Kad god bi se u društvu povela rasprava o najboljim redateljskim debijima u filmskoj povijesti – a to se događalo češće no što možda mislite, kad bi sedmi bambus ili četvrta viski-cola od svih nas stvorile polurazgovijetne Rogere Eberte – uvijek bi na tapetu stigao cijeli niz vrhunskih filmova. Imam tu sreću da mi je ekipa kvalitetne filmove cijenila gotovo jednako kao te čaše viskija koje su im grijale srce i ohrabrivale um: nakon neizbježnog spominjanja Građanina Kanea Orsona Wellesa, po običaju bi netko skočio pola stoljeća unaprijed na Tarantinove Pse iz rezervoara.
Najveći fan horora među nama uskoro bi istaknuo Mad Maxa Georgea Millera, Noć živih mrtvaca Georgea A. Romera, Teksaški masakr motornom pilom Tobea Hoopera ili možda The Evil Dead Sama Raimija, a poneki sramežljivi Malickovac uzbudio bi se oko Pustare. Nemojte zaboraviti Biti John Malkovich Spikea Jonzea, dobacio bi netko šesti, a prijateljica koja je s bambusom krenula još popodne objasnila bi zašto je njoj Kaufmanova Sinegdoha, New York pri vrhu liste. Sjedio bih i smješkao se samozadovoljno, ushićen zbog činjenice da se nitko nije dotakao mog neupitnog favorita, a nakon što bi neki šaljivdžija u razgovor pokušao ubaciti Matanića, shvatio bih da je vrag odnio šalu i onda krenuo s polusatnim izlaganjem na temu 12 gnjevnih ljudi, debitantskog dugometražnog filma američkog majstora Sidneyja Lumeta.
Mjesto radnje američki sud, na optuženičkoj klupi sjedi neki mladić nedefinirane rase – jasno je samo da nije bijelac. Američki građanin, naravno, ali očito dio neke imigrantske obitelji koja je u nekom trenutku kratke američke povijesti promijenila podneblje i pokušala ostvariti svoj vlastiti američki san u zemlji gdje je ustavom svima zagarantirana potraga za srećom. Nekoliko monotonih, suhoparnih rečenica iz usta vidljivo nezainteresiranog suca otkrivaju da čak i on misli da se radi o vrlo jednostavnom sudskom slučaju: sve što dvanaestorica porotnika trebaju učiniti jest povući se u svoju odaju i za petnaestak minuta se vratiti s jednoglasnom presudom mladiću optuženom za ubojstvo vlastitog oca. Porotnici se povlače u svojih 30-ak kvadratnih metara.
“Znate li da su današnji dan najavili kao najtopliji u cijeloj godini”, veselo spominje jedan od muškaraca, dok ostali iziritirano gledaju u ventilator koji ne mogu upaliti. “Hajdemo ovo odraditi, žuri mi se na utakmicu bejzbola”, ubrzava proces drugi tip. “Tko smatra da je mali kriv, neka digne ruku.” Vrući zrak brzo presiječe jedanaest ruku, a Henry Fonda, koji sjedi u kutu velikog stola, očito će biti island in the stream. Iznenađeni porotnici odmah kreću s očekivanim pritiskom na čovjeka koji se, čini se, trudi otežati cijeli postupak. “Zar nisi čuo ista svjedočenja kao i mi? Nisi li vidio iste dokaze, kako je moguće da si stekao drukčiji dojam od svih nas ovdje?” Fondin porotnik broj 8 ne slama se pod pritiskom: mirnim glasom objašnjava da smatra da klinac, koliko god se krivim činio, zaslužuje barem pošteni razgovor, otvorenu debatu, barem neki oblik rasprave. Ne glasa se za predsjednika petog be razreda: dvanaest ruku u zraku 18-godišnjaka šalju na smrtnu kaznu. Ono što slijedi jest sat i pol intrigantne rasprave, svađa, pa i fizičkih obračuna tijekom kojih atmosfera u prostoriji postaje toliko uzavrela da se čak i najtopliji dan u godini čini poput ožujske bure u Velebitskom kanalu.
Daleke, 1954. godine Reginald Rose sjedio je u poroti na nekom suđenju i, kao piscu televizijskih drama, nije mu promaknulo koliko takva jedna situacija nudi dramatičnosti koja bi se dala preseliti na TV ekran. Ubrzo je za CBS napisao sudsku dramu 12 gnjevnih ljudi, koju je, na veliku radost svih ljubitelja kvalitetnih filmova, pogledao veliki Henry Fonda. Cijenjeni glumac nikad dotad nije se okušao u ulozi producenta, ali Roseov materijal toliko ga se dojmio da je odmah odlučio kontaktirati autora. Fonda i Rose brzo su se dogovorili da će zajedno producirati dugometražnu filmsku verziju teksta, skupili potrebnih 350 tisuća dolara i obratili se Lumetu, mlađahnom veteranu televizije koji je iza sebe imao stotinjak režiranih epizoda serija poput Danger, Mama i You Are There.
