prvo slovo kulture

Ljubav i politika kao vječni apatridi na 6. Festivalu Miroslav Krleža

6. Festival Miroslav Krleža
Gvozd 23, Zagreb, 1. – 7. srpnja 2017.

Mogu li se ljubav i politika u aktualnim društvenim okolnostima, uslijed različitih životnih iskustava, potvrditi kao vječni apatridi? Zaista složeno pitanje oko kojega je teško postići konsenzus, međutim ljubav i politika kao vječni apatridi u životu i djelu Miroslava Krleže apsolutno prolaze. Iza ove intrigantne tvrdnje stoji 6. Festival Miroslav Krleža tematski posvećen upravo navedenim vječnim apatridima pod kojima svatko bar jednom u životu poklekne.

Krleža nije ni pokušavao odijeliti ljubav i politiku, kod njega su ta iskustva sudbinski isprepletena. A kako se ta međusobna ovisnost očituje i kako se danas može prepoznati prikazano je na 6. Festivalu Miroslav Krleža od 1. do 7. srpnja u Zagrebu trudom i marom utemeljitelja, autora i ravnatelja Gorana Matovića u organizaciji Teatra poezije uz suradnju entuzijasta, kako ih Matović opisuje u programskoj knjižici, divnih suradnica/ka “koje pokreće ljubav na putu približavanja Krleži”. Poput građana koji strpljivo sjede na tramvajskoj stanici iščekujući s autorom, eminentnim likovnim umjetnikom, Borisom Bućanom početak Festivala.

Usred sivila monumentalnih zgrada provlači se na Bućanovom plakatu zelena linija nade pojačana otvorenom plavom koja povezuje i spaja. Bjeline ima dovoljno, svojom čistoćom izraza privlači i jasnoćom zrači upijajući energije tramvajskih promatrača i putnika namjernika. U subotu u 21,00 sat na Krležinom Gvozdu 23 našli su se mnogobrojni građani čuvari tramvajskih stanica na svečanom otvaranju vođeni ljubavlju prema Krležinom opusu. Autor zbivanja Goran Matović pozvao je prisutne na podršku, naime da svojim angažmanom i otvorenošću afirmiraju Festival, i da uz njega ostanu u trenucima kada političke i upravne funkcije zanemare organizaciju Festivala, pozivajući se na druge prioritete. Kao i Krleža Festival se ne da politički prisvojiti, ne pristaje uz prve, odbija druge a treće ignorira. Kako i ne bi u ovoj društvenoj i političkoj agoniji, i baš zato sve je započelo U agoniji, ne u pesimističkoj agoniji očaja nego u onoj koja motivira i pokreće, takva je Krležina Agonija.

Nezavisna produkcija iz Beograda Beo art 2015 izvela je pod vodstvom redateljice Ane Đorđević treći čin Agonije produbljujući antropološke momente ponašanja pojedinaca u kriznim sudbonosnim situacijama. Naime, odvjetnik Ivan Križovec – u izvedbi Radovana Vujovića – mora argumentirati svoje kontroverzne poteze pred licem zaljubljene i vjerne do smrti Laure Lenbach – glumi je Marija Vicković – otkrivajući tako mimikriju koja ga na kraju stoji života. Krležina Laura u drami nakon svega što proživljava potpuno je slomljena, i zgađena je do kraja nad ponašanjem Križovca. Povlači se u jedinu preostalu nišu, sklanja se u pasivno trajanje. Agonija je nadjačala Lauru, ta nesretna žena ostala je poražena. U režiji Ane Đorđević Laura postupa drugačije, ne prepušta se očaju, donosi odluku i radikalno prekida agoniju, odlučno ispaljuje dva hica iz pištolja u Ivana Križovca, ubija ga namjerno. Laura Ane Đorđević stavlja sve na kocku, ona prelazi iz stanja depresivne zgađenosti u drugu krajnost, pucnjevima sve želi izbrisati, i tone u stanje totalnog poraza iz kojega više nije moguć povratak, ubojstvom je svojevoljno otvorila ponor bez kraja. Agoniju je sustavno pratio i pojačavao narator i u zadanom trenutku prometnuo se u inspektora, glumi ga Branko Cvejić, no na momente je usporavao dramu otvarajući tako pukotine i praznine između Križovca i Laure.

