Kako biste se jednostavnije snašli, ali i da izbjegnemo kriterij ”važnosti” u predstavljanju izvođača na ovogodišnjem INmusicu, tu je nekoliko kategorija. Prvoj pripadaju zaslužni veterani, glazbenici s dugom karijerom i bogatom diskografijom, nazivaju se još i legacy izvođačima, ne u smislu potrošenosti, nego iskustva. Zatim slijede rokeri nultih, protagonisti velikih garage i indie rock eksplozija s početka tisućljeća, koji su nedavno doživjeli kreativni i komercijalni proboj te dolaze na vrhuncu karijere. Nove nade kao treća kategorija još su relativno nezapaženi izvođači, a world music uključuje jednoga međunarodno afirmiranog izvođača i dvije novopridošlice. Posljednja, četvrta kategorija pripada potencijalno možda najbrojnijim domaćim izvođačima i mnogim drugima, a detalje ćemo saznati objavom konačnoga programa festivala.
Bogato naslijeđe
Legendarnog kantautora Nicka Cavea i njegov jednako važan, vječno mutirajući prateći bend The Bad Seeds, ne treba posebno predstavljati. Vrijedi samo istaknuti kako su trenutačno u jednom od najzanimljivijih, najplodonosnijih razdoblja karijere. Na posljednja su dva ostvarenja ”Push the Sky Away” i ”The Skeleton Tree” redefinirali svoj zvuk odvodeći ga u minimalnije, kinematičnije vode. Očigledno je riječ o velikome utjecaju filmske glazbe koju Cave posljednjih godina neumorno stvara s kolegom iz benda, multiinstrumentalistom Warrenom Ellisom. Na promjenu je također utjecala i tragična smrt njegova maloljetnog sina, koja je obilježila tugom prepravljeni ”The Skeleton Tree”. Prije objave završnog dijela te uvjetno rečeno ”minimalne trilogije”, bend završava turneju na kojoj svira pjesme iz svih faza karijere, ali mahom one lako uklopljive u novi, suptilno epski koncept.
Friški ”American Utopia” prvi je samostalni album Davida Byrnea u četrnaest godina. Ekscentrični se glazbenik hvata u koštac s preokupacijama poput života u predgrađu te odnosa između prirode i tehnologije, temama koje je obrađivao još u Talking Headsima. Dobrano zagazivši u sedmo desetljeće života, Byrne na albumu zvuči daleko smirenije nego svoja mlađa verzija. Strast i vrckava autorska vizija i dalje su tu, kao i karakteristična glazbena eklektičnost. Nekadašnja neurotičnost pretvorena je pak u zrelu pomirenost sa svijetom pa ono što je nekad djelovalo kao satira, danas izgleda kao iskrena želja za mirnim, pastoralnim životom. Unatoč tome, Byrne ostaje jednako zanimljiv i poseban, istodobno podsjetnik na bolju art rock prošlost i još uvijek aktivni prototip indie rock poliglota.
Alice in Chains u metaforičkom su smislu preživjeli pad popularnosti žanra, a zatim i uspon post grungea, u prvome redu bendova poput Staind ili Godsmack kao logične radiofonične metastaze zvuka koji su oni sami razvili početkom devedesetih. U doslovnom smislu, preživjeli su smrt čak dvaju članova, vokalista Laynea Staleya i basista Mikea Starra. Svi ti udarci i obrati sudbine kao da su ojačali autorstvo gitarista Jerryja Cantrella. Njegova vizija sporog, opresivnog, a opet melodioznog metala koji je doživio vrhunac s ”Dirt”, jednim od najboljih, a istodobno i najdepresivnijih albuma glavne struje devedesetih, pokazala se formulom koju su mnogobrojni epigoni komercijalno iscijedili više od samih Alice in Chains. Neočekivano vitalni ”The Devil Put Dinosaurs Here” (2013) potvrdio je da ni Cantrell ni sam bend nisu za otpis, kao i da specifičan stil harmoniziranih dvojnih vokala gotovo jednako dobro funkcionira u paru s Williamom DuVallom, kao i Staleyem.
Nulte eksplozije
Družina okupljena oko frontmana Josha Hommea drugi put dolazi u Zagreb, sada na krilima prošlogodišnjeg albuma ”Villains”, samosvjesna stilskog odmaka od stoner/desert rock korijena. Orijentiravši se na hibrid new wavea, glama i hard rocka naslonjen na bogato nasljeđe plesnog rocka u rasponu od Rolling Stonesa, Davida Bowieja, ZZ Topa do Arctic Monkeysa, otvaraju novo poglavlje karijere. Iako dijelu obožavatelja ne odgovara takav zaokret, i dalje je riječ o bendu s bogatim i raznovrsnim opusom koji sadrži velike rock hitove poput ”Go With The Flow”, ”No One Knows” ili ”Little Sister”.
Interpol, njujorški prvaci post punk revivala s početka nultih, ostat će upamćeni kao jedan od onih bendova koji će zauvijek živjeti u sjeni fenomenalnog i potpuno formiranoga debitantskog albuma. Vjerojatno su toga i sami svjesni pa su lani petnaestu godišnjicu objave ”Turn On The Bright Lights” obilježili turnejom na kojoj su album izvodili u cijelosti. Premda su i poslije, pogotovo na nasljedniku ”Antics” iz 2004., imali jako dobrih pjesama, nisu uspjeli uhvatiti duh svojeg prvijenca. Atmosfera poslije 11. rujna bila je idealna za prijelaz britanske post punk nelagode s kraja sedamdesetih u novi milenij, a ekspanzija novih rock bendova taman je dobivala zamah i medijsku pozornost. Glavni su razlog njihova uspjeha ipak pjesme, istodobno atmosferične i plesne, pune anksiozne životnosti i klaustrofobije velegrada. Ni oni sami, ni brojni bendovi koji su slijedili njihov trag poput Editorsa, Killersa ili She Wants Revenge, nikad nisu uspjeli s jednakom uvjerljivošću uhvatiti taj zvuk.
