Presedan na Sterijinom pozorju: Povijesna prekretnica ili nepovratna šteta u kulturi?

Zbivanja oko ovogodišnjeg 62. Sterijinog pozorja sve više nalikuju na srednjovjekovnu farsu gdje su glavni antijunaci žiri Isidora Žebeljan, Emina Elor, Nikita Milivojević, Aleksandar Popovski i predsjednik Predrag Miki Manojlović jer nisu dodijelili Sterijine nagrade nijednoj od devet predstava u selekciji.

Za farsu je specifična gruba i naturalizirana komika na granici groteske i lakrdije, koja vlastito izvorište ima u koncepciji bahtinovske karnevalizacije stvarnosti i grotesknoga realizma. Povijest je toga žanra u našim okvirima problematična jednako kao što je problematično pomalo hamletovsko pitanje koje je posljedica jedne, po ničemu posebne, ali simbolične odluke o dodjeljivanju nagrade svima, odnosno općeprihvaćene negacije iste – je li riječ o povijesnoj prekretnici ili nepovratnoj šteti u kulturi?

Sudeći prema naslovnici srpskoga tjednika Vreme i tekstu ispod fotografije Mikija Manojlovića – Kralju možda ne sviđa se gluma – malo se prostora ostavlja argumentima, ali i nagađanjima. Žiri očito posjeduje kojekakve božanske atribute jer se usudio (ne)namjerno staviti u prvi plan. Struka drži da se nagrade svakako moraju dodijeliti bez obzira na kvalitetu ponuđenih predstava i zalaže se za uvođenje statuta koji bi određivao obveze žirija , a rijetki su glasovi koji takav potez žirija smatraju hrabrim prestankom spuštanja ljestvice i međusobnoga podilaženja.

U Hrvatskoj smo odavno prestali podizati i spuštati ljestvice. Proplamsaji se nade rijetko pojave na dodjelama Nagrada Marin Držić i Marulićevim danima kad su pojedini članovi žirija odbili dodijeliti određene nagrade jer sudionici nisu zadovoljili osnovna načela zanata. Mnogo se i tada buke podizalo. Mnoga su se vrata zatvorila. Odluke su bile donesene u skladu sa Statutom. I bile su iznimno važne za naše kazalište jer su ukazale na autonomiju i slobodu žirija koji ima pravo odabrati, ali jednako tako i ne odabrati. Takva sloboda, po mojem sudu, ne bi smjela biti upitna.

Kada Miki Manojlović u prijenosu zatvaranja Sterijinog pozorja pita: ”Gdje smo u posljednjih petnaest godina, gdje se nalazi naša kultura i zašto nam kazalište postaje sve gore i gore?”, onda bismo trebali promisliti o uzrocima i posljedicama takvoga stanja u kulturi ne samo u Srbiji, nego i šire. Nije riječ o isključivo katastrofalnim materijalnim uvjetima koji prate ponajprije Narodno pozorište Bora Stanković iz Vranja, nego i o kulturi stalnog tapšanja po ramenu sebe samih, uvjerenih da je ono što radimo uvijek dobro. Nismo svi najbolji i ne znamo uvijek sve uraditi kako treba. Tapšanjem bez jasnih kriterija i s kulturom bez vizije teško da možemo očekivati neka bolja vremena.

Pogledavši predstave u natjecateljskome programu u Novome Sadu i Zagrebu moram sa žalošću ustvrditi da nisu pokazale snažan autorski pristup, osnovna načela dramaturgije (interpretaciju,ritam i psihološku razrađenost likova), zrelost i ozbiljnost da stvore dramu pred nama, a ne izvan nje. U slučaju predstave koju je nagradila publika, Na Drini ćuprija u režiji Kokana Mladenovića, mnogo se više drame događalo izvan pozornice, nego na njoj. Publika se načelno oduševila nečim što smo već odavno vidjeli u režijama, primjerice Tomaža Pandura, Olivera Frljića ili Andrása Urbána. Valja također napomenuti kako publika općenito nije bila blagonaklona prema predstavama jer je njih pet iz natjecateljskoga programa ocijenila prosječnom trojkom.

Sterijino pozorje dakako ne čini isključivo festival, no njegov plemeniti cilj – unaprijediti kazališnu umjetnost i poticati razvoj dramskog pisma – ostaje visoko umjetnički. Festivalski repertoar ili odluke odabranoga žirija ne bi smjele potpadati pod utjecaje dnevne politike, koja bi kasnije nekome mogla poslužiti kao izgovor. Pohvalno je što se Festival vraća na ishodište njegujući domaće dramsko pismo, no obrazloženje odluke, prateći zvižduci i jednoglasno medijsko negodovanje ukazuju na mnogo širi problem prava na izbor i njegovih posljedica, stoga se na kraju mogu zapitati koliko duboko seže raskorak između onog što Sterijino pozorje jest i što bi trebalo biti.

Anđela Vidović

 

 

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...