Ivan Planinić: “Doviđenja na ne-bu”, po motivima knjige “Razgovori s Krležom” Predraga Matvejevića

Još od prošlogodišnjeg Festivala Šest lica Ane Borongay lutaju uokolo tragajući za unutarnjom Anom. Ana je neuhvatljivo lice, jedno je zaigrano, intrigantno, provokativno u stalnim transformacijama, a drugo je lice ono za kojim se toliko čezne i traga, lice žene koje nema. Okosnica izvedbe je “Ana koja je tu i Ana koje nema”. Na momente svih šest lica Ane Borongay pretaču se u lice autora samog. Redateljica Natalija Manojlović i dalje vodi šest lica, prvo lice Margite Sohay glumi Sara Stanić, Anu Borongay Ana Vučak, Anu Borongay Erdelyi Dubravka Lelas, Anu Borongay Emerički Paola Slavica, Anu Borongay Baranyai Dajana Čuljak i šestu Anu Borongay Erdmann glumi Ana Marija Žužul.

U srijedu 5. srpnja na scenu je izašla još jedna zagonetna žena, točno u 21,00 sat na Gvozdu je zaigrala Bobočka kao nastavak drugih sto stranica Filipa Latinovicza. U režiji Ivana Lea Leme Bobočka samu sebe tumači – u izvedbi Ecije Ojdanić – naime, ona u suvremenoj adaptaciji Ane Tonković Dolenčić prema romanu Povratak Filipa Latinovicza priča sebe, promatrajući muške likove “iz vlastite perspektive”. Pri tome se otvaraju novi svjetovi u kojima likovi ostaju ogoljeni, moćni muškarci posve onemoćali, u međuodnosima izloženi u samoći i bezidejnosti, uhvaćeni u strahovima od vlastitog života. “Iz prvog lica” Bobočke Ksenije Radajeve svi su oni epizodisti u njezinoj priči, tek što se pojave i dominantno predstave, malo zatrepere u ulozi Willema Miličevića gube korak jer nemaju snage ni smjelosti slijediti njezinu težnju za slobodom mimo svih zadanih društvenih okvira.

U četvrtak, 6. srpnja, progovorio je o sebi sam pisac vječni apatrid Miroslav Krleža glasom drugoga kroz glas i pero Predraga Matvejevića. Bio je to pozdrav i otvoreni poziv na razgovor poslije razgovora, baš pozdrav Doviđenja na ne-bu prema motivima knjige Razgovori s Krležom Predraga Matvejevića. Samo je trebalo slijediti dva glasa u izvedbi Hrvojke Begović i Luke Bulovića vođenih režijom i adaptacijom Ivana Planinića. Krleža i Matvejević su oblikovani kao dramska lica u stalnom presretanju, u rastućoj napetosti. Uprizorenjima sjećanja Krleže kao mladog pitomca austrougarske vojske, ili sjećanje na predavanje u Osijeku, ili trenutke iz Drugog svjetskog rata u Zagrebu, ili susret s ilegalcem Titom, sva su ta sjećanja bila dramatski oblikovana, napeta i dramatična. Dva glasa nisu bila razdvojena, distancirana kao glasovi dvojice sugovornika već su se ponavljanjima određenih motiva, igrom tijela pretakala i stapala u jedinstveno iskustvo. Unutar kronološke forme razgovora dva su se glasa ogledala jedno u drugome, u momentu bi se rasprsnula i opet skupila u novoj ishodišnoj točki. Riječ i glas izvrsno su otjelovljeni u izvedbi dvoje nadahnutih glumaca, ona i on svojom su izvedbom otvorili nove perspektive razumijevanja vječnih apatrida: ljubavi i politike u životu i djelu Miroslava Krleže.