Ogoljele gitarističke fraze i minimalističke ritam mašine, i dalje su glavni sastojak The Killsova bluesom prošarana garage rocka, obojenog prizvukom novovalnog noira koji istražuju na posljednjih nekoliko albuma. Unatoč tome što su izgubili svježinu i agresiju ranije faze, Jaime Hince i Alison Mosshart naoružani naramkom hitova iz nultih i dalje čine dinamični duo koji s lakoćom može igrati ulogu koncertne atrakcije.
Komercijalni aduti
Art rock kantautorica Annie Clark, poznatija kao St. Vincent, lani je izdala svoj peti album ”Masseduction”, donekle prilagodivši specifični iščašeni i neurotični autorski rukopis nešto širem ukusu. U neočekivano prirodnoj suradnji s Jackom Antonoffom, u novije vrijeme poznatim po produkcijama Lorde i Taylor Swift, St. Vincent je snimila album koji njezine posebnosti uspješno ubacuje u pop-format, istodobno naslonjen na prošlost i obojen futurističkim začinima.
Psych pop bend Portugal. The Man u Zagreb dolaze na krilima ogromnog hita ”Feel It Still” s albuma ”Woodstock”. Od prve minute albuma očite su velike komercijalne ambicije, a koktel indie rocka, retro funk obrazaca i moderne EDM produkcije učinio je svoje. Od benda s malom, ali odanom fanovskom bazom, nastao je najnoviji crossover uspjeh. Frontman John Gourley uvjerljivo je prilagodio vokalni stil komercijalnijem izričaju pa bi ta faza benda mogla biti i više od jednokratnog izleta u vode sto trenutačno najpopularnijih na Billboardovoj ljestvici. Bilo kako bilo, to je jedan od najsretnije pogođenih trenutaka u pogledu aktualnosti izvođača koji gostuje na festivalu u posljednjih nekoliko godina.
Gitarska virtuoznost, elektro pop i punk u world musicu
Za razliku od drugih zvijezda novijeg afričkog bluesa poput Tinariwena ili Tamikresta, tuareški gitarski virtuoz Bombino uglavnom se drži skladbi bržeg tempa. Njegov je gitarski stil jednako tečan, poznat, ali zbog suptilnosti izvedbe istodobno i stran uhu naviklu na zapadnjačku glazbu. Ustvrditi za ovaj nastup kako je world music atrakcija, pomalo je klišej, a suradnja s alt rock figurama poput Davea Longstretha iz Dirty Projectorsa i Dana Auerbacha iz The Black Keysa pokazuje da kulturna razmjena nije jednosmjerna, i da afrički blues uspješno reflektira vlastiti utjecaj.
Témé Tan, glazbenik s korijenima iz Konga i belgijskom adresom stvara moderni elektro pop začinjen blagim afro i bossanova utjecajima, ne odskačući previše od srednjostrujaških pop trendova. S druge strane, afropunk Tshegue sa svojim spojem plemenskih ritmova, elektroničkih začina i garage punk utjecaja zvuče kao nešto što bi moglo biti jako zanimljivo u živom nastupu.
Oni dolaze
Tu najviše iskače ime Franka Cartera, no ne zbog njegove samostalne karijere, nego zbog činjenice što je sredinom nultih bio frontman obećavajućeg britanskih post hard core Gallowsa. S pratećim bandom Rattlesnakes, Carter se dosta udaljio od divljih zvukova iz mladosti pa drugi album ”Modern Ruin” više nalikuje razvodnjenoj inačici novijeg zvuka Arctic Monkeysa, negoli na nekadašnju punk furiju. Islandski ženski hip-hop kolektiv Reykjavíkurdætur svojim eklektičnim pristupom pak najviše podsjeća na južnoafrički trio Die Antwoord. Dosad objavljen međunarodni popis zaključuju bjeloruski post punk dvojac Super Basse, čiji hladni distancirani zvuk uvjerljivo podsjeća na osamdesete, ali ne donosi ništa posebno novo. Tu su još londonski False Heads, pobjednici INmusicova britanskog natječaja za perspektivne bendove, čiji bi grungeom inspiriran zvuk mogao dobiti dodatnu dimenziju uživo.
Domaći i co.
Za sada jedini poznati akteri te kategorije veterani su hrvatskoga underground rocka Šumski, te mladi bendovi Tús Nua i Lika Kolorado. Šumski, stilski eklektična skupina okupljena oko doajena zagrebačke alternativne scene Kornela Šepera, ove godine nakon više od desetljeća studijske pauze objavljuju svoj peti album. Tús Nua su lani objavile prvijenac ”Horizons”, prilično efektan spoj post rock dinamike i dream pop slojevitosti, dok je Lika Kolorado, novi bend glumca Filipa Riđičkog, nedavno objavio solidan prvijenac ”Smiješ Zaurlat”, koji se bez previše ironije može okarakterizirati kao ”Pips, Chips & Videoclips za milenijalce”.
Pripreme izgledaju prilično dobro. Nudi se niz dobro poznatih imena, poneka (ali dobrodošla) repriza, poneka aktualnost, a možda nas još i nečim iznenade – ipak lipanj je (još) daleko.
Karlo Rafaneli