prvo slovo kulture

Nagrade hrvatskog glumišta trebaju više hrabrosti i manje kategorija

Komentar

”Nikada nemojte prezreti prošlost koja je iza vas, sa zanosom živite sadašnjost i mislite što će ostati od vas u budućnosti.”

Vladimir Kranjčević, dobitnik Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje 2017.

Odgovor na pitanje zašto Nagrada hrvatskog glumišta nije središnja i najvažnija strukovna nagrada gotovo je jednako složen od njezina osnutka prije dvadeset pet godina i danas, a sažima se u sustavnom nedostatku hrabrosti da se nešto i promijeni. Bez obzira na mnoštvo ovdašnjih kazališnih i festivalskih nagrada, izmijenjene i dopunjene kategorije, nerijetko cinične novinske komentare o kriterijima i nominacijama, i dalje je strukovna nagrada stvar prestiža i koristan dodatak životopisu umjetnika. ”U opernome dijelu Nagrade su sasvim opravdane i otišle su u ruke nesumnjivo vrhunskih pjevača poput sopranistice Lane Kos i baritona Ljubomira Puškarića”, ističe Dario Poljak, muzikolog i glazbeni kritičar.” No, koliko je sama Nagrada uistinu poticajna za rad, pitanje je posve različite naravi.

Mnogo ugledniji pandani poput Evening Standarda, Tonyja, Oliviera ili Critics’ Circlea, na koje se volimo pozivati kada razgovaramo o našoj domaćoj inačici Oscara, iako tržišno orijentirani, baštine slične probleme poput predvidljivosti nagrađenih, raznoraznih sukoba interesa te sustava koji više nalikuje sindikalno-glamuroznoj proslavi nego ozbiljnijim promišljanjem struke u cjelini koja ne bi trebala biti isključivo svrha sebi samoj. U svijetu anglofonskog kazališta glavnu riječ na kraju ipak vode producenti, a u Hrvatskoj njezini osnivači HDDU, Večernji list i HRT. I jednima i drugima nedostaje kriterija raznolikosti. Kako možemo osigurati kakvu-takvu neovisnost za dodjeljivanje određene nagrade? Odabirom različitih i stručnih članova povjerenstava.

Glumica Zdenka Heršak, dobitnica Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje 2017.

Ovogodišnja dodjela Nagrada prošla je u znaku uobičajenih diskrepancija – komorno producirani ”spektakl” počeo je poput američkog Super Bowla, izmjestio je predstave iz izvornog konteksta na pozornicu zagrebačkog HNK-a gdje su se ulomci učinili smješnijim i naivnijim nego u stvarnosti, a pratila ih je i loša televizijska režija koja prosječnom gledatelju pruža sumorniju sliku kazališta nego što ona zapravo jest. Štoviše, u televizijskom se prijenosu tako nije mogao vidjeti nijedan suvisli ulomak iz nominiranih i nagrađenih predstava, opera i baleta, a za kostimografiju i scenografiju nije prikazana ni fotografija.

Diskrepancije su podjednako prisutne na strukovnoj razini. Pritom naravno valja uzeti u obzir kako je iza nas loša kazališna sezona u kojoj se sasvim slučajnom konstelacijom planeta uprizorilo mnoštvo domaćih dramskih tekstova. No, ni takva konstelacija nije pomogla da se u kategoriji za najbolji praizvedeni suvremeni dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave nominiraju drama, primjerice Rajka Grlića i Ante Tomića, Maje Hrgović, Mate Matišića, Nine Mitrović, Dubravke Pađen Farkaš, Ivane Sajko, Olje Savičević Ivančević, Filipa Šovagovića, Tene Štivičić i dr. S obzirom na to da se u dvadeset devet kategorija ne dodjeljuje nagrada dramskim autorima za djecu, u kategoriju za najbolji praizvedeni dramski tekst ubrojila sam i njih. Daljnja je diskrepancija bila razvidna u nominacijama, primjerice za najbolju režiju Ivice Boban Marina Držića – Viktorije od neprijatelja dok pritom nijedan glumac iz ansambla nije bio nominiran za glavnu ili sporednu ulogu. Najbolja se predstava u cjelini, Črna mati zemla tako pokazala kompromisnim strukovnim rješenjem, iako su se problematičnom nadale druge nominacije u istoj kategoriji.

G. Verdi, ”Otello” (HNK Ivan pl. Zajc Rijeka, d. Ville Matvejeff, r. Marin Blažević)

Sličan problem drugih nominacija u istoj kategoriji bio je prisutan u nagradi za najbolje ostvarenje pjevača u operi do trideset godina, koja je opravdano pripala mladome hrvatskom baritonu Matiji Meiću. ”Riječ je o nastupima u produkcijama koje se ipak ne mogu uspoređivati s naslovnom ulogom ostvarenoj u nacionalnoj Operi”, ističe Poljak. ”Iznenađuje također činjenica kako među nominiranima za scenografiju i kostimografiju u operi nije bilo jednog od vizualno ponajboljih ostvarenja zagrebačkoga HNK-a, opere Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva”, nadovezuje se Poljak. ”Istodobno, kategorija najboljeg dirigentskog ili redateljskog ostvarenja nije najsretnije rješenje. Riječ je o dvjema odvojenim profesijama te svaka zaslužuje zasebnu kategorija.”

Diskrepancije možemo tražiti i nabrajati unedogled. Nagrada hrvatskog glumišta ne obuhvaća i ne vrednuje jednako institucionalna i izvaninstitucionalna kazališta, sadržava previše kategorija, ne djeluje poticajno na umjetnika, u prvome redu dramskoga pisca te nerijetko predstavlja kazalište, barem u televizijskome prijenosu, kao arhaičan relikt neke davne prošlosti, a ne modernim i živim organizmom u kojem se različiti gledatelji mogu prepoznati. Najveći je problem pritom nedostatak ozbiljnijih i strožih kriterija te hrabrosti za promjene ako već nismo u stanju održavati kontinuitet. Naše glumište to zaslužuje.

Anđela Vidović

* Popis dobitnika Nagrade hrvatskoga glumišta potražite ovdje.

Komentiraj ovaj tekst!

Primajte teme iz kulture
u vaš inbox

Prijavite se za primanje arteistovog newslettera i jednom tjedno ćete dobiti najzanimljivije teme iz kulture.

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...