14. Festival svjetskog kazališta: U potrazi za izgubljenim vremenom

U kazališnome su svijetu festivali poput akademskih simpozija u romanima Davida Lodgea. Nalik Chaucerovu hodočašću u kršćanskome srednjovjekovlju, sudionici takvih događaja (mahom pripadnici kazališne zajednice u njezinome praktičnom i prosudbenom dijelu) uživaju u razbibrigama, a da pritom djeluju kao da strogo rade na boljitku vlastite duše.

Ima tu i pokore – u vidu čestih izvedbenih susreta s traumatičnom tragikom trenutačne europske (hrvatske) stvarnosti. Uspostavljaju se nove i zanimljive veze, susreću se kolege kritičari, razmjene se pokoja iskustva sa svjetskih kazališnih pozornica, sućutno se uzdahne o nekim prošlim, boljim premijerama te financijskoj neisplativosti kulturnoga trudbeništva.

No, za razliku od Lodgeovih akademika, kritičare rijetko hvata malodušnost, a češće oduševljenje kada napokon započne uvjetno rečeno festivalska sezona koju u Zagrebu otvaraju Festival svjetskog kazališta i PIF, da bi se u listopadu nastavila s Gavellinim večerima i Ganz novim festivalom. Nakon listopada, kazališni festivalski život buja u Europi i šire, a u Hrvatskoj spava do ljetnih mjeseci kada ćemo u prvome redu izabrati edinburški Fringe nasuprot, primjerice Dubrovačkim ljetnim igrama.

Hrvatska nažalost nema ozbiljnijega domaćeg i/ili međunarodnog kazališnog festivala koji bi s mnoštvom predstava obuhvaćao i popratne sadržaje poput susreta, radionica, simpozija i medija uz neizbježnu potporu sponzora. Nismo ni bili domaćinom međunarodnoga festivala poput recentne rumunjske Craiove u svibnju s Međunarodnim Shakespeareovim festivalom. Festival svjetskog kazališta u početcima je možda bio najbliže takvome festivalskom određenju kada ste u Zagrebu mogli vidjeti neke od kazališnih zvijezda poput Lapagea, Fabrea, Nadja, Nekrošiusa, Ostermeiera te godinama poslije Castellucija i Van Hovea.

 

Stoga se s vremenskim odmakom tri predstave na 14. Festivalu svjetskog kazališta – Ostermeierov Brak Marije Braun, Okadino Vremensko putovanje kroz sobu i Tuge Anne-Cécile Vandalem – čine ostatcima nekadašnjih boljih vremena. Produkcijski nezahtjevne, na brehtovskome tragu, estetski siromašne u mnogoznačnosti, istinskome kazališnom bogatstvu i nečem novom, uzbudljivom na početku sezone pojačavaju dojam financijske nesigurnosti kao konteksta tog festivala zadnjih godina. Prošlogodišnji je budžet dvostruko umanjen dok je ovogodišnji dobio financijsku potporu poprilično kasno da bi se mogao složiti suvisliji, ali i ozbiljniji repertoar.

Festival je otvoren Ostermeierovim Brakom Marije Braun, nastalim u minhenskome Kammerspieleu 2007. da bi Schaubühne preuzeo identičnu produkciju s vlastitim ansamblom. Za razliku od Ostermeierove Nore (1. FSK) kojom vladaju silina i emocije do te mjere da će u radikalnoj i nimalo suptilnoj režiji zauvijek napustiti dom i obitelj u silnoj eksploziji metaka riješivši se supruga, Marija Braun je naivan i hladan lik bez natruha naturalističkoga portretiranja svojstvenoga redateljevoj razradi moćnih ženskih likova 21. stoljeća. U središtu je postratna njemačka materijalistička kultura u kojoj Marija, iznimno hladna, disciplinirana i pomalo sterilna u izvedbi Ursine Lardi dvaput gubi.

Brak Marije Braun

Prvi je gubitak razvidan na emotivnome planu gdje su očekivanja vječne povezanosti nakon prve bračne noći iluzorna odlaskom supruga u rat. Drugi je gubitak materijalne prirode. Uvidom u nemogućnost ostvarivanja emocionalnoga plana u materijalističkoj kulturi, prilično hladnokrvno i redateljski bez imalo efekta paljenjem cigarete raznosi u plamenu supruga povratnika i sebe. Fassbinderov se najkomercijalniji film tako izvodi bez ikakvih dramaturških preradbi u suvremenome kontekstu, osim dijelova snimki parada, djece, slavlja u kojima se kroničarski dokumentira, upozorava i razotkriva latentni fašizam bez traženja radikalnih rješenja.

Svjedočimo posve različitoj Ostermeiereovoj predstavi i junakinji. Marija ne samo da je miljama udaljena od Nore. Nema gotovo ništa zajedničkoga sa Stockmannom (Neprijatelj naroda) i Richardom III., nedostaje joj aktivističke energije i vještoga manipuliranja u Ostermeierovoj režiji. Nema razornu snagu promjene. Njezina hladnoća ne sadrži erotiku Hanne Schygulle. Naivno smatra da je ona ta koja upravlja muškarcima, dok zapravo njihova očekivanja upravljaju njom – od prvoga ljubavnika kojeg ubija zbog povratka supruga do vlasnika tvornice koji joj ostavlja sav imetak.