Ovaj debitantski tercet entuzijastično se bacio na realizaciju projekta, a nakon što je Fonda spremno uskočio u glavnu ulogu, preostalih 11 gnjevnih ljudi popunjeno je ponajboljim kazališnim glumcima dostupnima u tom trenutku: Lee J. Cobb, Ed Begley Sr., E. G. Marshall, Jack Warden, Martin Balsam, John Fiedler… Koncentratu glumačkog talenta pridodani su majstor kamere Boris Kaufman (snimio Na dokovima New Yorka s Brandom samo par godina ranije), filmski i TV skladatelj Kenyon Hopkins (The Hustler s Paulom Newmanom) i montažer Carl Lerner – svi sastojci potencijalnog remek-djela bili su ovdje.
Zbog promašene promocijske taktike distributera United Artistsa premijera nije prošla naročito dobro i film je na box officeu razočaravajuće uspio jedva pokriti trošak uložene love, ali kritičarski krugovi dobro su procijenili dugoročnu kvalitetu viđenoga. Uz nominacije za Oscara u tri kategorije – u kojima je u sva tri slučaja pobjedu odnio Most na rijeci Kwai – stigao je i berlinski Zlatni medvjed kao dodatna potvrda vrijednosti filma. Međutim, tek kad su se 12 gnjevnih ljudi iz kina preselili na televiziju, s koje su, zanimljivo, i potekli, krenuo je graditi svoj put prema tituli jednog od najpopularnijih, najcjenjenijih i najkvalitetnijih filmova koji su ikada ugledali mrak kinodvorana.
Dakle, koja je važnost 12 gnjevnih ljudi? Zašto ova iskonski televizijska drama zaslužuje da je pripiti kritičari legitimno spominju uz bok takve institucije kao što je Građanin Kane? Jednostavan odgovor koji se odmah nameće jest da je riječ o inteligentnoj sudskoj drami nošenoj izvrsnim glumačkim izvedbama koja u svojih 95 minuta dotiče čitav dijapazon intrigantnih tema poput društvenih predrasuda, značenja demokracije i američkog pravosudnog sustava, temeljnog „nevin dok mu se ne dokaže krivnja“ postulata ili tretmana imigranata u Americi.
Temeljne kvalitete filma višestruko dobivaju na težini uzme li se u obzir da se cijeli film, osim prve i posljednje minute, odvija u jednoj prostoriji. Tko misli da je prostorna ograničenost olakotna okolnost za filmaša (jer nije bilo potrebe za traženjem lokacija po brežuljcima Novog Zelanda) neka razmisli ponovno.
12 gnjevnih ljudi film je isključivo građen oko skupine muškaraca koji sjede za velikim drvenim stolom i razgovaraju. Da bi takav film uspio, scenarij mora biti ništa manje od savršenog, a Rose je uspio napisati nešto što se i danas proučava u filmskim školama diljem svijeta. Kroz pažljivo sastavljene, često vrlo pronicljive pa i duhovite dijaloge kao gledatelji bivamo uvučeni u tu porotničku sobicu, upoznajući pritom ne samo sve važne detalje sudskog slučaja (koji nam, za razliku od tipičnih sudskih drama, ovdje nije ni prikazan!), već i pozadinu, karakter i uvjerenja svakog od porotnika.
Džabe, dakako, i najbolji scenarij na svijetu ako njegove rečenice izgovaraju letve od glumaca, a pogotovo ako redatelj ne shvaća da domišljatost napisanog materijala mora biti popraćena zaigranošću kamere. Veliki Sidney Lumet, koji će u godinama koje su uslijedile snimiti Serpico, Ubojstvo na Orient Expressu (umalo napisah Overseas Expressu, shvatit ćete lapsus), Mrežu i Presudu, vrlo je dobro razumio da snimanje u tridesetak kvadrata sa sobom povlači nužnost dodatnog truda i kreativnosti. „Tehnički, to je nevjerojatno kompliciran film“, rekao je Lumet kasnije u jednom intervjuu. „Čovjek bi pomislio da je snimanje u tako skučenom prostoru najlakša stvar na svijetu, kad je najlakša stvar za snimiti ustvari okupljanje stoke. Samo postavi šest kamera i sve će snimke biti tako divne da nećeš znati koje kadrove odabrati jer je akcija tako sjajna.“
Lumet i majstor kamere Kaufman rast tenzija i zagrijavanje atmosfere u razvoju priče popratili su promišljenim vizualnim tehnikama: prva trećina filma snimana je iz perspektive malo iznad očiju protagonista, druga je trećina snimana točno na razini likova, a za posljednju dionicu kamere su spuštene još niže. Na ovaj način u kadrove je počeo ulaziti i strop, čime je Lumet dodatno pojačao osjećaj klaustrofobije, postupno naglašavan ne samo sve agresivnijim raspravama nervoznih porotnika već i malim narativnim trikovima poput zatvaranja svih prozora zbog njujorškog ljetnog pljuska. Nadalje, dok su kadrovi u početku razvučeni i spori, s razvojem radnje postaju sve kraći: gotovo polovica svih rezova u montaži događa se u posljednjih dvadesetak minuta filma. Brzi rezovi, Lumet je dobro znao, pojačavaju dojam anksioznosti kod gledatelja.
