka pripovijedanja, nježna i ustrajna, uravnotežena. Ritam koji otvara sugestivna polja mašte sve dalje i dalje. Poetska riječ Krležina na talijanskom (Elena Brumini) postaje zanosna melodija koja pjeva i pleše poput akrobacija baletnih Bućanove balerine na plakatu. Zamah je to osebujni u vrli novi svijet, i ostaje u glavi melodija poletna i zaigrana.

Krleža na makedonskom (Kostadinka Velkovska) pretvorio se u poznatu melodiju, ali istodobno drugačiju koja izaziva i traži prepoznavanje, ta melodija bajkovita koja mazi i miluje svojim djetinjim tepanjem. Krležina poezija u nadrealističkome tonu u melodijama drugih jezika postala je na osobit način u tom melodijskom bogatstvu pjesma nad pjesmama.

U jezičnom i poetskom srazu ilustracije na izdanjima Krležinih zbirki zaživjele su u svom plamenom zanosu. “Pjesme I.” u crvenom plamenu i crvenom naslovu plamtjele su intenzivno i razbuđivale žudnju “za imaginarnom jednom zemljom” čiji se odsjaj transformira u iskustvima nebrojenim. I u što se pretvara, što poručuje ovim zemljama oko nas i što im danas govori?

Na kraju rekao je svoje i vrlo jasno izrekao Zlatko Paković, autor i redatelj predstave Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo.

Pod zastavama su narodi klečali, i svi su se odreda klanjali njihovim simbolima, redom ih mijenjali i jednako su svaku štovali od Austrougarske carevine, Kraljevine Jugoslavije, fašističkih tvorevina, narodne Jugoslavije, socijalističke Jugoslavije, te vjerske, navijačke i još kojekakve zastave. Sve su one tražile da se pojedinačno prema njima odredi svako ponaosob, bez iznimaka.

Pitanja su se redala tijekom predstave jedno za drugim i teško ih je ignorirati. Sve su dileme jasno artikulirane citatima Krležinih revolucionarnih i proleterskih tekstova. Za tu prigodu Krleža je bio priveden u tijelu Vilima Matule, a ironijski odmak poentirala je Bela Krleža glasom sopranistice Ane Jambrek. Redom ih je taj sopran spajao i razdvajao, odvodio i dovodio radikalnim i ogoljelim Pakovićevim komentarima.

Produkciju tog izazovnog pothvata potpisuje Montažstroj, umjetničko vodstvo Borut Šeparović, tehničko i grafičko Konrad Mulvaj i Alen Marin, a scenografiju je uneredila u provokaciju prvog reda Kristina Marić. U tom je događanju Babićeva ilustracija s naslovnice Krležine zbirke “Pjesme II.” postala dominantna slika moguće budućnosti, budućnosti u sumraku. Dok se polako u tišinama sumraka mrka tama spušta, ipak na svu sreću, u srcu tame plamičak ravnomjerno gori i svijetli u mraku naših imaginarnih žudnji. Tako je to Ljubo Babić prikazao na koricama Krležine zbirke. Hoće li ugasnuti taj plam ili će se u plameni vjetar razgorjeti.

Miroslav Artić

                                                                                                                  Foto:Teatar poezije/Facebook

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...