Slike utopije na Filozofskom – što 1968. znači nakon pedeset godina?

U sklopu obilježavanja Europskog dana kreativnosti otvorena je 21. ožujka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu izložba „50/68 Slike utopije“. Projekt je koncepcijski osmislio Marko Pašalić, a realiziran je u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika u sklopu EU projekta CreArt. Network od Cities for Artistic Creation*.

Temeljna je zamisao projekta spajanje umjetnika te studenata studija kulturne antropologije Filozofskog fakulteta i Tehničkog veleučilišta Zagreb. Petero odabranih umjetnika su Miran Blažek, Tea Hatadi, Kata Mijatović, Vlatko Vincek i Dino Zrnec. Od studenata studija kulturne antropologije pod mentorstvom i koordinacijom prof. dr. sc. Sanje Potkonjak i prof. dr. sc. Nevene Škrbić Alempijević sudjeluju Maja Flajsig, Matea Korda, Matija Krizmanić, Ines Siuc i Helena Vodopija. S TVZ-a pod mentorstvom predavačice Vesne Uglješić na projektu sudjeluju Dora Deljac, Tin Perić i Duje Skender – studenti druge i treće godine informatičkog dizajna. Dok je zadatak kulturnih antropologa bio istraživački pratiti rad umjetnika kako bi napisali etnografsko izvješće koje će prezentirati u svibnju na znanstveno-stručnom skupu posvećenom ovoj temi, informatičkim je dizajnerima posao bio baviti se vizualnim identitetom projekta i strategijama vizualne komunikacije s publikom u vremenu dominacije društvenih mreža.

Tema projekta „50/68 Slike utopije“ u fokusu stavlja umjetničko, povijesno i kulturno-antropološko promišljanje mitske 1968. godine koja je opravdano ili neopravdano u povijesnim kronikama ostala zabilježena kao godina grandioznih i bitnih civilizacijskih promjena. Što 1968. za nas znači nakon što je prošlo pedeset godina i što nam je od nje ostalo u naslijeđe? Upravo se ovim pitanjem inspiriralo petero pozvanih umjetnika.

Miran Blažek, Monumentum, Foto: Jasenko Rasol

Miran Blažek predstavio je video rad Monumoment. Video prikazuje pročelje zgrade Filozofskog fakulteta dovršene 1961. godine od kada je ovaj fakultet smješten na adresi u ulici Ivana Lučića na broju 3. Vještom kamerom Jasenka Rasola snimljena je fasada zgrade u predvečerje dana te se može vidjeti kako je u svim prostorijama njezine unutrašnjosti upaljena rasvjeta. Najednom slijedi čin gašenja svjetala da bi se nakon minute i osam sekundi, odnosno nakon 68 sekundi svjetla iznova upalila. Riječ je, dakle, o simboličkoj minuti šutnje u mraku u koji je utonula čitava zgrada, kao i cjelokupna njezina povijest, memorija upisana u njezine zidove, u zrak i cjelokupnu atmosferu koju predstavlja ova zgrada i ljudi koji su nekada boravili ili borave danas u njoj. Blažekov bi se rad mogao shvatiti dvojako. S jedne ga se strane može interpretirati kao čin komemorativnog prisjećanja i ritualnog odavanja počasti godini 1968. te događajima koji su je obilježili. S druge bi pak strane godina koju obilježavamo mogla biti shvaćena kao svojevrsna povijesna sinkopa poslije koje stvari uopće nisu bile bitno drugačije nego prije nje. Iako se oblikovala tendencija promišljanja ’68 kao 1789. dvadesetog stoljeća, povijesno i kulturološki gledano čini se kako se ipak radi o određenoj vrsti mistifikacije.

Video instalacija U (ne)prisutnosti Tee Hatadi postavljena je na sam ulaz u fakultetsku zgradu. Umjetnica se u njoj koristi tehnologijom live streaminga. Kadar je fokusiran na tlo ulaza te sliku trenutnog koračanja prenosi na platno razapeto između dva stupa nasuprot ulaznih vrata. O ideji rada autorica kaže: „Koraci mnoštva i platno u obliku transparenata evociraju na trenutak atmosferu masovnih prosvjeda“, a neki od njih su se i u bliskoj nam prošlosti održavali i na ovom fakultetu. Premda se prvi prijenos uživo, i to nogometne utakmice, dogodio 1957. godine, Hatadi činjenicu live streaminga vezuje i uz ’68 evocirajući time moć koju je ova tehnološka mogućnost tada imala – osobito kada su u pitanju prijenosi ratnih stradanja u Vijetnamu – a svjesni smo snage koju ima i danas.

Kata Mijatović, I have a Dream, Foto: Jasenko Rasol

Kata Mijatović u svom djelu koristi često citiranu frazu „I have a Dream“ Martina Luthera Kinga izgovorenu u vašingtonskom govoru 1963. godine. Ovaj je slogan postao lajtmotiv svakog govora i promišljanja o problematici građanskih sloboda i ljudskih prava što u konačnici i jest bila utopijska potka zbivanja iz ’68. Mijatović je Kingov slogan vješto povezala sa svojim prethodnim ciklusom radova u kojima se intenzivno bavila  temom snova. Svaki zapis u radu podijeljen je na gornji bijeli i donji crni dio. Nižući niz zapisa, Kata Mijatović oblikuje instalaciju satkanu od snova u kojima suprotstavlja san o boljitku čovječanstva s privatnim snovima. Zanimljivo je uočiti kako je gornja polovica papira uvijek bijela i upravo se u njoj nalazi Kingov citat, dok je donja polovica papira crne boje te rezervirana za zapis privatnih snova koji su nerijetko popraćeni raznim sȕkubima i inkubima. Mijatović tako više nego tek simbolički uvodi vertikalnu hijerarhiju snova stavljajući potrebu za ostvarenjem zajedničkoga sna o boljitku čovječanstva ispred osobnih težnji i strahova.

