34. salon mladih – Jesu li domaći umjetnici zatvorenici ovisni o nacionalnim i lokalnim centrima moći?

Prošao je 34. salon mladih koji je predstavio radove 24 odabranih i 9 pozvanih umjetnika na temu „Panoptikon“. Prošli su tjedan dodijeljene nagrade i predstavljen je katalog. Ta manifestacija već 50 godina pomaže afirmiranju likovnih umjetnika i kao takva zaslužuje pažnju koju u medijskom prostoru (u smislu stručne kritike) zapravo uopće ne dobiva.

Riječ je o širokoj i neiscrpnoj temi. Tako se već mnogo puta pokazalo kako Salon mladih treba biti poticaj za konstruktivne rasprave među mladim umjetnicima i onima koji se umjetnošću bave radi njegova promjenjiva, fleksibilna karaktera, pa time i uvijek širokih mogućnosti za realizaciju „novog“ kustoskog programa i nastojanja oko predstavljanja „novih“ izričaja iz područja likovnosti.

Zato se znaju postavljati pitanja: ima li dovoljno slikarstva? Zašto se konceptualni pristupi umjetnosti stavljaju u prvi (ili drugi) plan?

O odnosu žirija prema izboru djela i dodjeli nagrada također se raspravlja. Iako u gotovo svim društvenim, naročito institucionalnim područjima izostaje, rasprava je i u likovnome vrlo bitna jer bez komunikacije nema izmjene mišljenja niti fluktuacije ideja zbog čega se često uočava, pa onda i lamentira, da su nam likovni krugovi pravi „krugovi“ i kako uspjeh (pre)često ovisi o pripadanju određenoj društvenoj skupini. Između ostaloga, i toga se na neki način doticao ovaj 34. salon mladih.

U stručnom su žiriju 34. salona mladih bili: kustosica Salona Mirna Rul, umjetnica i predstavnica Organizacijskog odbora Ida Blažičko, povjesničarka umjetnosti Tihana Puc te nezavisni kustos Vladimir Tatomir i umjetnik Igor Ruf. Izabrani su radove sljedećih autora: Maja Bachler, Maša Barišić, Vitar Drinković, Tomislav Hršak, Tea Ivković, Valerija Jakuš, Marija Koruga, Anja Leko, Kristina Marić, Marija Matić, Vida Meić, Niko Mihaljević, Anita Miloš, Vladimir Novak, Filip Pilj, Kristina Pongrac, Ana Sladetić, Josipa Stojanović, Lana Stojićević, Ivana Tkalčić, Vice Tomasović, Ivan Tudek, Vendi Vernić, Nebojša Vuković. Uz navedene, na Salonu su sudjelovali na poziv kustosice Rul još i: Marija Ančić, Ana Kovačić, Vanda Kreutz, Jelena Lovrec i Mario Matoković te autori koji su pozvani u sklopu Art Laba: Mihael Giba, Frane Rogić, Petar Popijač i Maja Flajsig.

Kustoski koncept Panoptikon ili o zatvorenicima i institucijama

Ono što čini jedinstvenim ovaj Salon mladih jest sama tema natječaja: koncept Panoptikona, kružne zgrade u čijem je središtu nadzornik ili stražar koji promatra sve zatvorenike, koji je u 18. stoljeću osmislio engleski filozof Jeremy Bentham. Dok je nadglednik Panoptikona u mraku, zatvorenici su na obodu u svjetlu. Iako zatvorenici nadglednika ne vide, oni znaju da su promatrani, da ih nadglednik gleda ili da mogu biti gledani. Primjereno se tema Salona povezala uz sam kružni prostor Meštrovićeva paviljona. Uspoređujući pozicije moći sa svjetskim kontekstom na kojem postoje različite umjetničke platforme, poput Artfacts.com, MutualArt.com, Artist Pension Trust i sl., u kojima su umjetnici izloženi panoptičkom pogledu i vrednovanju u skladu s interesima neoliberalnih centara moći, u tekstu kustoskog natječaja također je stajalo i sljedeće: „kada je riječ o hrvatskim umjetnicima, tek oni malobrojni prisutni su na spomenutim platformama; najveći broj umjetnika stvara unutar svoje mikro zajednice, uz minimalna produkcijska sredstva i gotovo volonterski angažman. Sve nesigurnija pozicija čini ih ovisnima o različitim nacionalnim centrima moći. Lokalne institucije njihov su panoptikon.“