Neosporno tehničko savršenstvo filma na stranu, ono što 12 gnjevnih ljudi u mojim očima izdiže daleko iznad konkurencije dva su specifična aspekta njegove veličine koji sa sobom nose lekcije često zaboravljene u današnjem svijetu, a u ovom trenutku, čini se, relevantnije no ikad. Prvo, dok repertoarima kinodvorana i raznoraznih multipleksa plove eskapistički blockbusteri poput Osvetnika, Thora i braće im superjunaka, ili akcijski spektakli koji su zbog prosječne dužine kadra bliži estetici MTV-jevih spotova, lijepo je podsjetiti se kako ustvari izgleda kvalitetno filmsko pisanje u eri kad franšiziranje ili izrada igračaka s filmskim likovima nije bila na vrhu prioriteta Hollywooda. (Iako bi možda bilo zanimljivo vidjeti happy meal izdanje dvanaestorice porotnika – pa moraš skupiti sve. „Jooooj, sranje, opet sam dobio imigranta, fale mi rasist i soboslikar…“) Danas je pomalo nezamislivo da bi Hollywood okupio velika glumačka imena i snimio film o skupini ljudi koji, bez pucnjave, seksa, preljuba, izdaje ili kakve nasumične prijetnje bombom, sjede i razglabaju o aktualnim društvenim zbivanjima ili ljudskoj prirodi.
Nezamislivo je da bi veliki studio svoju lovu uložio u film koji od gledatelja očekuje da prate, slušaju, sjede mirno i upijaju viđeno, u kojem sve eksplozije, metci i vatromet dolaze iz dijaloga, a sav spektakl izvire iz nijemih lica, značajnih pogleda i prešućenih rečenica.
U eri u kojoj dvanaest gnjevnih ljudi radi na jednom jedinom scenariju, a cijele su čete unajmljene da istraže kakva boja superjunakova plašta ostavlja najbolji dojam na klincima između 8 i 12 godina starosti, osvježenje je vratiti se filmu koji u svojoj srži sadrži najjednostavniju moguću postavku i ogromnu količinu talenta i truda uloženih u njezinu realizaciju.
Druga posebno bitna značajka filma teme su kojima se bavi dok porotnici odlučuju o sudbini jednog nepoznatog čovjeka. Ne bih se ovdje raspisao toliko o pravosuđu i važnosti pravila da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, iako vjerojatno ne bi škodilo prisjetiti se i te zaboravljene teze dok dopuštamo da nam neprovjerena medijska naklapanja, obični tračevi i nesretna sklonost ljudi da zaborave da svaka priča ima dvije strane- bojaju percepciju osoba koje nas okružuju.
U ovom trenutku čini mi se da društveno gledano najvažnija poruka 12 gnjevnih ljudi leži u nepokolebanoj namjeri porotnika broj 8 da optuženi, unaprijed pokopani dečko dobije barem sat vremena rasprave prije no što ga porota proslijedi električnoj stolici. Za razliku od mnogih njegovih kolega u toj sobici, koji samo žele odraditi posao uz minimalan napor i vratiti se svojim životima, porotnik broj 8 shvaća koliko je teško breme odgovornosti na njihovim leđima. Njihova je građanska dužnost da porazgovaraju o slučaju, pažljivo i trezveno odvažu sve argumente i donesu konačnu presudu koja neće biti rezultat iritantne vrućine i pokvarenog ventilatora, predrasuda ponekog starca spram „niškoristi pridošlica“ iz gangsterskih kvartova i tamo neke bejzbolaške utakmice kakve se igraju barem jednom tjedno.
Svečano, ponizno i strastveno shvaćanje te građanske dužnosti ono je što nosi možda najvažniju strelicu usmjerenu ka društvu u kojem se svi žale na trenutačno stanje ispijajući kavice i okrećući očima na spomen raznoraznih Hasanbegovića, Markića, Trumpova i svih ostalih koji su na poziciji moći isključivo jer im njihov demokratski narod to dopušta. Porotnik broj 8 također je imao brdo obaveza, vjerojatno poneki hobi i milijun drugih stvari koje bi preferirao u odnosu na preznojavanje u zagušljivom sobičku za dobrobit osobe koju u životu nije vidio, ali je svoju dužnost obavio. 12 gnjevnih ljudi indirektno nam poručuju da izađemo na izbore, podržimo neki cilj dolaskom na prosvjed ili donacijom, potpišemo peticiju, izaberemo teži put argumentiranom raspravom s neistomišljenicima. Kava će biti jednako fina i kasnije, a mi ćemo, u najboljem slučaju, izravno doprinijeti uspjehu inicijative u koju vjerujemo. U najgorem, barem ćemo imati legitimno pravo cendrati zbog stanja u kojem se nalazimo.
Sven Mikulec