Kretanje publike na drugom danu INmusica navelo me na zanimljivu misao: stvarnost izgleda opovrgava one koji takav tip festivala kritiziraju zbog manjka friškijih izvođača. Horda ljudi na QOTSA, Davidu Byrneu i Nicku Caveu, a relativno komotna glavna pozornica tijekom nastupa nesumnjivo aktualne St. Vincent pokazuje da publika ipak najviše voli prokušane recepte. Dok su nastupi uvjerljivi poput Caveovog ili Byrneovog, apsolutno nemam problem s tim.
Hipnotička uživljenost
Glazbu koju svira afrički gitarski virtuoz Bombino ne može se jednostavno opisati – sve se svodi na to hoće li vam se svidjeti njegov tekući, hipnotički zapadnoafrički blues ili neće. Zvuči banalno, ali u pitanju je glazba koja iznadprosječno ovisi isključivo o trenutačnoj uživljenosti izvođača i njihovoj komunikaciji s publikom. Baš poput suvremenika iz Tinariwena ili Tamikresta, od kojih ga odvaja sklonost nešto čvršćoj, rokerskijoj ritam sekciji, sva ljepota glazbe proizlazi iz te zapanjujuće, naizgled spontane, fluidnosti sviranja. Ona neopterećeno komunicira sa slušateljem kao da se radi o improvizaciji, a ne strukturiranoj kompoziciji, stvarajući pritom izrazito opuštenu atmosferu koja prkosi osjećaju vremena i prostora.
Stilizirani glam pop pin-up djevojke
Annie Clark poznatija kao St. Vincent još od prvog albuma ”Marry Me” pokazuje veliki autorski potencijal, no oduvijek su je isticali prije svega kao virtuoznu gitaristicu, nego kompletnog izvođača. Čini mi se da se to promijenilo s prošlogodišnjim albumom ”Masseduction”, kojim je prvi put zakucala na vrata Billboardovih deset najprodavanijih albuma pokazavši da itekako postoji i komercijalna iskra u njezinu osobenjačkom art-popu i elektro-rocku.
Nastup obilježen mahom novim materijalom energičan je, pažljivo koreografiran i podsjeća na kraftwerkovsku razinu distanciranosti i robotiziranosti u kombinaciji sa stiliziranim glamuroznim imidžom pin-up djevojke. No, unatoč pitkom elektro-popu novih pjesama s tek pokojim starim favoritom s hvaljenih albuma ”Actor” i ”Strange Mercy”, St. Vincent je ponovno zabljesnula svojim definiranim i kontroliranim pristupom gitari. Čak i na novim pjesmama poput “Los Ageless”, “Pills” ili “New York”, koje su miljama daleko od elaboriranog komornog popa ranijih ostvarenja, njezin stil plijeni pažnju.
Clark se naslanja na ”špicasti”, ritmični, ekspresivni stil kakav je, primjerice, Adrian Belew prakticirao u ranim osamdesetima u suradnji s Talking Headsima i Kingom Crimsonom. Spojen s elektro perfekcionizmom ostatka zvučne slike, taj pristup neurotične gitarske heroine dodao je notu neobične, lomljive ljudskosti u osnove pop-pjesama o raznim aspektima suvremenog života, učinivši ih slušatelju istodobno bližima i daljima. Kao i sve izvanzemaljske glamurozne persone prije nje, St. Vincent u ovoj fazi karijere upravo korištenjem tih alijeniranih elemenata samo dodatno naglašava koliko ne možemo pobjeći od samih sebe.
Grozničava, napeta i jedinstvena energija
Kad pročitam komentare kako se Nick Cave & the Bad Seeds nisu sastavili s dobrim albumom desetljeće ili dva, ne mogu se nakon tour the forcea na ”Push The Sky Away” i ”Skeleton Tree” zapitati ne samo imaju li zagovornici takvih tvrdnji uši, nego imaju li uopće srce i emocije. Nakon energičnih nastupa kakve Cave i Bad Seeds izvode na posljednjoj turneji tvrditi da je nenadahnut ili da je ”Eros Ramazzotti za alternativce” može samo netko tko je pao s Marsa.
Špartajući kroz nove i stare pjesme, Cave i Seedsi zvuče kao da ih progoni sve živo i neživo. Čak i antologijske balade poput ”The Weeping Song” zvuče grozničavo, napeto, izvođene kao da im život ovisi o tome. Svirali ispred 200, 2000 ili 200 000 ljudi, Cave i Seedsi se potvrđuju kao jedni od najvažnijih glazbenih autora posljednjih četrdesetak godina. Manična energija kojom se šezdesetjednogodišnji Cave i njegov sad već nezaobilazni glazbeni partner Warren Ellis bacaju na pjesme poput ”Jesus Alone”, ”From Her to Eternity” ili ”Do You Love Me” značajno pridonosi dinamici pjesama koje su odsvirali stotine puta.
Ostaje pitanje može li ovakav tip energije postati tek rutinski mehanizam s obzirom na broj odsviranih koncerata. Odgovor ne znam, ali se po energiji koju bend odašilje s pozornice to ne bi moglo zaključiti – raspoloženi Cave neprekidno komunicira s publikom do te mjere da je tretira kao pridruženog člana benda. U ovoj fazi karijere Cave uostalom ni ne djeluje više kao izvođač, nego prije svega kao čovjek koji je napokon utjelovio svoje pjesme.
Karlo Rafaneli
Foto: Ivan Peček (Sound Report)