Ono što se može reći o realizaciji spomenutog koncepta 34. salona mladih jest to da većina autora predstavljenih radova pokazuju kako su itekako svjesni Panoptikona kojega su dio, moćnog institucionalnog konteksta u kojem žive i u kojem se nastoje samoostvariti. Pojedini autori pokazuju smireni pa i kulturni angažman, koristeći za to dijelom tradicionalne medije te u glavnini netradicionalne istraživačke načine kako bi približili određene fenomene i odnose prema pozicijama moći i čvrstim strukturama kojih je čovjek / umjetnik dio. Pri tome im za ilustraciju određene ideje i opisa rada tekstualni opis, odnosno verbalni izričaj ima važnu ulogu.

Na individualne načine pokazali su kako promišljaju o balansiranju umjetnika između različitih centara moći s višestrukim ulogama koje preuzima (Vladimir Novak), poetičnom referencom na suvremeno društvo kontrole koje prikuplja sve podatke o čovjeku (Vida Meić), ukazuju i na važnost pružanja jednakih mogućnosti ženama u umjetnosti (Ana Kovačić, Marija Koruga), na posttranzicijske institucije u hrvatskom društvu kao sinonime za nerad i birokraciju (Maša Barišić), referencom na ratno i postratno stanje devastiranog gospodarskog sektora u Osijeku (Mario Matoković), zauzimanjem za prostor slobode u instituciji odbacujući institucionalna pravila (Nikica Jurković), o smislu naziva „Dom hrvatskih likovnih umjetnika“ (Vice Tomasović performansom kojim se zazidava u prostor i „useljava“ u Dom), o povlaštenoj i marginalnoj poziciji naspram centara moći (Valerija Jakuš). Različiti su doživljaji sustava moći (Anja Leko), ali i vješto prikrivenih nepravilnosti sustava (Lana Stojićević)…

Realizaciji kustoskog koncepta ovog Salona pristupilo se ozbiljno, a tijekom njegova trajanja u Klubu HDLU-a posjetitelji su mogli gledati i interaktivnu instalaciju Tihane Puc i Mihaela Gibe „Kartogram Salona mladih: Mreža nagrađenih umjetnica i umjetnika“. Kako je na Salonu istaknuto: „Kartogram Salona mladih kontinuirani je projekt prikupljanja podataka o umjetnicama/cima koji su između 1968. i 2016. na Salonu mladih nagrađivani, a koji se ostvaruje kao prijedlog udaljenog čitanja Salona mladih i istraživanja načina na koji se umjetnice/ci povezuju i dijele kroz vrijeme i institucionalni prostor. Kartogram Salona mladih prikazuje mrežu nagrađivanih umjetnica/ka i institucija, otvarajući mogućnosti razaznavanja često nevidljivih i nezabilježenih veza, kao i njihova daljnjeg propitivanja ‘izvan Salona mladih‘.“

Stoga je jasno, Salon mladih je itekako otvorena i neiscrpna tema u svakom pogledu, od kustoskog, povijesno-umjetničko-istraživačkog do onog radi kojeg se i realizira – afirmiranja likovno-umjetničkog. Uz kustoski koncept na određenu temu, jedinstveno bi bilo na Salonu mladih imati uvid u svojevrstan širi „presjek“ likovnog stvaranja mladih, podjednaku zastupljenost različitih (novih i likovnih) medija i tema kao i raznovrsniji žiri.
Možda bi to trebala biti ambicija sljedećeg Salona mladih?

U nastavku pročitajte o ovogodišnjem Antisalonu.

Nevenka Šarčević

Foto: HDLU Facebook

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...