Riječ je o tradicionalnoj te glumački ispoliranoj predstavi koja pleše na tankome rubu između savršenstva i dosade. Takav ambijent pospješuje scenografija Nine Wetzel koja neodoljivo podsjeća na IKEA-in namještaj iz osamdesetih. Dinamici predstave ne pomaže dramaturgija Julie Lochte i Floriana Borchmeyera koja gotovo transliterira filmski predložak. Redateljski je pak vješto osmišljena jer čitavu predstavu uvjerljivo nosi svega pet glumaca od kojih je jedino Ursina Lardi pošteđena mnogobrojnosti uloga, no u toj se vještini ujedno nalazi i problem statičnosti. Daleko od redateljevih najvećih dosega, Marija Braun je ipak ponajbolja predstava na ovogodišnjem festivalu.

Brak Marije Braun

O japanskome, ali i azijskome kazalištu općenito, zapravo znamo vrlo malo. Critical Stages je 2011. nakon cunamija i katastrofe u Fukušimi tadašnji broj posvetio azijskome kazalištu i novoj drami nastaloj nakon 3. studenoga 2011. Promijenilo se društvo, a samim time i kazalište koje se našlo između solidarnosti i oklijevanja.

Japanski redatelj te redoviti gost europskih (Kunstenfestivaldesarts) i svjetskih festivala (Off i Off Off Broadway) Toshiki Okada, kroničar je mjesta i vremena u kojem živi. Teme su raznorodne od zapošljavanja mladih, društvene nejednakosti, života nakon potresa do složenih političkih odnosa između Japana, Južne Koreje i SAD-a. Jezik u predstavama je kriptiran i zarobljen u očitoj banalnosti kolokvijalnoga izraza. Stil pretjeran u mirnoći i dječje nevin. Tako je buka zagrebačkoga prometa na zelenome valu učinila zvukove Tsuyoshija Hisakadoe u predstavi Vremensko putovanje kroz sobu jedva čujnima čime su intimizam, scenski minimalizam i začudna tišina Okadine estetike ostale zarobljene u neurozama domaćih vozača.

Dječje nevine protagonistice – jedna odbija napustiti sobu iako je preminula, druga dolazi kao buduća stanovnica sobe – nalaze se u neobičnome ljubavnome trokutu usamljenosti i promjena. Suprug rijetko govori. Honoku, supruga koja je napustila svijet živih, ne prestaje biti prisutna riječima uporno tražeći prisjećanje u banalnostima svakodnevnoga života te analizirajući društvene promjene koje su zatekle japansko društvo nakon tragedije. Sudbonosnost situacije nakon dramatičnih zbivanja 3. studenog 2011. začudno je alegorijski mirna, spora, intimna i banalna u govoru i pokretu, obilježena proplamsajima svjetla Tomomija Ohire i nemogućnosti zaborava drugoga, nekoć prisutnoga. Daleko od nade, a bliže vječnome vraćanju prošlosti.

Vremensko putovanje kroz sobu

Potpuno je drukčija estetika katastrofe, srodnija filmovima strave, prisutna u Tugama Anne-Cécile Vandalem, belgijskoj predstavi problematičnoj na razini medija jer se odvija na dvije razine – kazališnoj i filmskoj. Većinom prevladava filmska razina zbog toga što kamera često ulazi u zatvorenu scenografiju Ruimtevaardersa koju ne možemo pratiti na kazališnome planu.

Dramaturški koncept neodoljivo podsjeća na škotski film strave iz sedamdesetih, Čovjek od pruća. Stanovnike Summerislea zamjenjuju stanovnici s danskih Tuga, nestalu djevojčicu (samo)ubojstvo sumještanke, poganske običaje novac. Viđeni zaplet zarobljen u pokušaj političkoga dociranja bez ikakve poruke ili možebitne katarze – kako jedna partija i kapital uništavaju izolirana mjesta –u pravilnome, ali predugome ritmu balansira između trilera i satire pritom kazališno, ali ni filmski ne nudeći ništa novo osim iznimnoga truda ansambla da disciplinirano izdrži taj balans.

Tuge

Tri su festivalske predstave redom izvođenja ponudile umješnost redateljskoga zanata, zatim intimnu i vulgarnu estetiku katastrofe. Parafrazirajući Lodgea nisu svi kazališni festivali radosna i hedonistička zbivanja, niti su sva kazališne predstave raskošne i slikovite. Festivalu svjetskog kazališta ipak želim da bude i ostane radosno zbivanje unatoč okrutnoj filozofiji ekonomiji, s produkcijski i umjetnički bogatijim programom dogodine.

 

Anđela Vidović

Imate mišljenje? Iskažite ga!
Loading...