Vlatko Vincek, Stupor, Foto: Jasenko Rasol

Vlatko Vincek se predstavio s dva djela. U radu Stupor umjetnik analizira traumu iz djetinjstva nastalu 1968. godina kada je SSSR započeo ofenzivu na Čehoslovačku. Stupor u psihologiji označava stanje odsutnosti svake voljne aktivnosti pri čemu osoba ne reagira ni na kakve podražaje. Rad se sastoji od video uratka u kojem vidimo lik djeteta koje čini samoubojstvo sjekirom, umjetnikove fotografije s prve pričesti nastale u tom vremenu i prave sjekire kojom je mladi Vlatko sebi nastojao oduzeti život kako bi izbjegao apokalipsu o kojoj su svi u njegovoj okolini mahom pričali, a koja je dolazila s Rusima i njihovim prodiranjem na Zapad. Vincek se kao dijete našao u limbu poput nekih srednjovjekovnih mislilaca koji su sa strepnjom dočekivali kraj milenija nadajući se zaštiti arhanđela Mihaela.

I u Vincekovu slučaju, kao i već niz puta u povijesti, apokalipsa je odgođena. U drugom radu, videoperformansu Prvo čitanje druge utopije, umjetnik se snima kako čita bijelu knjigu idealnih proporcija (13x21x33 cm) sastavljenu od 3 puta po 33 stranice te jedne uvodne. Vincek čita nevidljivi sadržaj koji je ili obrisan ili još ni nije napisan. Bjelina knjige nudi opciju upisivanja svake moguće teze i ideje. Ovo je djelo snažno obilježeno dihotomijom između brisanja ispisane knjige povijesti te davanja istoj toj knjizi mogućnost ponovnog ispisivanja. Ali ispisivanja čega? Nove ili pak drugačije povijesti? Uz Vincekov se videoperformans možemo također pitati je li ’68 ispisan tekst koji je bitno utjecao na tijek povijesti ili se radi tek o još jednoj propaloj utopiji.

Dino Zrnec

Posljednji od izlagača, Dino Zrnec, za izradu svoga rada koristi zadani prostor, njegove mogućnosti i dijelom predmete koje u njemu pronalazi. Prolazeći pet godina prvim katom zgrade FFZG-a, zamijetio sam kako sam u jednom trenutku prestao doživljavati dijelove reljefa postavljene na zidove hodnika. Radi se o gipsanim odljevima friznih figura s partenonskih metopa. Zrnec jedan od tih reljefa prekriva koloristički snažnim ručnicima za plažu skrivajući nešto što bi trebalo biti otkriveno. Nasuprot tom skrivanju nečega što bi trebalo biti otkriveno, umjetnik u prvi vrt fakulteta stavlja repliku svlačionice za plažu. Izrađena replika sastoji se samo od konstrukcije te nalikuje prostornom crtežu. Metaforički gledano, Zrnec u ovom slučaju čini inverziju u odnosu na ranije spomenuti rad te vizualno razgolićuje predmet koji ima svrhu skrivati čime ga lišava njegove funkcije. Gledajući Zrnecove radove pitam se je li ’68 otkrivala nešto što je trebalo ostati skriveno te je li skrivala nešto što je trebalo biti otkriveno – tada, danas ili u bilo kojoj drugoj utopiji.

Spretnim povezivanjem umjetničkog i obrazovnog segmenta, Pašalićeva je izložbena koncepcija pokazala ne samo mogućnosti, nego i potrebu preplitanja različitih područja društvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnosti. Za nadati se da je ovim projektom otvorena nova stranica u razvoju kreativnih industrija putem spajanja umjetnosti i obrazovnih institucija na čemu već od danas treba inzistirati prilikom razvoja svake buduće kulturne politike.

 

*Projektom je obuhvaćena mrežu gradova te privatnih i javnih institucija koje provode aktivnosti kojima je cilj prepoznati i animirati potrebe europskih kulturnih institucija kako bi se povećao gospodarski, socijalni i kulturni utjecaj vizualnih umjetnosti te osnažila podrška umjetnicima, menadžerima u kulturi, industriji i široj javnosti. Nositelj CreArt projekta za Hrvatsku je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, a pored HDLU-a projekt okuplja mrežu partnera iz Genove i Leccea (Italija), Clermont-Ferranda i Rouena (Francuska), Katowica i Lublina (Poljska), Skopja (Makedonija), Liverpoola (Ujedinjeno Kraljevstvo), Kaunasa (Litva) i Aveira (Portugal) koju koordinira Gradski ured za kulturu grada Valladolida (Španjolska). Petogodišnje trajanje projekta CreArt 2. 0. provodit će se od 2017. do 2021. godine. Ovogodišnji su partneri Hrvatskog društva likovnih umjetnika bili Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (FFZG) i Tehničko veleučilište u Zagrebu (TVZ).

Igor Loinjak

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...