A kako to razumijevanje izgleda u aktualnom društvenom kontekstu, gdje se ljubav i politika susreću? Za početak u radničko-izvedbenom hodogramu koji se dogodio u petak 7. srpnja ranom zorom u 5.00 sati “kada satovi samo nekima zvone”. Prema koncepciji Suzane Marjanić i Gorana Matovića bila je to “akcija/reakcija Tvornice radnicima ili Tvornica je naša – dan zatvorenih vrata (Krleža pred zatvorenim zagrebačkim tvornicama)”. Valjalo se suočiti s činjenicama, konkretnim i pogubnim, te se krenulo u obilazak tvornica kojih više nema, nažalost sve ih je nemoguće obići u jednome danu. Tvornice su nestale uslijed privatizacije a ostao je stečaj i trajni gubitak zaposlenja. Izabrane su bile četiri ishodišne točke radničko-izvedbenog hodograma u kojem su sudjelovali Goran Arčabić, Viktorija Đurđek, Mario Kovač, Nikša Marinović i Irena Šekez Sestrić.

Prva je Mcdonald’s u pothodniku na Glavnom kolodvoru s Mariom Kovačem na čelu. Govorio je o pogubnosti “fast food načina prehrane, na tragu istraživanja Frances Moore Lappe”. Zatim je njegov prijatelj pozvao na čitanje Filozofije vina Béle Hamvasa u kojem se na osobit način pravi razlika između trijeznosti svakodnevne i one koju vino izvlači iz pojedinca. Prva je iskrenija, dublja i hrabrija, i baš je ona nužna za glasno izvikivanje pokliča Tvornica je naša. Ljubav i politika na krležijanski način shvaćena ogleda se u trijeznosti Béle Hamvasa. Druga je točka bivša Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj, porta zatvorena, napuštena i zapuštena. Ispred je govorio Goran Arčabić o industrijalizaciji i urbanizaciji “zagrebačke periferije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće”, podsjećajući kako je sve započelo u kolonijalnim uvjetima pod vlašću drugih, jakih i moćnih. Radni uvjeti su bili teški, često nepodnošljivi i krajnje nehumani. Siromaštvo i bijeda zagrebačkog Trnja rasla je iz dana u dan. Paromlin kao treća točka svjedoči svojim ostacima o snazi i suverenosti nekadašnje industrije koja se tek nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji razvila i poprimila ozbiljne razmjere konkurentne i moćne proizvodnje s izgrađenim radničkim pravima. Nastankom Republike Hrvatske industrija nestaje, radnici ostaju bez posla gubeći stečena socijalna prava i ostaje nam danas prolaziti svakodnevno pored napuštenih, praznih i ruševnih pogona. Nekada davno ovi su prostori bili kolonizirani a danas je zavladao poseban oblik autokolonizacije.

O tome konkretno govori četvrta točka ispred Konzuma u pothodniku na Glavnom kolodvoru. Mario Kovač napominje da je Konzum postao znakom upravo rečenog, to je čudovišan trgovački kompleks koje cijelu državu pretvara u taoca. U tom kontekstu je Bojan Koštić izveo performans Molitva. Zamolio je sudionike hodograma da zapale po jednu malu svijeću. On je za to vrijeme raširio Konzumovu vrećicu i posložio na nju sve zapaljene svijeće, kleknuo je uz improvizirani oltar točno ispod loga Konzumovog pobožno obavljajući obred pokorne i podložne odanosti bogu Konzumu koji halapljivo žudi za svojim žrtvama. Svi su iza Koštića predmolitelja bili disciplinirano posloženi u špalir odanih vjernika gladnom i nezasitnom bogu. I zadnja točka je ispred hotela Esplanade, ključne točke iz koje se jasno i beskompromisno pružao “kontrast supostojećeg ‘uljuđenog’ i onog perifernog, sirotinjskog, divljeg, radničkog i substandardnog Zagreba.” O tome je Krleža pisao u tekstu Kako stanuje sirotinja u Zagrebu, pa u još jednom tekstu Narod koji gladuje. Dijelove je interpretirao Nikša Marinović aktualno i živo jer pogađaju bolne točke društvenog života i osobito političku konfuziju.

