Lauryn Hill: Romantična, majčinska i univerzalna ljubav 20 godina poslije

Marching, marching, marching, marching to Zion

Iako je od njegova izlaska prošlo dvadeset godina, prvi i zasad posljednji album Lauryn Hill kao da ima vlastiti život – svako malo digne glavu i proviri iznad nepregledne površine pop-kulture. To se potvrdilo i na okruglu obljetnicu.

Već u prvih nekoliko mjeseci ove godine dvoje aktualnih i globalno popularnih izvođača, Drake i Cardi B, objavilo je singlove koji sempliraju ”Ex Factor”, jednu od najistaknutijih pjesmama s ”The Miseducation of Lauryn Hill”. ”Nice For What” i ”Be Careful” obilno se koriste različitim prepoznatljivim elementima pjesme, no njihov pažljivo promišljen, dizajniran i vrlo aktualan zvuk miljama je daleko od opuštenog i nepredvidljivog žanrovskog lonca originala. Stoga je gotovo sigurno da će ove pjesme u budućnosti nositi daleko snažniji pečat s podsjetnikom na 2018., nego što ”Ex Factor” podsjeća na godinu svoje proizvodnje.

Album, istina, odaje doba svojeg nastanka određenim produkcijskim trendovima i stilskim zahvatima, ali baš kao i sva ostvarenja koja nadžive prvi diskografski život, s vremenske je distance on znatno više od pukog zbroja svojih dijelova. Njegovi ritmovi možda reflektiraju klasični hip-hop pristup programiranju čiju smo ”boom-clap” onomatopeju tijekom devedesetih čuli beskrajno mnogo puta, ali mješavina svega što se događa povrh njih posjeduje izvanvremensku kvalitetu koja se prostire preko nekoliko desetljeća i brojnih žanrova. Naravno, takve su tvrdnje nužno obojene naknadnim znanjem. Lako je moguće da se 1998. Hill činila jednako precizno osmišljenim proizvodom za dominaciju nad pop-kulturnim trenutkom kao što se to Drake ili Cardi B mogu činiti danas. No, najbolji demantij takve tvrdnje jest sam album, a ne tajnoviti život njegove svijetu zatvorene autorice.

”The Miseducation of Lauryn Hill” došao je na vrhuncu neosoul pokreta koji su predvodile jednako kompleksne figure poput Erykah Badu ili D’Angela. Baš kao i njihova antologijska ostvarenja ”Baduizm” i ”Voodoo”, i ovaj uradak uglavnom izbjegava tradicionalne strukture. No dok se to kod Badu i D’Angele odnosilo na strukturu pjesama, često koncipiranih u višedijelne suite po uzoru na klasične soul albume Marvina Gayea, Curtisa Mayfielda ili Isaaca Hayesa, Hill je relativno konvencionalne pop-strukture povezala konceptualnim ”skitovima” u kojima djeca pokušavaju definirati koncept ljubavi. Štos je to koji su uspješno prakticirali mnogi hip-hop izvođači, ponajviše De La Soul i Wu-Tang Clan.

Umetnutim dijalozima i šalama oni su ”3 Feet High and Rising” i ”Enter the Wu-Tang (36 Chambers)” pretvorili u nadrealne audio filmove za čiji su konačni učinak ti dodaci bili jednako važni kao i same pjesme. U skladu s prirodom albuma, Hill umjesto apsurdističkog humora koristi djeliće dijaloga koji podjednako sadrže introspekciju, nostalgiju i realizam, postupno otkrivajući slojeve pojma ljubavi interpretiranog dječjim glasovima i kontrapunktiranog sadržajem pjesama. U tematskom fokusu ovog albuma nije samo romantična, nego i majčinska, ali i univerzalna ljubav. ”To Zion” je poruka vlastitom, u tom trenutku nerođenom djetetu, a ”Every Ghetto, Every City” posveta životu u gradu. Tekstualno je ”The Miseducation of Lauryn Hill” uokviren humanizmom, iskrenim čak i kad je nespretno formuliran, no prava snaga i trajnost albuma krije se u elegantnoj glazbenoj izvedbi.

Baš kao i u slučaju njezina bivšeg benda Fugees, na albumu se provlači naizgled neočekivani, ali sjajno uklopljeni utjecaj reggaea. Ponekad je očigledan kao u ”The Lost Ones” ili ”Forgive Them Father”, no češće suptilan i utkan u osnovnu soul/hip-hop fuziju kojom dominiraju ljepljive, fluidne bas linije. Takve ideje potvrđuje i dokumentaristička trivija; album je djelomično sniman na Jamajci u studiju Bob Marleyja, a sama Hill bila je u dugogodišnjoj vezi s njegovim sinom Rohanom s kojim ima petero djece. Sve to ne bi bilo važno da ”The Miseducation of Lauryn Hill” već sam po sebi ne predstavlja puni krug davne i pomalo zaboravljene stilske razmjene soula i reggaea ugrađene duboko u jamajčanski glazbeni DNA još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Podjednako ukorijenjen u intimističkim opservacijama i holističkom pristupu afrocentričnom glazbenom nasljeđu, u pitanju je album koji je svoju tad još uvijek iznimno mladu autoricu predstavio kao potpuno formiranu autorsku silu. Nažalost, njegov ogroman potencijal nije se razvio u jednako moćnu karijeru jer je u narednim godinama slijedio tek skicoidni živi album novog materijala ”MTV Unplugged No. 2.0” iz 2002. i poneki singl. Ipak, ”The Miseducation of Lauryn Hill” opire se vremenu i karakterizaciji te predstavlja jedinstveni autorski, pjevački i reperski talent koji živi u neuhvatljivim, nenametljivim, a opet punokrvnim pjesmama. Njegov utjecaj će nastaviti jačati kroz generacije i žanrove, a to je uostalom sasvim u skladu s njegovim bogatim osjećajem za glazbenu povijest.

Karlo Rafaneli

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...