Za vrijeme izvođenja radničkog hodograma Tvornica je naša izmjenjivali su se plameni vjetrovi inicirani Krležinim Plamenim vjetrom s plamenim zorama (Idoli, Maljčiki/), izmjenjivali se i isprepletali kroz glasove Irene, Gorana, Nikše uz diskretnu pratnju klarineta i gitare. Redale su slike teške i mračne, ali s jakim nabojem za promjenom, za akcijom kada ulica postane ‘crveni talas’ jer samo će tada “pjevat plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona”. I dok je hodogram odmicao, radnice iz pekarnica emfatično odmahuju, osmjehujući se plamenim zorama iz kojih su nestala fabrička jutra, dimnjaci suho strše bez dima a mladi radnici nestaju u bespućima hrvatskog sna jalovog i praznog. Preostaje akcija i hod prezrenih čela odlučnih da plamene zore postanu plameni vjetar u kojem će nestati stečaji, siromaštva i bijeda mimkrijskih institucija. A sred čela bijela iščitat će se jasno i razgovijetno odlučnost smjela da se izbrišu sva ova nedjela. I to je u sebi nosio i svima okolo prenosio radničko-izvedbeni hodogram. Na kraju je preostao povratak “na Gvozd 23 na Krležin rođendan koji započinje /svake godine u okviru Festivala/ gastronomsko-nadrealističkom proslavom u 7 sati ujutro (…) u ikonogramu bjeline”. Koncepciju tog nadrealističkog događaja u bijelom (kao subverziju zagrebačke zrakoplovne inteligencije, kako ju je označio Krleža) potpisuju Goran Matović i Suzana Marjanić uz sudjelovanje Natalije Đorđević, Viktorije Đurđek, Bojana Koštića, Jolán Mann, Nikše Marinovića, Tomislava Parmaća i Irene Šekez Sestrić. Slastičarnica Zagreb je za tu prigodu proslave Krležina 124. rođendana napravila Krležine kafe-kremšnite, kolač koji je bio njegov prvi književni honorar dok je služio Kadetsku školu u Pečuhu. Pritom na tom rođendanskom banketu bilo je zamjetno da su se često otvarale reference na Krležin Banket u Blitvi (3. sv., 1938-1962.)

Veno Mušinović, Nikola Švenda i Vedran Živković: “Balade Petrice Kerempuha”

No to nije bilo sve, u popratnom programu Festivala dogodio se zamjetan pomak u razumijevanju cjelokupnog opusa Miroslava Krleže a isto tako i pomak u recepciji samoga Festivala. U nedjelju 2. srpnja u Krležinom vrtu na Gvozdu 23 izvedena je promocija knjiga, prve Predraga Brebanovića Avangarda Krležiana – Pismo ne o avangardi (2016), a druga je zbornik radova Povratak Miroslava Krleže (2016). O knjigama su govorili autor prve knjige Predrag Brebanović, urednik zbornika Tomislav Brlek, Lada Čale Feldman, Tonko Maroević i glumac Nikša Marinović. Knjiga Avangarda Krležiana izrastala je postupno, u konkretnoj formi ideja o Krležinoj Serbiki manifestirala se 2012. godine na Festivalu jednog pisca u Beogradu posvećenog djelu Miroslava Krleže. Nešto kasnije iste godine u Zagrebu je organiziran znanstveni skup Krleža danas iza kojeg organizacijski stoji Tomislav Brlek. Važno je napomenuti da su navedena kulturno-znanstvena zbivanja u Beogradu i Zagrebu rađena zajedničkim snagama uz obostranu suradnju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Kulturnog centra Beograda i Hrvatskog semiotičkog društva. Rezultati takve suradnje na koju se dugo čekalo nisu mogli izostati, i prema riječima navedenih govornika manifestacije u Beogradu i Zagrebu argumentirano su potvrdile analitičkim uvidima, i zorno pokazale “na koje se načine položaj i značenje Krležina djela mijenjaju u svjetlu modernih teorijskih uvida”. Inspiracija Avangarde Krležiane leži u kolaž-pismu izloženom u Beogradu. Riječ je o neobičnom Krležinom pismu, nazvanom divotvelepismo, poslanom Marku Ristiću iz Zagreba na Plitvice 1936. godine. U tom kolažiranom pismu jasno se ocrtavaju avangardističke tendencije Miroslava Krleže. Avangarda Krležiana, zbornik radova Povratak Miroslava Krleže, prethodni skupovi u Zagrebu Krleža danas i u Beogradu Festival 1 pisca tematski uokviren naslovom Krleža – san o drugoj obali predstavljaju novi pristup čitanju i razumijevanju Krleže i njegova cjelokupna opusa u kontekstu koji nadilazi uske nacionalne okvire. Upravo na tom planu odvijaju se i Festivali Miroslava Krleže u Zagrebu od 2012. godine. Sve se tako dobro poklopilo, i valja se nadati da je Krležin san o drugoj obali započeo svoj rast, istodobno je krenuo iz Beograda i Zagreba i napreduje prema zrelosti.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 5. srpnja točno u podne izloženi su Krležini rukopisi u okviru izložbe Aretej ili povijest kao baba vračara – ‘vječno vraćanje istog’: iz fundusa NSK: Krležini rukopisi, pisma, dokumenti… Tom su prigodom govorili Tomislav Brlek, Lada Čale Feldman, Tatjana Petrić, glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Ivan Kostić, voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK, i Goran Matović. Izloženo je prvo izdanje zbirke Miroslava Krleže Pan tiskan uz svesrdnu pomoć tada iznimnog prijatelja i suradnika Ljube Babića. Tu se našao i Krležin tekst napisan povodom “Babićeve retrospektivne izložbe i pedesetogodišnjice umjetničkog rada”. Između ostalih tekstova mogao se vidjeti i “Krležin članak Kako stanuje sirotinja u Zagrebu (iz 1917.) u kojemu opisuje život zagrebačke sirotinje”. Našao se uz navedeni tekst još jedan članak iste godine napisan o sirotinji zagrebačkoj znakovito naslovljen Narod koji gladuje za Hrvatsku njivu, međutim cenzura je zabranila objavljivanje članka. Bili su izloženi između mnogih i dramski tekstovi, o drami U agoniji govorila je Lada Čale Feldman, naglasivši snagu ženskog lika, specifikum žene u relacijama moćnih muškaraca. Pristup Lauri Lenbach je složen i podrazumijeva slojevito čitanje lika. Čale Feldman je posebno istaknula različite poetike u izvedbi Laure U agoniji; prva koju vrijedi pamtiti je Vika Podgorska koja je i započela zaokret od građanskog čitanja Agonije. U tom vrijednom nizu slijedi Marija Crnobori, Neva Rošić, Mira Župan i Ena Begović. Svaki postav Agonije donosi novo žensko iskustvo, novu poetiku i novo čitanje cjelokupnog dramskog ciklusa.

Tomislav Brlek se posebno osvrnuo na Balade Petrice Kerempuha istaknuvši socijalno-političku aktualnost Balada u kojima i sam pisac zauzima različite pozicije. Krleža kao autor zauzima jedinstvenu poziciju, pripovjedač je distanciran od autor, dok se autorsko “ja” drugačije pozicionira u tumačenju pojmova u Baladama. Ključna je činjenica što se tim razlikovanjem razvlašćuje ideološke moći, ni jednu stranu ne nameće, na taj način zadržava prostor slobode u čitanju i tumačenju Balada kako autoru samom tako i čitateljima.

Festival je nametnuo još jednu važnu relaciju, riječ je o odnosu Krleža-Babić. U četvrtak 6. srpnja otvorena je u 20.00 sati izložba Ljubo Babić – Miroslav Krleža Dijalozi angažmanom Studija Moderne galerije ‘Josip Račić’ u Margaretskoj 3, a koju potpisuje autor postava Tonko Maroević. Tom je prigodom predstavljen reprint prvog izdanja Krležinog Pana (191.) kojega je grafički opremio i uredio Ljubo Babić. Na izložbi su predstavljene knjige i časopisi opremljene Babićevom inventivnošću, to su u prvom redu Pjesme 1 i 2 (1918), Hrvatska rapsodija (1918), Hrvatski bog Mars (1922), Vučjak (1923) i Vražji otok (1924), zatim tu se našli časopisi Plamen (1919), Književna republika (1923), Danas (1934) i Pečat (1939). Babić je živo sudjelovao i u scenografskim rješenjima Krležinih drama u nizu Gevellinih postava, prva je Golgota (1922), Vučjak (1923), Michelangelo Buonarroti (1925), Adam i Eva, Gospoda Glembajevi (1929) i Leda (1930). Izloženi su i portreti motivirani Krležinim motivima, među njima svakako prvo mjesto zauzima Portret Miroslava Krleže (1918) zatim slijede Crna zastava (1916), Crveni stjegovi (1919) i Franjo Ljuština na odru (1922). Autor postava Tonko Maroević ističe stvaralački dijalog Ljube Babića i Miroslava Krleže koji doživljava svoju kulminaciju. Radi se o susretu dva snažna temperamenta između kojih se razvija dioskurski nerazdruživi odnos gotovo avangardistički usmjeren. Na kraju se razilaze i postaju antipodi pozicionirani u oprekama, no unatoč svjetonazorskim razlikama; dok Krleža ide lijevo, Babić je zadovoljan građanskom nacionalnom orijentacijom, povremeno se susreću u važnim projektima i ostvaruju zavidne rezultate ostvarene u Parizu 1950. godine “kada je Krleža organizirao izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, likovnu je opremu i postav povjerio Ljubi Babiću.”

Ranojutarnja šetnja, radničko-izvedbeni hodogram Tvornice radnicima ili Tvornica je naša – dan zatvorenih vrata (Krleža pred zatvorenim zagrebačkim tvornicama) pod pokličem “Tvornica je NAŠA ili Gospodo, j… se!”

Na 6. Festivalu Miroslav Krleža utemeljene su dvije nagrade; prva je književna Nagrada Fric, druga je najboljoj glumici i glumcu Festivala – Krležin štap i Belina ogrlica. U utorak 4. srpnja održana je press konferencija u Krležinom vrtu na Gvozdu 23 na kojoj je utvrđeno da se “Nagrada Fric dodjeljuje za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze 2016./2017.”. Medijski pokrovitelj je tjednik Express (24 sata d.o.o.) a žiri čine umjetnici, publicisti i znanstvenici, dakle u žiriju nisu nužno članovi iz uže teorijskoknjiževne struke.

Druga nagrada najboljoj glumici i glumcu dodijeljena je u petak 7. srpnja na završnici Festivala. Belinu ogrlicu ponijela je najbolja glumica 6. Festivala Miroslava Krleže Hrvojka Begović, a Krležin štap dodijeljen je Luki Buloviću. Oboje su nagrađeni za dramsku izvedbu predstave Doviđenja na ne-bu rađene po motivima knjige Razgovori s Krležom Predraga Matvejevića. Autorica Krležinog štapa i Beline ogrlice je likovna umjetnica i dizajnerica Diana Sokolić.

Festival je zatvoren glazbenom predstavom Balade Petrice Kerempuha. Taj osobiti doživljaj omogućio je autorski rad Vene Mušinovića a glazbu su osmislili Vedran Živković i Nikola Švenda, inače bivši članovi benda Mokre Gljive, poznatih i po nekoliko izvedbenih dramatizacija Krležinih Balada. Dramatične tonove krvavim Baladama dali su Mario Jamnić/Bajs, Hrvoje Klemenčić/Harmonikaš, Nikola Švenda/Herpaukar, Vedran Živković/Tamburaš, Barbara Majnarić/Koruš a sve je koordinirao Histrion; izveo ga je vrsni Veno Mušinović s neobičnom energijom kerempuhovske zaraze.

Histrion je detektirao i naše vrijeme glasom Balada – “s kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči, zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči”, a Festival ide dalje pronoseći glas vječnog A/apatrida – ljubav i politika bit će jedno.

Miroslav Artić
Foto: Saša Novković

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...